Priča o slovenskom košarkaškom zlatu izgleda nerealno, bajkovito, filmski.
Dok su se reprezentativci Srbije prošlo ljeto nadigravali s američkim zvijezdama u Rio de Janeiru, Slovenci nisu izborili ni plasman na jedan od tri kvalifikacijska turnira za Igre, već su kolovoz proveli natjeravajući se s igračima Kosova, Bugarske i Ukrajine. Igor Kokoškov započeo je svoj pohod prema zlatu na periferiji košarkaške Europe, daleko od pozornosti šire javnosti. Glavni partner Gorana Dragića nije bio Luka Dončić, već mlađi brat Zoran, a Alen Omić igrao je kao naturalizirani igrač umjesto Anthonyja Randolpha, koji tada nije ni slutio da će postati Slovenac. Kvalifikacije su odrađene s laganih 6-0.
Godinu dana poslije, još uvijek stoji nula u rubrici poraza.
Slovenci su na Eurobasketu pomeli konkurenciju – kapitulaciju su morali potpisati Poljska, Island, Finska, Grčka, Francuska, Ukrajina, Latvija, Španjolska i, u velikom finalu, Srbija. Kao suza čistih 9-0.
Srbija je, s druge strane, već dvaput ponijela neslužbenu titulu najbolje momčadi Europe (govorim o srebrima na svjetskoj i olimpijskoj razini, kada je ispred njih bio samo nedodirljivi SAD) i činilo se da je vrijeme da konačno uzmu to zlato koje im već dugo izmiče iz ruku. Kada je Bogdan Bogdanović položio za +2 nekih tri i pol minute do kraja, a ozlijeđeni Dragić i Dončić u nemoći sve to promatrali s klupe, izgledalo je da Srbiju više nitko ne može zaustaviti da uzme ono po što je došla.
Pogrešno.
Momci iz sjene
Slovenija je pokazala da nije tek krpena lutka koja bespomoćno pada na pod kad se odstrane dvojica genijalaca koji upravljaju njenim nitima. Nakon što je u trećoj četvrtini Dragić sočno opsovao rezervnu petorku koja je olako izgubila 10 poena prednosti, isti ti momci brzo su naučili lekciju i sami dobili utakmicu. Prvo je Randolph vratio sve u egal, pa se pridružio raspucani Klemen Prepelič, priču je s linije zaključio Aleksej Nikolić, a u obrani je Jaka Blažič nagnao Bogdanovića da mu prvi put u turniru zadrhti ruka u trenucima kad se prelama.
Kad je bilo najbitnije, Slovenija je pokazala da nije ništa manje MOMČAD nego Srbija i zato su Junaki podigli trofej na koncu ovog ludog jednogodišnjeg putovanja
Momci iz sjene u posljednje su tri minute spasili svoje navijače od teške traume – prijetilo im je desetljetno kukanje nacije zbog ozljeda glavnih igrača u najgorem mogućem trenutku. Spriječili su stvaranje mita o prokletstvu koji je mogao biti okidač za buduće komplekse, za neka buduća prosuta vodstva, za neke buduće neobjašnjive poraze. Ali oni su se skupili, pobijedili, upisali se u povijest i tako zapisali svoju budućnost – napravili su prvi korak u građenju pobjedničkog mentaliteta, ključnog za stvaranje vrhunske reprezentacije na duže staze.
Kad je bilo najbitnije, Slovenija je pokazala da nije ništa manje MOMČAD nego Srbija i zato su Junaki podigli trofej na koncu ovog ludog jednogodišnjeg putovanja.
Ali momci iz sjene samo su dovršili ono za što su teren pripremila dvojica čarobnjaka i genijalac na klupi. Znalo se da Srbija ima prednost u unutarnjoj liniji, a Slovenija u vanjskoj; bilo je pitanje čiji će uteg na vagi prevagnuti, tko (ne)će moći što obraniti. Na kraju se možda i presudnim pokazao podatak da Srbija nije uspjela nadskakati Sloveniju, na što je Aleksandar Đorđević računao.
Nije počelo bajno za slovensku stranu.
Kokoškov je krenuo braniti Ognjena Kuzmića s Gašperom Vidmarom, a Bobana Marjanovića s Žigom Dimecom, što se pokazao kao nekompatibilan spoj – Kuzmić je uspio nadigrati Vidmara, a Dimec je izgledao potpuno nedoraslo i nepripremljeno u okršaju s divom iz Zaječara, što se vidjelo kada ga je u prvom dodiru s loptom išao napasti jedan-na-jedan. Srpski su centri u prvoj četvrtini odradili svoj dio posla, a bekovska linija nije zaostajala.
Bogdanović je isporučio svoje, nisu ga dobro čuvali ni Blažič ni Prepelič, a ohrabrujuće je izgledao ulazak načetog Stefana Jovića u susret, koji je držao pod relativnom kontrolom Dragića, a usto stigao i pridonijeti u napadu. Dončić je bio pod paskom Vladimira Lučića, i, usprkos nekoliko lijepih poteza, vidjelo se da je nije skroz priseban kao inače; malo ga je ponijela atmosfera i važnost susreta, pa je uputio par nerezonskih šutova. Tako su Srbi ograničili Sloveniju na 20 poena i otišli na stanku s dva poena prednosti, ali i dojmom da drže susret pod kontrolom.
Dragićev fliper
U drugoj četvrtini krenuo je brži Vidmar na Marjanoviću i odmah ga odsjekao od lakih poena izguravši ga iz reketa, što u nokaut fazi nitko drugi nije uspio. To je zakočilo srpski napad, ali je obrana funkcionirala sve dok nije uslijedio ključni trenutak za stvaranje slovenske prednosti.
Dončić je uhvatio loptu pod svojim košem, u ludom slalomu nanizao tri srpska igrača, digao se i silovito zakucao. Tim je potezom zapalio većinski slovenske tribine, maksimalno nabrijao suigrače i poručio Srbima da njihova obrana, koliko god dobra bila, nije u stanju zaustaviti tako čudovišnu količinu talenta.
I onda je krenulo.
Taman kad je srpska obrana bila spremna staviti fokus na Dončića, ukazao se Dragić, kojeg kao da je u međuvremenu zaposjeo demon s raskrižja iz serije Supernatural. Najavio je svoju posljednju utakmicu za Sloveniju i odlučio od nje napraviti spektakl. Zagrijao se s nekoliko slobodnih bacanja, a potom je krenuo prodirati u reket prolazeći kraj čuvara kao kraj čunjeva, koristeći njihova tijela kao naslon dok je u zraku vijugao prema obruču. Bilo je kao da netko igra fliper, a Dragon je bio kuglica. A onda je počeo sipati i trice.
Srpski napad još je funkcionirao, ali džabe kad je obrana, njena najveća snaga, bila potpuno razbijena. A razbio ju je jedan čovjek – Dragić je ubacio 20 poena u toj četvrtini. Srbija na poluvremenu nije bila u velikom zaostatku, ali je primila 56 poena i bilo je jasno da se treba dogoditi nešto drastično da se dogodi preokret.
I drastično se dogodilo.
Taman kad sam pomislio da Dončić u napadu izgleda pomalo frustrirano, jer si je Dragić prisvojio veću porciju šutova nego inače, slovenski je biser krivo doskočio, ozlijedio gležanj i u očaju napustio parket. Sada je doista bilo sve na Dragiću, a on je počeo promašivati cijeli obruč, gubiti lopte… Ispostavilo se da ga je zategao list te je i on eliminiran iz igre u posljednjoj četvrtini.
Srbi su u međuvremenu sebi svojstvenom upornošću grickali zaostatak, naposljetku ga i anulirali. Činilo se da slovenske navijače čeka rasplet iz najmračnijih horora, ali tada je uslijedio pothvat igrača iz sjene i pokal je otišao prema Ljubljani.
Prepelič kao europski Curry
Treba imati sentimenta za reprezentativce Srbije.
Oni su osvojili već četvrto srebro u posljednjih osam godina, što je veličanstven pothvat, ali koji ujedno znači i da su izgubili četvrto finale u kratkom periodu, što mora biti jako teško za podnijeti. Desetkovani izostancima, još su jednom zapeli na samome pragu šampionskih dveri i ostaje im čekati neke nove prilike, dok su Slovenci u svom prvom pohodu na medalju otišli odmah do zlata.
Trijumf Slovenaca je sasvim zaslužen. Između ostalog, igrali su i modernu, najljepšu košarku te nanizali najzahtjevnije suparnike na putu do prijestolja. Dragić, Dončić, Prepelič, Vidmar i ostatak klape od samog su početka usprkos neiskustvu imali šampionski gard, a Kokoškov je od svakog znao izvući najbolje. Gotovo svi od sudionika odigrali su najkvalitetnije minute u karijeri; uzmimo za primjer samo Prepeliča, koji je u eliminacijskoj fazi izgledao kao europski Steph Curry.
Slovenske košarkaše zaista je bio užitak gledati, a sada treba pustiti njih da uživaju u plodovima svog rada. Da vam je prije turnira ovo netko najavio, podcjenjivački biste se nasmijali i zavrtjeli glavom, ocijenili ga nerealnim, ali sada, sada je nerealno postalo stvarnost – Slovenija se upisala u povijest, Slovenija ima zlato.
