Zagreb je prehlađen

A kad PPD Zagreb kihne, cijeli hrvatski rukomet dobije upalu pluća

Zadnja izmjena: 2. travnja 2017. Marko Prpic/PIXSELL

Nemojmo se lagati, između hrvatskog rukometa i PPD Zagreba postoji znak jednakosti. Male proizvodne sredine su devastirane, Nexe u Našicama gura svoj projekt s kojim je, čini se, vrlo zadovoljan u gabaritima kakvi jesu, a ostali na temelju entuzijazma i upitne širine znanja ne mogu predaleko. Razumljivo je onda da kad god Zagreb kihne, cijeli hrvatski rukomet dobije upalu pluća.

Problem s upalom je taj što se ona razvija. Nije riječ o ubodnoj rani ili prijelomu koji se odmah vidi, nego o infekciji koja ima inkubaciju, a posljedice postanu vidljive nakon nekog vremena. Zato uvelike treba brinuti činjenica da PPD Zagreb lagano ulazi u fazu dubokih problema koji će se sasvim sigurno manifestirati na hrvatskom rukometu u cjelini.

Kad točno, to je teško reći. Godina, dvije ili pet, ali posljedice će biti vidljive.

U osmini finala Lige prvaka Zagreb je izgubio od Veszpréma. I to niti je vijest, niti je razlog za brigu. Ma, problem nije čak ni u činjenici da je razlika bila dvoznamenkasta. Ivan Stevanović je obranio dva sedmerca, a nakon sedam minuta igre bilo je 3:2 za Zagreb. Bez obzira na ludilo u Veszprém Aréni i gol minusa iz prve utakmice, pomalo je mirisalo kao uspomena na prošlogodišnju utakmicu protiv Rhein-Neckar Löwena u gostima. Ipak, realnost je gadna stvar, jer u idućih je 20 minuta Veszprém pomeo Zagreb serijom 11:2, jasno pokazavši kolika je razlika između PPD Zagreba i istinske top ekipe.

I to je sasvim u redu. Zagreb se ne može mjeriti s Veszprémom ni u jednom segmentu rukometne igre, ali mu taj Veszprém može poslužiti kao orijentir pomoću kojeg će odrediti približavaju li se Plinari vrhu ili se od njega udaljavaju.

Prastara obrana

Kad pogledate kako je Veszprém prelomio utakmicu – ali i kako je prošle sezone došao do finala Lige prvaka – upada vam u oči samo jedno: obrana kojom melje protivnika. Ljudi igraju nevjerojatno. Ogromni su, golemi su, ali se kreću na granici savršenstva. Toliko dobro da uopće nemaju potrebu mlatiti, iako mogu i to kad zatreba. Odlična pokretljivost visokih i teških ljudi obično znači da su odrađene prave stvari u pripremi.

„Ako krenem malo ranije, svi će misliti da sam brži nego što jesam“, govorio je svojevremeno Johan Cruijff. Dovođeni su igrači koji imaju sposobnost čitanja suparničke igre, a na to su nadograđivani taktički detalji u pokrivanju. Iskakanje jednog prati dijagonalno okretanje drugog, trećeg i četvrtog; sve rade kao cjelina i to zaista izgleda divno sinkronizirano. S takvom obranom Mirko Alilović nema problema u skupljanju 17 obrana.

Zagreb, s druge strane, ima problem – upravo je obrana najveći patogen koji prijeti ozbiljnom prehladom. Kao osnova obrane i najbolji igrači u toj fazi igre nameću se Igor Vori i Tonči Valčić. Samo, njih su dvojica stari 36 i 38 godina i jasno je kako za momčad nije zdravo da oni vuku u ijednom segmentu igre. Dodajmo da vratar Ivan Stevanović ubrzo navršava 35, ali na kraju sezone ionako prelazi u švicarski Kadetten Schaffhausen, tako da će se Zagreb morati snalaziti i bez njega. Njih trojica, jezgra obrane, između sebe imaju debelo preko 100 godina i umirovljenje je neizbježno, na kraju ove ili iduće sezone. Kako se između mlađih igrača niti otprilike ne naziru opcije kojima će se pokrpati Vorija i Valčića, tu se već nalaze elementi za hospitalizaciju pacijenta jer nema modernog rukometa bez obrane.

Najgora stvar koja se može dogoditi Zagrebu, a time i hrvatskom rukometu, je da nakon Europskog prvenstva u siječnju uđe nešto novca kroz sponzore

Doduše, obrana je gotovo najveći problem. Jer kad Stevanović izjavi kako ide u Kadetten Schaffhausen s objašnjenjem će taj transfer donijeti njegovoj obitelji sigurnost, to jasno govori u kakvom je financijskom trenutku PPD Zagreb, zajedno s ostatkom hrvatskog rukometa.

Po Slovencima se Zagreb poznaje

Dok u Veszprému u prvoj utakmici Chema Rodriguez ne uđe u igru, a Aaron Palmarsson dobije desetak minuta, vratar Zagreba ide iz kluba jer će dobiti bolji ugovor u klubu koji je debelo ispod renomea kakvog Zagreb ima. E sad, ako Xavi Sabaté na klupi zaboraviti Chemu, jasno vam je kakva je to momčad i bez da toga znate da u zapisniku nije bilo ni Marka Kopljara, ni Ivana Sliškovića, ni Blaža Blagotinšeka. Tako moćna ekipa već je dogovorila pojačanja: Kent Robin Tønnesen, William Accambray i Dejan Manaskov dolaze na kraju ove sezone, a Manuel Štrlek i Kentin Mahé na kraju iduće.

Zagreb nema ni tržište ni ulagače kojima može kompenzirati takvo trošenje najboljih klubova. Dakle, bez novca je i mora biti kreativan, smisliti način kako će graditi klub jer zbog novog modela Lige prvaka nema mjesta za nedoraslu konkurenciju. Vrlo lako se iz drugog razreda sklizne u treći i onda se može samo nizbrdo.

Klub nije mogao zadržati Luku Stepančića – otišao je u PSG, u najbogatiji rukometni klub na svijetu. Filip Ivić otišao je u poljski Kielce, inače europskog prvaka. Lovro Mihić je također napustio klub, otišavši u Wislu. Sandro Obranović je pušten na posudbu u Mađarsku, u klub koji je pobijedio u Areni upravo na Obranovićev pogon. Neke od njih se nije moglo zadržati, a kod nekih su povučeni amaterski potezi.

A Zagreb je vukao neke baš amaterske poteze. Recimo, dopustio je Veselinu Vujoviću da u isto vrijeme vodi reprezentaciju Slovenije i da provede gotovo tri mjeseca izvan kluba. Neshvatljiv potez koji je na kraju rezultirao neizbježnom katastrofom – jer, za razliku od Sabaté koji se može osloniti na kvalitetu, Zagrebu treba rad. Imao je trenera koji je bio konstanta i koji je imao stvari pod kontrolom i na tome se moglo graditi klub. Konstanta je nešto što razlikuje dobar rad, viziju, program i odgovornost od sreće ili dobrog rezultata, a netko je lošim procjenama uništio Zagrebovu konstantu. Kako su bili zaslužni za uspjeh, danas su u Upravi odgovorni za raspad.

Silvio Ivandija je dobar trener, ali ima problem kadra. Nije uopće stvar u tome je li kadar dobar ili loš, on je potpuno neprilagođen vremenu u kojem se igra rukomet. Odlaske udarnih igrača Vujović je kompenzirao dovođenjem slovenske kolonije. I upravo se na Slovencima vidi u čemu je Zagrebov problem: manje talentirani igrači donose veću korist, jer su ovi talentirani razvijani tako da budu jednodimenzionalne sirovine, što je potpuni apsurd. David Miklavčič ni po jednoj urođenoj karakteristici nema veći potencijal od Stipe Mandalinića, a ipak je za Zagreb dvostruko vrjedniji. Ako ništa, barem zbog činjenice da igra obranu.

Flaster na prehladu

I zapravo tu počinje i završava sva priča o PPD Zagrebu. Ako je David Miklavčič jedini vanjski igrač koji je sposoban odigrati 40 minuta utakmice u oba smjera, a da ne donosi štetu momčadi, onda Zagreb hitno treba rez. I to jako oštar i odlučan rez.

Moderni je rukomet igra koja se igra u dva smjera. Ako nemaš igrače za takvo nešto, to više nema smisla. Vodstvo Zagreba mora razmisliti; ima li smisla nastaviti graditi momčad na Mandaliniću i može li se oko njega izgraditi momčad koja će se približiti klubovima kao što je Veszprém. Josip Valčić je puno bolji igrač nego mu javnost daje zasluge, ali logično je upitati se ima li smisla imati i njega i Domagoja Pavlovića u istoj momčadi. Ako Pavlović ima visoku hipoteku ozljeda, može li biti važna poluga u razvoju kluba i ima li Zagreb dovoljno novca da trpi one koji nisu važne poluge.

Igor Vori ima još jednu godinu ugovora – koliko je uopće pametno forsirati igrača koji je tako blizu mirovine? Mogu li se njegove minute mnogo pametnije iskoristiti u razvoj Tina Kontreca, koji nije više toliko mlad ali ima još prilično mjesta za napredak s obzirom da je drastično kasno počeo igrati poziciju pivota? Ako ne mogu, i ako Kontrec nema prostor za rast, čemu čekati s nalaženjem drugih rješenja?

Previše je otvorenih pitanja, a odgovori se nameću sami od sebe. Vezati se uz imena i vječite potencijale nema smisla – jer, iako je Zagreb ove godine ostvario zadane ciljeve kroz osminu finala i završni turnir SEHA lige, to nije odradio nimalo uvjerljivo. A zaista nema smisla čekati s promjenama dok ne bude prekasno.

Najgora stvar koja se može dogoditi Zagrebu, a time i hrvatskom rukometu, je da nakon Europskog prvenstva u siječnju uđe nešto novca kroz sponzore i pojačano zanimanje za sport.

Problem nije novac, nego to što će taj novac biti iskorišten za instant pojačanja. Ne bi bilo prvi put, slično se dogodilo i nakon Svjetskog prvenstva 2009., a takve prečice postaju kontraproduktivne jer prehlada se ne zaustavlja lijepljenjem flastera. Za Zagrebovu prehladu puno učinkovitije je rješenje oštar rez i okretanje prema selekciji mlađih igrača koje će se razvijati u pravom smjeru oko Pavlovića i nekog od Slovenaca. Puno je bolje žrtvovati dvije godine za desetljeće uspjeha, nego imati dvije godine posuđenog vremena prije pada u rang u kojem te Veszprém neće dobiti deset razlike jer uopće nećeš igrati protiv njih. Ležat ćeš u bolnici jer si dopustio prehladi da se razvije u upalu pluća.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.