Čini se kao paradoks. Liga u kojoj se vrti daleko najviše love, koja je postala najpopularnija na svijetu te gdje većina igrača (pa tako i trenera) samo čeka doći, ne uspijeva u posljednjih pet godina dati klub koji bi došao do finala Lige prvaka. A pritom njeni klubovi i troše najviše na igrače. To je pogotovo čudno ako se zna da je riječ o istoj ligi koja je prije 10-ak godina znala dati i po tri kluba u polufinalu Lige prvaka. A sada je novaca još više, pa bi time trebalo biti i više kvalitete.

Cilj ovog teksta je istražiti (ne dati i konačne odgovore) baš taj paradoks; zašto engleski klubovi gube? Zašto njihov novac jednostavno manje vrijedi?

Vrijedi li ona – koliko para, toliko muzike?

Why England Lose dio je naslova i krilatica vjerojatno najbolje knjige ikad napisane o nogometu (barem o nogometu kao biznisu) naslova Soccernomics, koju su napisali Stefan Szymanski i Simon Kuper. No, za razliku od engleske reprezentacije, klubovi su sve donedavno bili nevjerojatno uspješni. Iako je knjiga puna odličnih hipoteza, a oko većine se i dalje lome koplja (kako to s odličnim hipotezama biva), vjerojatno najpouzdanija od svih je prilično jednostavna i dosta intuitivna. Ona glasi: uspjeh kluba u domaćem prvenstvu u iznimno je snažnoj korelaciji s iznosom budžeta za plaće. Dugoročno, korelacija je zastrašujuće velika.

Jednostavnije rečeno, nije bitno hoćeš li kupiti ili proizvesti vrhunskog igrača. Da bi ga zadržao u svom klubu, moraš mu omogućiti da bude jedan od najbolje plaćenih, barem na svojoj poziciji. Da bi klub to mogao, mora mu dati (enormno) veliku plaću. Ako je klub to u stanju, zadržat će ili dovesti najbolje igrače i biti uspješan. Ako nije u stanju, neće. Barem neće dugoročno, jer kratkoročno je moguće ‘prevariti’ formulu.

Kako i slika pokazuje, Premier liga to samo potvrđuje, a niti ostale velike lige nisu iznimka.

Njemačkom dominira Bayern, nakon kojeg slijedi BVB. To su dva kluba koji najviše izdvajaju za plaće igrača. U Italiji je ispred svih Juventus, nakon kojeg slijede Roma i Napoli. U Španjolskoj su daleko ispred svih Real Madrid i Barcelona, također najbogatiji klubovi. PSG, iako je ove sezone ostao bez titule, osvojit će vjerojatno osam ili devet od deset naslova Francuske. I Parižani su daleko najbogatiji, a Lyon i Monaco su klubovi koji slijede i po tom kriteriju. Čini se kako formula prilično dobro funkcionira kada su i kontinentalna natjecanja u pitanju, pogotovo Liga prvaka, pošto su redom Real Madrid, Barcelona i Bayern iznimno uspješni klubovi, a ujedno spadaju među one koji najviše plaćaju svoje igrače.

Slika 1: Nevjerojatna je podudarnost uspjeha u engleskom nogometu te budžeta za plaće na uzorku od 10 godina (od 2003. do 2012.)

Međutim, nedostaju engleski klubovi.

Oni bi trebali biti na mjestu koje drže Juventus i Atletico Madrid, dva također iznimno uspješna kontinentalna kluba. Međutim, u posljednjih pet sezona engleski su klubovi samo dvaput bili u polufinalu Lige prvaka, a niti jednom nisu došli do finala.

Ako znamo da su City i United uz bok Realu i Barceloni po budžetu za plaće, a da je Chelsea odmah uz bok s Bayernom i PSG-om na petom, šestom i sedmom mjestu, stvar postaje još čudnija. Pogotovo jer su Chelsea i United prije kakvih 10-ak godina redovito dolazili barem do polufinala Lige prvaka.

Je li do znanja, tj. taktičke zaostalosti?

Prva metoda kojom se kompenzira nedostatak novca je znanje.

Inovacija nastaje iz potrebe, a ne obrnuto. Nastaje iz nedostatka, ne iz viška talenta. Ako klub zaostaje po čistoj sili koju generira novac, momčad može – barem neko vrijeme – držati vrhunsku razinu ako se taj nedostatak djelomično kompenzira znanjem i inovacijama. Ali čini se kako to ne može biti problem klubova Premier lige.

U Premier ligi jednostavno ima previše novca. Točnije, on se pretjerano ravnomjerno distribuira. Kada je postojala veća nejednakost, postojao je i uspjeh u Europi

U prošlosti je taj problem postojao. Otočani su gotovo po prirodi stvari zatvoreniji od kontinentalaca, pa engleski klubovi u 1990-ima nisu na pravi način participirali u mreži znanja koja je postojala na kontinentu. To su dobrano koristili Sir Alex Ferguson i Arsene Wenger, kasnije i Rafa Benitez. Sada, ne samo da to nije slučaj, nego je stvar suprotna.

Treneri ili menadžeri svih velikih engleskih klubova velika su imena svjetskog nogometa. Sa sobom su – a proces traje već 15 godina – doveli i svoje suradnike te tehničko osoblje. Svi su veliki engleski klubovi napunjeni ljudima koji su vrhunski u svom poslu, a iz svih su kutova svijeta donijeli znanje koje obogaćuje njihovu nogometnu kulturu.

Ondje su, uostalom, redom Antonio Conte, Mauricio Pocchetino, Pep Guardiola, Jürgen Klopp, Arsene Wenger, Jose Mourinho i Ronald Koeman. Što god mislili o bilo kome od njih, teško ih je sve redom ne svrstati među top 20 trenera svijeta u ovom trenutku. S takvom koncentracijom znanja (a to se odnosi i na tehničko osoblje) bilo bi doista potpuno apsurdno kada bi engleski klubovi gubili zbog taktičkog deficita ili bilo kakvog deficita u znanju. To jednostavno ne može biti razlog.

Je li zato jer igra previše stranaca?

Jedan od popularnih argumenata kako u nogometu, tako i u drugim sferama života zvuči – za sve su krivi stranci! Zbog njih domaći dečki ne mogu doći do izražaja, a svi znamo da su kvalitetniji u svakom pogledu.

To je, dakako, potpuno pogrešno.

Slika 2: Broj povećanja stranih igrača korelira s porastom europskog uspjeha klubova Premier lige

U Premier ligi igra gotovo 70 posto stranih igrača, najviše od svih liga u Europi. Tako je već gotovo 15 godina, kada je ta brojka premašila 60 posto i otad oscilira. Kako se može vidjeti iz grafa, uspjeh klubova ne samo da pada, nego raste s porastom internacionalaca. I to proporcionalno.

To je i razumljivo. Ne samo da igrači iz svih dijelova svijeta sa sobom donose i dodatna znanja, nego je lakše oformiti kvalitetnu momčad s DNA i inim potencijalom koji je globalan, a ne lokalan. Ovo je pravilo koje ne vrijedi samo za nogomet, iako ga nacionalisti bezuspješno pokušavaju oboriti.

Nedostatak prilika za domaće igrače može negativno utjecati na reprezentaciju – iako niti to nije samo po sebi jasno – ali sigurno ne utječe na uspjeh klubova. Štoviše, potpuno je suprotno.

Gube li Englezi jer je konkurencija prejaka?

Apologeti Premier lige najviše vole ovaj argument. Na prvu, on zvuči logično. Engleski klubovi nemaju privilegiju igrati utakmice protiv značajno slabijih protivnika iz donjeg dijela ljestvice (koliko ste puta samo čuli kako u Premier ligi nema „nikakvog Sporting Gijona“) i time ne mogu odmarati igrače na način kako to mogu klubovi iz ostalih liga petice.

Pitanje je: ima li taj argument smisla?

Slika 3: Najbogatiji engleski klubovi igraju daleko više neizvjesnih utakmica od svoje konkurencije u ligama ‘Petice’

Gornja grafika daje tom argumentu dodatnu snagu. Najbolji klubovi Premier lige zaostaju za 10 posto iza Barcelone, Bayerna i Real Madrida po broju minuta kada imaju uvjerljivo vodstvo. Time najbolji njemački i španjolski klubovi mogu više manipulirati kadrom i odmaranjem igrača. Dodatno, neopisivo je veća konkurencija za mjesta koja vode u Ligu prvaka, što dodatno daje klubovima s kontinenta priliku za kalkuliranjem s kadrom. Činjenica da je prošlogodišnji prvak Premier lige Chelsea koristio najmanje igrača od svih većih europskih klubova (a prije toga i Leicester) jednako je indikativna kao i ona da je Real Madrid koristio najviše igrača u rotaciji od svih klubova velikih europskih liga.

Iako u ovom argumentu postoji snaga, on i dalje ne daje konkluziju. Jer zaključak se može izvesti i s druge strane. Možda je doista slučaj da bi Real Madrid, Barcelona ili Bayerna jednako dominirali i da igraju Premier ligu pa da je ovaj (inače, krunski) argument zapravo prazan. Tezu je nemoguće do kraja testirati, ali postoje vrlo dobre indikacije…

Novac koji manje vrijedi

„Solventnost je u isto vrijeme najveća snaga engleskih klubova kao i njihova najveća slabost. Zbog nje, pokušavaju sve riješiti novcem pa manje razmišljaju’ – rekao je prije nekoliko mjeseci Monchi, tada sportski direktor Seville, danas AS Rome.

I čini se da je na dobrom tragu, iako je s krive strane detektirao problem. Jer kada imate najpopularniji sportski proizvod na svijetu koji producira novac kao nikad prije, zaboravljaju se stvari koje omogućuju njegovu vrijednost. A to je često baš nejednakost i razlika. Kako među klubovima na vrhu, tako i između onih s vrha i onih s dna.

Slika 4: Novac od TV prava dosegnuo je nevjerojatne iznose

Najlošiji engleski klub, onaj koji ispadne iz lige, samo od novca za TV prava danas dobiva više od ukupnog budžeta većine klubova iz drugih liga petice. Novac od TV prava u Premier ligi distribuira se pravednije od ijedne druge lige. Paradoksalno, to je vjerojatno i korijen svih problema…

Slika 5: Engleski su klubovi bili najuspješniji u Europi kada je postojala veća nejednakost

Ukratko, u Premier ligi jednostavno ima previše novca.

Točnije, on se pretjerano ravnomjerno distribuira. Kada je postojala veća nejednakost, pogotovo u zlatno doba (prije otprilike 10 godina) postojao je i uspjeh u Europi. I nije samo do toga da je prevelika konkurencija na terenu među top 6, te da nema niti jedne lagane utakmice.

U nedavnom sam tekstu napomenuo kako bi Mahmoud Dahoud, s takvim talentom te postignućima u Bundesligi, koštao četiri do pet puta više kada bi se radilo o sličnom igraču koji, primjerice, prelazi iz Evertona (klub uspjesima i staturom usporediv s Gladbachom) u neki od dvaju mančesterskih premierligaša. Slično je i Danijem Ceballosom, koji će dogodine igrati za Real Madrid ili za Barcelonu. Nijedan od njih dvojice nije i neće biti plaćen više od 15 milijuna eura. Obojica su, očekivano, htjela ostati u svojoj rodnoj zemlji kako bi nastavila s nogometnim razvojem.

U Engleskoj, kada Everton prodaje Rossa Barkleya, za njega traži 50 milijuna eura, a možda i više. Time engleski klubovi jedni drugima rade preveliku, kako horizontalnu tako i vertikalnu konkurenciju. Sve se mora preplatiti; kako vrhunskog igrača na međunarodnom tržištu (zbog pretjerane konkurencije drugih top 6 klubova), tako i nekog (po mogućnosti mlađeg) igrača iz same lige, jer i oni klubovi s dna ili sredine imaju dovoljno novca kako bi imali velike apetite.

U Njemačkoj i Španjolskoj postoji potpuno drugačija kultura razvoja i promocije mladih igrača. Njihovo cirkuliranje kroz ligu, od slabijih klubova prema onima na samom vrhu osigurano je ustrojstvom same lige. U osnovi, osigurano je strukturiranom nejednakosti i prihvaćenim putem prema Bayernu, Realu ili Barceloni. Veliku ulogu igru i struktura vlasništva nad klubovima, ali to je velika i potpuno druga tema. Poanta je da postoje protokoli kojima talentirani igrači ostaju u istoj nogometnoj kulturi, a ne pumpa se cijena. Zato niti kadar najvećih engleskih klubova nikada ne može biti dubok kao onaj Reala, Barce ili Bayerna.

Što budućnost donosi?

U polufinalu tek završenog Eura za U-21 selekcije igrali su očekivano Italija, Engleska, Njemačka i Španjolska. Dakle, najveće europske nogometne nacije. Zbog toga, Real Madrid, Barcelona, Juventus, Bayern i BVB mogu računati da će najveći talenti tih generacija jednom igrati u njihovu klubu. Doći će bez pretjeranog natezanja i bez pretjerano velike odštete, što se vidi već ovoga ljeta na primjerima igrača kakvi su Dahoud, Ceballos i Niklas Süle. Klubovi iz vrha Premier lige (osim Chelseaja, koji je vlasnik dobrog dijela tih igrača) ne mogu računati na kontinuirani igrački razvoj i sigurnu predaju u njihove ruke.

Dakle, Monchi je bio u pravu. Solventnost, i to pretjerana solventnost najveći je kamen spoticaja engleskih klubova, pogotovo onih s vrha. Zato gube u Ligi prvaka, a teško da će se trend uskoro promijeniti.

U postojećim okvirima, za engleske klubove postoje dva moguća rješenja.

Jedno je i dodatno povećanja čiste sile u obliku novca (nešto što bi uskoro mogao napraviti Manchester United), kako bi se generirala dodatna nejednakost, a drugi je uspostava neke vrste monopola nad talentom, što gotovo da je u postojećoj mladoj generaciji napravio Chelsea, koji ima nevjerojatnu mrežu i doseg.

Sve u svemu, ne treba se brinuti za engleske klubove. Njihov je proizvod toliko tražen i popularan, da bi uskoro i sama Liga prvaka mogla postati sekundarna. Taj je proces također već započeo i trebat će ga pratiti, kao i sve ostale procese koji su ovdje naznačeni. Uostalom, istraživanja nikad dosta, zar ne?

Grafike: The Swiss Ramble, Financial Times