Zvezda nije više toliko dominantna u ABA ligi, ali teško da će izgubiti naslov

Kašljucanje temeljito promijenjenog prvaka

Otkako je Crvena zvezda u proljeće 2015. prvi put zasjela na tron ABA lige, krenula je njena potpuna dominacija u regiji. Partizan i Cibona potpuno su izgubili korak, financijski problemi bacili su ih daleko od borbe za trofej. Od ozbiljnih rivala ostali su samo Cedevita i Budućnost, ali ni jedni ni drugi zapravo nisu bili ni blizu preotimanja primata, unatoč ponekom bljesku tu i tamo.

Kada bi došlo vrijeme za završne obračune u doigravanju, Zvezda bi se prošetala. Budući da je lani ABA liga izgubila jedno mjesto u Euroligi, to je značilo da su Beograđani dobili još veći vjetar u leđa za nastavak berbe trofeja. Najveći suparnik Cedevita ostala je uskraćena za iskustvo jačih utakmica koje vrijede kao suho zlato u pripremi za finalne okršaje.

Međutim, ove sezone ipak se nešto promijenilo.

Zvezda je počela kašljucati u ABA ligi, a pogotovo u Euroligi. Dogodila su se neuobičajena mučenja sa znatno inferiornijim ekipama poput Mornara i Mege, a pravi razlog za zabrinutost nastao je nakon domaćeg poraza od Budućnosti, na koji se nadovezao neuspjeh u Zagrebu. Najveći rivali pokazali su zube. U Euroligi je, pak, nakon obećavajućeg starta 2:2 uslijedila crna serija od pet poraza, i to tri domaća, od kojih su neki bili klasične razvaljotke.

Zvezda je bila vidljivo uzdrmana, stoga je izazivačima porastao apetit do te mjere da se nakon spomenute Cedevitine pobjede trener Jurij Zdovc ohrabrio izjaviti kako je njegova momčad najbolja u ABA ligi; iz probuđenog crno-bijelog dijela Beograda krenule su najave velikog povratka na vrh, a na vrhu ljestvice sami se šepire momci iz Podgorice.

Što nam nosi nastavak sezone? Zar je Zvezda doista toliko izgubila na snazi da nas čeka potpuno neizvjesna borba za naslov? Pogledajmo prvo što je dovelo do ovako slabijih izvedbi.

Bradat, a golobrad

Odlazak nositelja nije ništa s čim se Zvezda nije susrela i prethodnih ljeta. Nikola Kalinić i Boban Marjanović, pa Maik Zirbes i Quincy Miller, našli su bogatije poslodavce nakon promocije u crveno-bijelom dresu, a Zvezda je na tim odlascima znala dobro zaraditi.

Ljetos je bilo za očekivati nastavak takve tradicije, ali egzodus koji je nastupio nisu predvidjeli ni najveći pesimisti. Kapitalci Ognjen Kuzmić i Marko Gudurić pronašli su svoje mjesto u Real Madridu, odnosno Fenerbahçeu, ali potom su otišli i Stefan Jović (Bayern), Marko Simonović (Zenit), Luka Mitrović (Bamberg), Nate Wolters (Salt Lake City Stars), Deon Thompson (San Pablo Burgos), Charles Jenkins (Himki), a Australca Jonaha Boldena, planirano pojačanje kojeg se razvijalo kroz FMP, ugrabio je Maccabi.

Kad se sve zbroji i oduzme, otišlo je dvije trećine momčadi. Ostali su samo Milko Bjelica, Nemanja Dangubić, Branko Lazić i Ognjen Dobrić. Sredinom ljeta činilo se da Zvezdu čeka recesijska momčad i neumitan pad. Međutim, malo-pomalo krenuli su potpisi, redom sve zvučnijih igrača, i skupila se respektabilna ekipa.

No, trebao je netko taj kupus posložiti. Ovaj put, netko novi.

Najveći problem nastao je odlaskom trenera Dejana Radonjića, koji je procijenio da je kroz pet sezona sa Zvezdom postigao maksimum te poželio novi izazov (još ga uvijek nije pronašao). Novi trener postao je Dušan Alimpijević – bradati ali zapravo golobradi stručnjak koji je mlađi od većine svojih nositelja. Tek mu je 31, a iskustvo je prikupljao u Vojvodini, Spartaku iz Subotice te FMP-u. Ne baš impresivan CV za vođenje euroligaša.

Radonjić je pet godina stvarao jedan sustav i nije bilo nimalo glatko – u prve dvije sezone njegov je stroj stalno zapinjao, a kao posljedica su došli teški porazi, potom i ismijavanja jalovog napada koji obrana (još) nije mogla nadoknaditi. Međutim, postupno je razina igre rasla i došlo se do stadija u kojem je Zvezda mogla igrati ravnopravno s najvećim europskim klubovima, a sve zahvaljujući jednoj stvari – obrana je bila ime i prezime Radonjićeve momčadi.

Nestabilnost šuta

Alimpijević ima neke sasvim različite ideje. Slično kao i Partizan, Zvezda se najednom okrenula napadu. Tako je nakon 10 kola Eurolige samo Efes primio više poena od Zvezde – ali je zato postigla više koševa od, primjerice, drugoplasiranog Olympiacosa.

Novi trener dosta toga u napadu gradi oko šuta za tri, koji je kod Radonjića bio nužno zlo. U petorci s Perom Antićem i Milkom Bjelicom u reketu doslovno svi imaju sposobnost i upute da šutiraju izvana čim im se pruži prva prilika. Tako je Zvezda u Euroligi prva, a u ABA ligi druga po broju upućenih trica. Ono u čemu je razlika jest postotak uspješnosti, koji je značajno viši u regionalnom natjecanju (36,6  posto naspram 32,5 posto u Europi), što se odrazilo na rezultatima.

Nestabilnost šuta i obrane bili su samo neki od problema s kojima se Alimpijević susreo na startu sezone. Neke od prinova pokazali su se kao potpuni promašaji: tako je umjesto raštimanog Marka Kešelja u sastav ubrzo upao Dejan Davidovac, a posebno brinu razočaravajuće predstave rezervnog razigravača Nikole Radičevića.

Od poteškoća možemo istaknuti i dojam da prekaljeni i prgavi Antić, jedna od ključnih figura, ne doživljava trenera kao neki autoritet, što se vidi po učestalo iščašenom ponašanju na parketu; zatim pad značaja uloge Lazića, koji izgleda pomalo izgubljeno u novom sustavu, pa manjak kontinuiteta zvučnog pojačanja Jamesa Feldeinea

Apsolutno glavni igrač je Taylor Rochestie, u kojem se najbolje oslikava promjena Zvezdina stila. Dok je Jović bio old-school razigravač koji prvo gleda suigrače pa tek onda koš, Rochestie je potpuna suprotnost. On je pakleni šuter koji je na prosjeku od preko 15 poena u oba natjecanja, ali svejedno dijeli zavidan broj asistencija (5,5). Ipak, snažne euroligaške obrane uspijevaju ga prilično dobro ukrotiti, što se opet vidi u uspješnosti šuta za tri, koji je na 34 posto naspram briljantnih 56 posto u ABA ligi.

Realno, još uvijek gazda u regiji

Ipak, kako vrijeme ide, Zvezda raste.

Čini se da Alimpijević zna što radi, ali i da mu neće trebati pet godina da dovede momčad do ciljane razine. Prošli je tjedan povijesno slavlje u Madridu pokazalo kapacitete ove momčadi. To je bila utakmica u kojoj je 90 posto vremena Zvezda naprosto dominirala.

U napadu se sjajno kombinirala strpljivost s brzinom, a konačno je odigrana i fenomenalna timska obrana. Pravovremene rotacije zaključale su reket, natjeravši Realove igrače da se očajnički pokušavaju vratiti vanjskim šutom. Kada su par minuta do kraja konačno povezali tri trice i stigli na pola koša minusa, uslijedio je hladni odgovor u obliku dvije trice Dangubića, koji sa šutom nikad nije bio na ti ali ga to nije spriječilo da opali na počecima napada.

Ova pobjeda vjerojatno neće previše pomoći u lovu na doigravanje, Zvezda je ipak kvalitetom više ili manje inferiorna suparnicima u Euroligi i potreban je sjajan dan većine igrača za ponoviti ovakav pothvat. Međutim, ovo je bila glasna poruka tko je i dalje gazda u regiji.

Zvezda nije moćna kao lani, ali treba biti realan i reći da joj u seriji od tri utakmice teško itko može parirati. Alimpijević pokazuje da unatoč mladosti posjeduje potrebne vještine za vođenje ovakve momčadi. Usadio je samopouzdanje svojim igračima i polako gradi novi stil koji vodi ka starim rezultatima.

Najveća nada suparnika je što su nositelji u veteranskim godinama, a to se posebno može osjetiti u reketu. Pitanje je hoće li Bjelica (33) i Antić (35) uspjeti podnijeti ritam doigravanja, kada se svaka dva dana igraju utakmice najvišeg intenziteta. Ako im tijelo odgovori na te izazove i zadrže razinu igre, pretendente na regionalno prijestolje će se malo što pitati.

Ne propusti top članke