Kad je – možemo ga slobodno tako nazvati – drugi ešalon nogometaša Real Madrida pomeo Barcelonu u Superkupu, a četiri dana kasnije rutinski odradio gostovanje kod Deportiva u La Coruñi, izgledalo je kao da je na redu šetnja do trofejne sezone bez pola muke. Uostalom, Real Madrid je dvostruki osvajač Lige prvaka, u prošloj je sezoni relativno mirno uzeo prvenstvo, a Barcelona – jedina sila koja mu može konkurirati kvalitetom – ostala je bez druge udarne igle u Neymaru i s novim trenerom.
Gotovo da je izgledalo prejednostavno.
Međutim, stvari su se zakomplicirale nakon dva uzastopna domaća remija s Valencijom i Levanteom. Već nakon tri kola Real je u zaostatku od četiri boda za Barcelonom i Realom Sociedadom, a to za ovako ranu fazu prvenstva nije obećavajuće.
I da vas odmah upozorim, ovdje nema sirena na uzbunu niti poziva na drastične rezove. Čak nema ni šokova. U ovom tekstu nećemo smjenjivati Zinedinea Zidanea, niti završavati prvenstvo nakon tri kola. Ostaje nam samo vidjeti jesmo li precijenili Real i koliko je zapravo dobar.
Što se tiče kadra, to bi bila najkraća moguća analiza jer Real Madrid je vrhunski. Štoviše, najbolji na svijetu. Razina kvalitete i dubina kadra u prvoj momčadi je zapanjujuća, sve pozicije su duplirane, kvalitete igrača u rotaciji se nadopunjuju, a postignut je miks mladih i nadolazećih imena koji grizu s onima koji su već etablirana klasa i daju stabilnost momčadi. Nitko, ali ama baš nitko nema ovoliko kvalitetnu momčad kao što ima Zidane. U svakoj liniji Real ima jednog od Top 3 igrača na svijetu, a dovoljno su dugo skupa da su veze unutar momčadi maksimalno pouzdane.
Uvjeravanje Ronalda
Stoga su rotacije bile jedan od naglasaka prošle sezone. Čak je 20 igrača odigralo preko 1.000 minuta u sezoni, a rezervni vratar Kiko Casilla ostao je kratak za svega 11 minuta kako bi i on prešao milenijski marker. Time je Zidane dobio momčad koja je bila odmornija i spremnija za nastavak sezone i sami vrhunac u svibnju, ali ne manje važno – dobio je koheziju unutar momčadi. Svi su, uključujući i rezervnog vratara, dobivali svoju šansu i mogli su se osjećati dobro jer aktivno sudjeluju u stvaranju rezultata. Sustav rotacija održavao je igrače budnima, nagrađivao njihov trud i zato je Zidane u slučaju ozljede nekog prvotimca – a ozljeda je itekako bilo – imao igrača s klupe koji se sam već osjećao kao dio stroja i kojeg su svi vidjeli jednako vrijednim.
Nema veze što neki to zapravo i nisu bili, jer svaku važnu utakmicu smo unaprijed znali sastav.
Zidane ima svoju prvu postavu koju je isprofilirao i protiv velikog će suparnika uvijek igrati Casemiro, koji će čuvati leđa Luki Modriću i Toniju Kroosu, Karim Benzema će suhom trkom i pozicioniranjem otvarati prostor za Cristiana Ronalda, a Gareth Bale će dobiti svoje mjesto u prvih 11 ako je zdrav, čak iako je sasvim jasno da s Iscom momčad maestralno funkcionira. Donekle je to logično, jer Real Madrid živi od imidža – a kakvu poruku šalje ostaviti igrača od 100 milijuna eura da čami na klupi na najvećoj sceni protiv najvećih ekipa? Zidane je znao koje tipke treba pritisnuti da bi odsvirao prave note.
Trener ime gradi na stilu i na strukturi, a tu davanje slobode nije dovoljno
U Hrvatskoj – vidimo to, između ostaloga, po prozivanju Ante Čačića RTV serviserom – puno lakše povjerujemo velikim igračima i njihovom šarmu. Uostalom, i samo polaganje trenerske PRO licence brutalno je olakšano onima koji su zaigrali za reprezentaciju, bez obzira na to što posao trenera i posao igrača nemaju toliko toga zajedničkog. Međutim, isto tako je istina da mladom treneru nimalo ne šteti ako je bio veliki igrač, jer to mu daje posebni autoritet.
Zidane je, pozivajući se na svoje igračko ime, imao sasvim dovoljno argumenata da uvjeri Ronalda kako je sasvim u redu da ga ponekad odmori. Od igrača koji je divljao kad bi ga trener izvadio, postao je netko tko sasvim mirno vjeruje suigračima i prihvaća odmor koji koristi za regeneraciju. Sve zato što ga je Zidane uvjerio da mu treba ponajprije za one velike utakmice. Uvjerio ga je da je sezona na vrhuncu u svibnju i da je jedino bitno da tada bude zdrav. Zlatnu loptu ionako najčešće dobije onaj tko osvoji Ligu prvaka, dva gola više ili manje ne znače ni blizu koliko pravi trofej koji se osvaja na velikim utakmicama za koje mora biti spreman. Za ove manje utakmice može i mora vjerovati ovima koji se bore istisnuti ga iz pozicije u onih 11 koje smo znali unaprijed prije svake važne utakmice.
Zidane zapravo nema stila
I sada, nakon Valencije i Levantea, ispada da Real ne može bez njega. Ono što je prošle godine išlo bez problema, a to je lomljenje momčadi koje su inferiorne kvalitetom čak i s kombiniranim momčadima, ove sezone šteka i Real već nakon tri kola za Barcelonom zaostaje četiri boda.
Jer iako je Real kadrom vrhunski, strukturom igre i nije toliko dobar.
Može li biti kako su se ovi iz drugog ešalona malo opustili i prestali gristi jednako jako kao prije? Je li moguće da ih je razbijanje Barcelone uljuljkalo do te mjere da misle kako mogu malo podignuti nogu s gasa i svejedno donositi doma sve bodove? Ne možemo to pouzdano znati, ali lako je moguće. Uostalom, sasvim je ljudski opustiti se nakon uspjeha. Međutim, vrijeme je da Zidane pokaže idući korak.
„On je vrlo miran“, opisao je za El País svog trenera Gareth Bale. „Kada napadamo, želi da se izrazimo. Međutim, kad se branimo, želi da se cijela momčad brani kao jedan. Želi da se branimo zajedno i da pomažemo jedan drugome.“
Zidane se dokazao kao jako dobar menadžer ljudskih resursa, što je u klubovima poput Real Madrida fantastično važno. Izvrstan je motivator, držao je svlačionicu pod kontrolom, ima karizmu i od širokog kadra može izvući puno jer mu igrači vjeruju u svakom trenutku. Na račun igračkog autoriteta može ih uvjeriti u sve što poželi jer igrači znaju da je bio tu, u njihovoj poziciji. U klubovima poput Reala to je možda i najbitnije, bez toga nema ničega. Sad, kako bi izvukao maksimum, potreban mu je taktički iskorak.
Osvojio je već sedam trofeja, od čega dvije Lige prvaka i čovjek tu dominira. Međutim, ako želimo sami sebi definirati stil kojim on igra, tog stila zapravo i nema.
On igračima daje slobodu u napadu, kao što kaže Bale – dopušta igračima da se izraze. Samo, Ronaldo i Bale se izražavaju drastično drugačije nego Isco i Marco Asensio, koji su mnogo manje okomiti. A onda – dopustite da budem očit – još uvijek prilično manje kvalitetni od prve dvojice. Zato, da bi i oni mogli lomiti utakmice čak iako ne idu na 100 posto, potrebna im je struktura u koju će se uklopiti i na koju će se osloniti. Stil igre i uigrana rješenja koja će ih učiniti boljima.
Mamurluk pobjednika
Pep Guardiola nije bio ostao upamćen po svojim trofejima koliko po stilu igre. Carlo Ancelotti nije bio upamćen po svojim trofejima koliko po formaciji Božićnog drvca, 4-3-2-1. Trofeji se iznenađujuće brzo zaboravljaju, a trenersko nasljeđe oblikuje dojam o stilu i bogatstvu igre. Nitko više ne pamti da je Luis Enrique pomeo konkurenciju, ali će zato ljudi jako dobro pamtiti Bayern Juppa Heynckesa, Manchester United Sir Alexa Fergusona, Ajax Louisa van Gaala ili sve klubove koje je vodio José Mourinho. Trener ime gradi na stilu i na strukturi, a tu davanje slobode nije dovoljno.
Protiv Levantea je Zidane pokušao s eksperimentom. Kroos je igrao visoko i široko prema lijevoj strani, gdje je Zidane stavio Marcela, dok je ispred njega probijao Theo Hernández. U tom trokutu, Real je držao većinu posjeda i iz njega pokušavao inicirati prave akcije, praktički izbjegavajući sredinu terena u stavljanju pritiska na Levanteovu zadnju liniju. Iako se na prvu eksperiment ne čini uspješnim, jer Real nije izvukao ništa više od 1:1, zapravo je izgledao vrlo dobro.
Osloniti se na slobodu i kreaciju koji donosi Theo Hernández i nije neki plan, tako da je Zidane iz njega maksimum izvukao time što ga je stavio u strukturirani plan i iz hrpe njegovih centaršuteva i povratnih lopti su Benzema i kasnije Bale zbilja trebali izvući mnogo više. Levante se nije izvukao zato jer je Theo Hernández bio loš, nego jer drugi nisu uspjeli realizirati ono što je Theo stvorio, a ne bi sam stvarao da nije postavljen u povoljni kontekst. Idući korak za Zidanea je podići strukturu i za druge igrače, dati im taktički okvir i kontekst u kojem će njihova sloboda pružiti više. Inače će morati odstupiti od recepta u kojem daje odmor udarnoj postavi i štedi je za vrhunac sezone, jer drugi ešalon neće moći redovito osvajati bodove.
Dva domaća remija na otvaranju prvenstva nisu nikakva sirena na uzbunu. Uostalom, prvenstvo je tek počelo i četiri boda još nisu toliko velika. Međutim, trofeji nose mamurluk pobjednika i čak ni oni iz drugog plana ne grizu onako kao što su grizli prije. Samo, njihova opuštena partija nije ista kao opuštena partija Cristiana Ronalda, to ne donosi bodove. Opuštanje zato mora kompenzirati struktura u napadačkoj igri, rješenja koja generira automatizam u igri jer time sustav igre podiže vrijednost igrača.
A to je novi zadatak za Zidanea.
Ne manje važno, to mu je potrebno jer to je nešto na što će se moći osloniti kad kola krenu nizbrdo. A tek kad izgradi svoj stil i svoju strukturu, dobio je pravu osnovu po kojoj ćemo ga pamtiti za desetak godina. Davanje slobode igračima, koliko god nekad bilo učinkovito, tu jednostavno nije dovoljno.
