Kad je u ljeto 2014., na čudan i motivacijski još uvijek ne do kraja razjašnjen način napustio Barcelonu da bi potpisao za Dinamo, bilo je osnove zaključiti da je maksimirski klub svojoj razvikanoj generaciji 1998. priključio kapitalca koji je zapravo najbolji u svom godištu. Kad su na jednim Dinamovim predsezonskim pripremama Zdravko Mamić, Mirko i Božica Barišić promatrali s tribina trening momčadi, mladi je Dani Olmo ostavio takav dojam na njih da su se jednoglasno složili u ocjeni: “Vidi se da je Španjolac.”
Ne znamo je li mladi Olmo Španjolac ili (samo) Katalonac, ali nešto više od tri godine kasnije sasvim je jasno da je danas svakako najbolji među svojim vršnjacima koji su igrali ili još uvijek igraju u Dinamu.
U subotnjem je derbiju protiv Rijeke ostvario statistiku koja, prema InStatu, uključuje 80-postotnu točnost dodavanja (44/55), također i pri ključnim pasovima (4/5); ulazak u čak 32 duela pri čemu je dobio njih 19 (59 posto), uključujući šest od osam zračnih; sedam uspješnih driblinga iz 11 pokušaja (64 posto) te stopostotna (3/3) učinkovitost u startovima na loptu.
Ako eliminiramo one elemente igre u kojima je očekivano dobar – kao što su primanje i predaja, driblanje, otvaranje na pas među linijama, završno dodavanje i udarac – a što već samo po sebi ovako pobrojano djeluje prilično impozantno, u oči bode fizički aspekt njegove igre. Olmo je igrač izuzetne snage u duelu, elementu igre u koji se voli upuštati i u kojem dominira kad god je motiviran i(li) raspoložen. Njegov prosjek uspješnosti u duelima u posljednjih 20 utakmica iznosi 46 posto (11/25), uz evidentne amplitude u konkretnom učinku. Ima utakmica u kojima je na svega 30-ak posto, ali je vrlo često na preko 50, pa i na – kao sada protiv Rijeke – na 60.
U subotu je Olmo dominirao u kontaktnoj igrom protiv Rijekina stopera Darija Župarića, protiv Filipa Bradarića, da Charalamposa Mavriasa i ne spominjemo. U kombinaciji s trkom i eksplozivnošću, što u korelaciji tvori još jedan ubitačni koktel u Olmovu nogometaškom arsenalu, omogućujući mu da lakoćom osvaja ničije lopte, tolika učinkovitost ne treba čuditi. Olmo, što je još jedna začuđujuća kvaliteta u njegovoj igri, također izuzetno dobro igra glavom, zbog čega su duge lopte Dominika Livakovića protiv Rijeke gađale najčešće njega.
Napadački najkompletniji
Drugi maksimirski neizbrušeni dragulj, Ante Ćorić, dijeli Olmovu tehničku verziranost, eksplozivnost pa i pozitivnu agresiju u igri. Međutim, Olmo je u usporedbi s njim toliko kvalitetniji na planu trke, izdržljivosti i općenito fizikalija da se potencijalne dvojbe o tome zašto jedan igra, a drugi ne, čine sasvim izlišnima.
Suparničke će se obrane odsad prvenstveno morati fokusirati na njega. Kako igra, neće taj fokus trajati osobito dugo. Ne u HNL-u
Ono što Olma dodatno izdvaja u odnosu na njegovu maksimirsku konkurenciju jest iskoristivost u različitim sustavima igre i na različitim mjestima, jer ulogu polušpica može obnašati na objema krilnim pozicijama, baš kao i u središnjici. Napadački je najkompletniji Dinamov igrač.
Znamo da je primanje lopte u pokretu kvaliteta koja izdiže vrhunske nad prosječnim igračima. Kad je Olmo u pitanju, element bi se mogao redefinirati kao pokret u primanju. Dinamova sedmica to uistinu izvrsno radi, kad po otvaranju, neposredno pred sam prihvat lopte, ulazi u kretnju koja ga oslobađa pritiska igrača koji ga pokriva(ju), bilo da taj dolazi sprijeda ili straga.
Zanimljivo je da Olmo podjednako voli prilaziti i odlaziti. Iako je uključivanje u igru spuštanjem i pomicanjem u središnji međuprostor njegov forte, također izvrsno napada prostor iza zadnje linije – bilo da ga siječe kratkim protrčavanjem po dijagonali ulazeći u samu završnicu, bilo da se okomito otvara na duge lopte suigrača iz zadnje linije, najčešće Filipa Benkovića.
Najbolje, čini se, Olmo funkcionira u paru s Nikolom Morom, vršnjakom iznimnog osjećaja za igru, koji ga vrlo dobro nadopunjuje. Uopće je učinkovitiji kad djeluje po lijevoj strani – ne samo u interakciji Morom, nego i Bornom Sosom, koji je skloniji kombinatorici od Jana Lecjaksa, determiniranog za centaršutove u 16-erac. S obzirom da otraga na lijevoj strani ordinira Benković, sasvim je logično da Dinamo većinu kvalitetnih napada uspijeva izgraditi po lijevoj strani, što, uostalom, El Arabija Hillela Soudanija čini značajno učinkovitijim u završnici, jer djeluje na daljoj strani od lopte i ne mora se trošiti u kreaciji.
Daniel Olmo sazrijeva i postaje – ako to već nije postao – glavna poluga Dinamove igre u napadu i suparničke će se obrane odsad prvenstveno morati fokusirati na njega. Kako igra, neće taj fokus trajati osobito dugo. Ne u HNL-u.
