Blatni čovjek

Nepravedno podcijenjeni Ivan Krstanović sasvim je drugačiji igrač od onoga kakvim ga doživljavaju

Zadnja izmjena: rujan 29, 2017 Jurica Galoic/PIXSELL

Na Stanovima se tog 30. svibnja 2015. igralo zadnje kolo HNL-a, gostovala je Lokomotiva kojoj je Jerko Leko iz penala duboko u sudačkoj nadoknadi donio bod. Za Zadar su igrali Želimir Terkeš, Igor Banović i Hrvoje Vejić, a na klupi je prvoligaški status i ostatke svoje karizme pokušavao spasiti Igor Štimac, iako je i prije prvog zvižduka Brune Marića bilo jasno da Zadar ispada u drugu ligu. Kao i da se karizma davno izlizala. Defile HNL ikona upotpunio je Ivan Krstanović svojim 70. golom u prvenstvu, dovoljnim da se još malo primakne Eduardu da Silvi na 12. i Veldinu Kariću na 11. mjestu vječne liste strijelaca HNL-a.

Nakon dvije godine u Širokom Brijegu, gdje je postigao 23 gola u 67 utakmica dodavši tome devet asistencija, vratio se u HNL. Valjda ga je vukla želja da se zaista pokaže koliko je dobar. Jer zabijao je puno – primjerice, više i efikasnije od Zorana Zekića ili Krunoslava Lovreka – ali nikad nije bio cijenjen kao drugi HNL golgeteri. U Zagrebu se svađao s Draženom Medićem, za Dinamo nikad nije bio dovoljno atraktivan, a u Rijeci je  od prvog dana bio u ratu s navijačima.

Zapravo, Krstanovićeva epizoda u Rijeci je priča njegova života.

Došao je, tada još na Kantridu, u poslovnoj trakavici u kojoj je s otprilike 300.000 eura godišnje bio najbolje plaćeni igrač kluba – osim što nije, jer je pola njegove plaće davao Dinamo, koji ga je ustupio Rijeci. Matjaž Kek je u njemu vidio igrača koji će se nadopuniti s Leonom Benkom i Anasom Sharbinijem. Matjaž Kek, kao i većina drugih, u njemu je vidio napadača visokog 196 centimetara, što je na Kantridi bilo iznimno bitno imati.

Naime, a uskoro će o tome i opširniji tekst, na većini je hrvatskih travnjaka veći dio godine praktički nemoguće igrati. Travnjaci su u katastrofalnom stanju, drenaže ne postoje i uvjeti su ispod svake razine normalne igre. Uostalom, dobar nam je primjer utakmica u Zaprešiću, u kojoj su uvjeti bili slični kao da se igralo na oranici prije pripreme za proljetni sjetvu, a kalendarski je još bilo ljeto. Kek je sve to jako dobro znao, tim više što je travnjak Kantride – što zbog neulaganja, što zbog konfiguracije terena, mikrolokacije i podzemnih voda – često  zapravo bio prava močvara na kojoj se nije moglo igrati po zemlji. Stoga se Keku svidjela ideja o napadaču košarkaških dimenzija koji će mu pomoći kad ne bude mogao drugačije doći do kaznenog prostora protivnika zbog blata u kojem je zapela igra. Doslovnog i figurativnog blata.

Igrač prostora, a ne duela

Imati Krstanovića prema kojem uvijek možete uputiti dugu loptu bila je temeljna ideja zbog koje je Kek želio dovesti baš njega. Uostalom, to je i razlog zbog kojeg ga je Mario Tokić doveo u Lokomotivu.

Obojica trenera, i Kek i Tokić, se najbolje osjećaju kada imaju poziciju iz koje protivnika mogu napasti iz kontranapada. U tim uvjetima je netko korpulentan kao Krstanović idealni napadač, jer se na njega može odigrati okomito dodavanje koje on može zadržati, dok se kontranapadu ne priključi dovoljan broj suigrača. Čak i protiv slabijih momčadi, protiv kojih ne možete računati na prostor za kontranapade, u teoriji je 196 centimetara visoki napadač bio strateški jako oružje.

Sa zimom na vratima, morate računati da ćete X broj kola odigrati u blatu u kojem Anas Sharbini ili Lovro Majer nemaju mogućnost driblati i stvoriti višak na svoju individualnu kvalitetu, u blatu u kojem lopta ne može ići dovoljno brzo tako da se ne može razviti momčadska igra jer suparnik stigne ući u duel i oduzeti loptu ili barem napraviti prekršaj. Zbog toga je Keku i Tokiću Krstanović je figurirao kao blatni čovjek, igrač zadatka koji će momčadi pomoći da se uspješno adaptira na teške uvjete za igru.

Osim što Ivan Krstanović nikad nije bio čovjek koji može odraditi taj zadatak. On nije igrač za kojeg su ga svi zamijenili.

Krstanović je u svojoj suštini igrač zadatka. Međutim, definitivno je krivo korišten igrač zadatka, jer on nije blatni čovjek

„Momak je u 35. godini, ali je nevjerojatno fizički očuvan. Ima sjajne trkačke kapacitete, tipa Mario Mandžukić. Puno trči, baš obožava trčati, to mu je glavni forte“ izjavio je za Slobodnu Dalmaciju Goran Sablić, njegov trener u Širokom Brijegu. „Krstanović pritišće linije, razvlači obranu i donosi agresiju, ali i defenzivno jako puno doprinosi momčadi. Visok je, otvara prostor i za njega nema izgubljene lopte, bori se do kraja. Sposoban je presingom oduzeti posjed i isprovocirati grešku zadnje linije suparnika.“

Iako se opis čini primjerenijim za nekoga tko je visok 168 centimetara nego za nekoga tko ima gotovo dva metra, Sablić je jedan od rijetkih trenera koji je prihvatio Krstanovića kao igrača prostora, a ne igrača duela. Dok su drugi u njemu uglavnom vidjeli visinu, Sablić je vidio trkačke kapacitete i – čak u ovoj fazi karijere kad je ta trkačka moć okopnjela – iz njega izvukao možda više nego ijedan trener prije, računajući i Luku Pavlovića, za kojeg je u sezoni 2010./11. zabio 19 golova igrajući široko u formaciji 5-3-2. Baš u onoj sezoni u kojoj je svlačionicu dijelio s današnjim trenerom Tokićem.

Bolji u igri nogom nego glavom

Uostalom, dovoljno je pogledati statistiku i brojevi će reći dovoljno. Po InStatu Krstanović ulazi u 25 duela po utakmici i dobiva ih tek 38 posto – a od svih tih duela 11 je zračnih, i tu ima čak i manju uspješnost od svega 37 posto. Dakle, čovjeku od 196 centimetara visine zračni dueli smanjuju ukupni postotak dobivenih duela, što je suludo kad se uzme u obzir da je redovito jedan od najviših igrača na terenu. Za to vrijeme, ima dva pokušana i jedan uspješan klizeći start po utakmici; 1,9 ključno dodavanje; 2,1 udarac i tri driblinga koja radi s uspješnosti od 49 posto.  Dakle, sve radi uspješnije nego što skače, s tim da statistika teško može izmjeriti trčanje osim ukupnim brojem prijeđenih kilometara.

Ništa drugačija nije bila ni utakmica protiv Hajduka, kojem je i u petom klubu u HNL-u zabio jubilarni 10. put. Imao je 16 zračnih duela i od njih 16 je dobio svega tri. Dopustite da vam ovo ponovim: čovjek od gotovo dva metra dobije bijednih 19 posto duela u zraku iako je viši od oba suparnička stopera. Istovremeno, na zemlji je imao osam duela, od čega pet uspješno. Uz dva uspješna klizeća starta, 9/11 dodavanja, dva udarca i jedan gol. Sve, ali apsolutno sve je bolje od skakanja na koje je planom igre bio prisiljen, a u kojem je jako ispodprosječan.

Istina je da Ivan Krstanović nikad nije bio toliko talentiran igrač da se na njemu može graditi igra i uspjeh kluba. On nije dragulj oko kojeg će se slagati momčad kako bi svojom individualnom kvalitetom radio razliku. Krstanović je u svojoj suštini igrač zadatka koji je jako dobar kad se koristi u sklopu momčadske igre. Međutim, definitivno je krivo korišten igrač zadatka, jer on nije blatni čovjek. Gotovo svi treneri koji su ga trenirali u njemu su vidjeli samo visinu. Prvi dojam je bio sve što su trebali vidjeti, tako da su propustili suštinu. Krstanović je čovjek koji voli trčati, koji može napasti kanale i ekipi dati dubinu, igrač itekako iskoristiv u obrani i presingu. On je trkač, a ne skakač, igrač koji je bolji u igri nogom nego u igri glavom.

Kad se uzme njegova ostavština koja će ostati iza karijere koja je na zalazu, Krstanović je nepravedno podcijenjen igrač među HNL populacijom, a za to su većim dijelom krivi njegovi treneri.

Golove je redovito zabijao, ali gotovo sigurno bi ih zabio više da su ga koristili po njegovim igračkim karakteristikama, a ne isključivo po visini. Gurali su ga u zračne duele i raskopane kaljuže, služio je kao toranj koji će biti orijentir za usmjeravanje napada kad se ostane bez ideje ili uvjeta. Bio je igrač zadatka za specijalne situacije, a navijači su ga uzimali na pik jer je izgledao kao netko kome se ne da. Teško je kriviti trenere – htjeli su iskoristiti visinu i zato su od njega radili ono što on igrački nije bio. A zapravo je bilo dovoljno samo pogledati očito, ono što je sakrivalo 196 centimetara – on nikada nije bio blatni čovjek.

Ne propusti top članke