Kada je lani u veljači Gianni Infantino, najpoznatija talijansko-švicarska verzija loto-djevojke, izašao na izbore za predsjednika FIFA-e, znao je da je obećanje kako će promijeniti nogomet put prema pobjedi. Međutim, jedina briljantna ideja koju je imao bila je da proširi broj reprezentacija na SP (i zaradi koji novčić više glasačima – pardon, savezima). Zato je na poziciju koja je pompozno nazvana FIFA Chief Officer for Technical Development instalirao Marca Van Bastena, koji je još za igračke karijere u usputnim razgovorima sa suigračima i novinarima eksperimentirao s idejama o promjeni nogometnih pravila.

Sada kada je Van Basten – odnosno, FIFA – u širu javnost pustio svoje bisere, shvaćamo i u čemu je problem. Očito ni on, kao ni bilo tko drugi u FIFA-i, nikada nije imao pravu, konkretnu ideju što treba mijenjati. A mijenjati se mora. Pa je jednostavno odlučio pođoniti gotovo svaki drugi momčadski sport na planetu.

Počeli su, dakako, s revolucionarnom idejom o ukidanju zaleđa. Jer, veli Marco, to je pravilo koje daje prednost obrani i čijim bi ukidanjem, logično, gledali više golova. Kaže još 52-godišnji Nizozemac da ga nogomet danas podsjeća na rukomet – devet igrača plus golman od kaznenog prostora naprave tvrđavu – danas svi igraju isto i svoju taktiku baziraju na čvrstoj obrani.

“Bez zaleđa bi napadači mogli biti iza obrambenih igrača, što bi bilo mnogo teže. Opet, ako se brane preblizu svom golu, napadači bi imali više prilika za udarce izdaleka. Igra bi bila atraktivnija, napadači bi imali više šansi, bilo bi postignuto više golova”.

Čekaj, što?

Možda se boje i mraka?

Jedino pametno što je Van Basten u ovom rekao je da bi se momčadi adaptirale. Naravno da bi se adaptirale. Samo što bi ih sprječavalo da naprave dvije linije po četiri u svom šesnaestercu? Dakle, i ono malo lošijih momčadi što se brani (relativno) visoko postavljenom zadnjom linijom vrlo bi vjerojatno išlo linijom manjeg otpora i zatvorilo se još više. I na stranu to što je presumpcija da bi više golova privuklo i više ljudi sama po sebi glupava, vrlo je vjerojatno da bi ukidanje ofsajda ponudilo gori nogomet nego ikada prije. Uostalom, evo, pokušali su Nijemci – završilo je 1-0.

I naravno, nisu u FIFA-i tu stali. Mnogo je promjena pravila koje razmatraju i koja bi svjetlost dana navodno mogla ugledati na Svjetskom prvenstvu 2026.

Njima su iz nekog razloga i penali dosadni, pa bi tako pokrali ideju iz vlastitog sporta, koja svojevremeno nije funkcionirala baš najbolje. Naravno, radi se o penalima na hokej-principu: igrač bi krenuo s loptom s 25 metara i igrao jedan-na-jedan s vratarom i to u roku od osam sekundi.

Tu je, naravno, i stara ideja sa kartonima. Van Basten bi se riješio žutog, ali bi uveo narančasti. On bi igrača slao na hlađenje deset minuta i omogućavao mu povratak u igru nakon toga. Na isto bi hlađenje valjda išao i igrač koji bi u jednoj utakmici napravio pet prekršaja.

“Igrači su prestravljeni mogućnošću igranja s čovjekom manje. Nije lako igrati s 10 protiv 11, a kamoli s 8 ili 9”, kaže Van Basten. Dakle, ideja je da se ‘prestravljeni’ igrači još više prepadnu. Ugasite i svjetlo, možda se boje mraka?

Ima toga još; neke ideje čak i nisu besmislene. Povećao bi se broj izmjena na 4 ili 5, ukinuli bi se produžeci, samo bi kapetan mogao razgovarati sa sucem, uveli bi brže izmjene… U FIFA-i ističu kako generalno žele ubrzati igru i smanjiti mogućnost krađe vremena, pa bi Van Basten u zadnjih deset minuta stopirao sat svaki put kada bi igra stala. Kako bi točno veći broj izmjena, veći broj kartona, isključenja i stopiranje vremena ubrzalo igru i nije baš najjasnije.

Ono što jest jasno je to da FIFA želi promijeniti igru, ali da ustvari nema pojma kako i zašto. Samo nek’ je veselo.