Zašto je Hrvatska izgubila?

Kako god okrenuli, Argentinci su bili bolji i zasluženo osvojili trofej

Najteža pitanja obično nude najlakše odgovore. A takve je opet najteže prihvatiti. Hrvatska je s poenom prednosti ušla u odlučujući dan finala Davis Cupa i to pred svojim navijačima, a onda je još prvi reket momčadi imao 2-0 u setovima i apsolutnu kontrolu u odlučujućem meču. I na kraju nije uspio i Hrvatska je izgubila od Argentine.

Zašto?

Možemo analizirati detalje, povlačiti sve one manje ili veće faktore kojih jest bilo i koji jesu direktno utjecali na konačan pad i preokret Argentinaca u finalu, ali na kraju dana zaključak je poprilično jednostavan. Trijumfirala je odlučnija, hrabrija i psihološki stabilnija momčad (baš to, momčad!) čija su dva igrača, Juan Martin Del Potro i Federico Delbonis, odigrali mečeve karijere i zaslužili da se na terenu Arene dobacuju salatarom dok Marin Čilić i Ivo Karlović spuštene glave koračaju prema svlačionici.

Finale Davis Cupa presudila je prije svega kvaliteta. Pobijedili su bolji.

Ne treba biti pretjerano mudar da dođete do zaključka da se u posljednjem meču dana Ivo Karlović psihološki raspao i da nije imao apsolutno nikakve šanse protiv Delbonisa. Gotovo pet sati je valjda Zagrepčanin proveo u svlačionici pokušavajući se fokusirati na najgori scenarij onoga što se događalo s druge strane tribina; pokušavajući zamisliti da će na kraju morati na teren odraditi mnogo više posla od protokolarnog fotografiranja i zalijevanja šampanjcem.

Lijepo pakiranje neće pomoći da pobjegnemo od istine. Prvi hrvatski reket Marin Čilić je bio taj koji je pobjedu držao u rukama i on je taj koji ju je ispustio

I nije nikakvo čudo da je ono što se događalo u meču Del Potra i Čilića utjecalo i na Karlovića. Nije to nikakav alibi – činjenica je da je Doktor Ivo odigrao možda i najlošiji meč drugog dijela sezone i da nije ne samo mogao, nego i trebao i morao puno bolje – ali vjerojatno je i sam, kao i baš svatko tko je gledao pet sati Čilićeve vožnje roller-coasterom, proživljavao sve uspone i padove. I da je na pola puta bio uvjeren da će imati slobodan dan.

Najvažniji bod vikenda

Trideset i sedam mu je na leđima, Karlović ima ogromno iskustvo i rejtingom je bolji igrač od Delbonisa. Na svojoj strani u tom petom meču nije imao publiku – oni koji su ostali na svojim mjestima nečijom su krivicom bili predaleko od terena, za razliku od euforičnih i glasnih gostiju – ali je trebao imati prednost u podlozi i iskustvo tri od tri trijumfa nad Argentincem na Touru; jedini poraz ustvari je bila predaja u Melbourneu zbog ozljede. No, pritisak je bio ogroman, bio je preveliki, a protiv sebe je imao motiviranog mladića inspiriranog Del Potrovim povratkom.

Možda će upravo Zagreb biti vjetar u leđa Delbonisu, možda će dva seta protiv Čilića i tri protiv Karlovića biti ono što je Hewitt bio za Ivu, a možda neće značiti ništa za budućnost. No, nema sumnje da je ovo bio jedan od njegovih najboljih mečeva u karijeri. Od početka u kontroli, bez panike i straha, Delbonis je bez milosti koristio svaku pogrešku koju bi Karlović napravio. Ulazilo mu je sve, odlično je ukrotio Ivin servis, a s prvim breakom dobio je i to da se Div sa Šalate unervozio i pustio niz vodu. Na kraju je Karlović imao 42 neforsirane pogreške, dvadeset i pet više od suparnika i spasa mu nije bilo.

Ukratko, Delbonis je igrao vrhunski tenis, Karlović nije.

No, peti meč nije bio odlučujući; Ivo u nedjelju i nije trebao biti na terenu. Možemo mi to sada upakirati u sjajni celofan spleta nesretnih okolnosti i garnirati crvenom vrpcom u obliku fantastičnog izdanja Del Potra, ali lijepo pakiranje neće pomoći da pobjegnemo od istine. Prvi hrvatski reket Marin Čilić je bio taj koji je pobjedu držao u rukama i on je taj koji ju je ispustio.

Marin je fantastično otvorio meč, osvojio deset poena zaredom, unio u igru inače maksimalno smirenog Argentinca nervozu, pokazao da je u Zagrebu on gazda. Bio je sve samo ne jednodimenzionalan; razvlačio je Del Potra po terenu, servirao jako dobro, napadao mu backhand stranu, izlazio na mrežu, koristio svaku šansu i, što je najvažnije, bio u potpunoj kontroli, obranivši osam od devet break lopti u prva dva seta. No, onda sve srušilo i Del Potro je osvojio najvažniji bod ovog vikenda.

Delpo se vratio riziku

Bilo bi najlakše zaključiti da se i ovaj put Marin Čilić psihološki raspao. To je nešto na što smo naviknuti od njega; tko uopće broji koliko je puta taj dečko ispustio dva seta prednosti? I naravno da je psihološki pad imao veliku ulogu, ali ovu utakmicu presudilo je mnogo više od toga. Delpo će kasnije priznati da je igrao sa slomljenim prstom, ali će isto tako priznati da je ovo možda i njegov najbolji meč u karijeri. U trećem setu je ušao u psihološki rat sa Čilićem i sucima i dobio ga. No, što je važnije, dobio je rat sa svojom psihom. U trećem je prelomio.

Oduvijek je Del Potro percipiran kao izuzetno smiren igrač koji ostaje fokusiran do kraja, no ovaj put je pokazivao znakove frustracije i nervoze nakon previše propuštenih prilika. I većina ga pamti po savršenim winnerima i agresivnom tenisu, no on od ozljede zaista jest igrao defenzivnije, kao da nije vjerovao vlastitom tijelu. Ili zglobovima. Delpo je ove sezone napravio neke dobre rezultate, ali je bio pod ručnom i nije previše riskirao.

Sve do nedjelje.

Argentinac je shvatio da je samo jedan način da pobijedi Čilića, a to je da se vrati tenisu kakav je igrao prije ozljede; u trećem je setu ušao u rizik jer nije imao što izgubiti. Pomogao je onaj poen kroz noge, pomogao je i as nakon rasprave sa sucem; odjednom je Delpo bio taj koji je napadao, lupao drugi servis jednako riskantno kao i prvi, i preuzimao kontrolu. A u takvom stanju stvari, budimo brutalno iskreni, ni jako dobri Čilić nije imao šanse. Ili ako hoćete ukratko, Čilić jest psihološki pao, ali je u nedjelju igrao dobar tenis. Del Potro je igrao bolji.

Željko Krajan poručio je na kraju da nema što zamjeriti bilo kojem od svojih izabranika i u osnovi je bio u pravu. Raspravljati će se danima o mnogo toga – o Ćoriću, ulaznicama, podršci – ali kada se podvuče crta, Marin Čilić, Ivo Karlović i Ivan Dodig dali su najbolje što su mogli. Ovaj su put s druge strane mreže imali boljega.