Duh Zujo

Što Josip Radošević donosi Hajduku?

Zadnja izmjena: studeni 1, 2017 Miranda Cikotic/PIXSELL

Na simboličkoj razini, povratak Josipa Radoševića u Hajduk označio je zatvaranje jednog kruga za splitski klub. On je igrač u kojem se objedinjuje duh Hajdukove prošlosti i duh Hajdukove možebitne budućnosti.

Kad je Radošević prije pet godina odlazio u Napoli, temeljni razlog za puštanje tako mladog igrača bila je akutna besparica u klubu koja je prijetila stečajem. Dug se nagomilao na više od 100 milijuna kuna, troškovi pogona bili su visoki, a financijsku konstrukciju se moralo zatvarati prodajom mladih igrača po diskontnim cijenama jer su potencijalni kupci jako dobro znali financijsku situaciju Hajduka i koristili pregovaračku poziciju u kojoj je Hajduk malo što mogao uvjetovati. Prije samo pet godina, Hajduk je bio na rubu bankrota.

U svojim izborničkim lutanjima, Igor Štimac je pozvao Radoševića u reprezentaciju i u bleferskom potezu gurnuo mladog igrača u vatru na gostovanju u Belgiji. Hrvatska je trebala dobrog zadnjeg veznog, a Štimac je u prvu postavu gurnuo nezrelog igrača koji je trebao čuvati leđa veznoj liniji protiv jedne od najtalentiranijih momčadi na svijetu. Nastupom u Bruxellesu Radošević je postao najmlađi hrvatski reprezentativac u povijesti s tek 18 godina i 161 danom, a Štimac nije uspio u svom naumu da taktički nezrelo dijete prenese svoju HNL dominaciju na utakmicu protiv igrača Chelseaja i Manchester Uniteda, igrajući jednu od najodgovornijih pozicija na terenu.

Međutim, poziv i jedna – u kontekstu očekivanog – jako solidna utakmica, bili su kombinacija koja je mladom igraču nabildala cijenu i privukla kupce. Josip Radošević je otišao, najprije u Napoli, a onda je preko posudbi u Rijeku i Eibar došao u Red Bull Salzburg. S tek 23 godine promijenio je pet klubova i stekao iskustvo kakvo nemaju neki puno stariji igrači. Međutim, toliko seljakanja nije nužno uvijek pozitivna stvar.

„Možda je lakše kada se na nekom mjestu zadržiš duže, kada stekneš stabilnost. No, gledajući sada na to, zadovoljan sam. Sve su to bile stepenice mog napretka, na svakoj od njih sam naučio nešto novo te stekao korisno međunarodno iskustvo“, izjavio je Radošević i nedugo nakon toga se izabrao vratiti u Split. Trebalo mu je malo stabilnosti, mjesto na kojem će se zadržati i na kojem će biti siguran da će igrati ključnu ulogu.

Nositelj stabilnosti

Kad je Zujo odlazio, Hajduk nije mogao pružiti puno. Imao je važnu ulogu na terenu, ali cijeli klub je bio daleko od ikakve stabilnosti. Međutim, povratak nakon četiri i pol godine označio da je Hajduk napravio krug, jer nakon što je prije pet godina prodavao mlade igrače boreći se za goli život, Hajduk sada ima dovoljno stabilnosti da dovede igrača koji je bolji nego kad ga je pustio. Dovođenje Radoševića za Hajduk znači kako je financijska konsolidacija gotova i kako sada kreće proces izgradnje momčadi. Proces koji će trajati, ali proces koji je neusporedivo manje depresivan od prodaje po diskontnim cijenama u svrhu pukog preživljavanja.

A upravo je Radošević duh te budućnosti.

Sportski direktor Mario Branco je dovođenjem Radoševića napravio jak potez. Doveo je domaćeg igrača poniklog u klubu i to na globalno iznimno deficitarnu poziciju. Dao mu je najveći ugovor u svlačionici, ali Radošević je još uvijek dovoljno mlad igrač koji može napraviti inozemni transfer i zaraditi novac i sebi i klubu, te tako isplatiti investiciju. Još važnije, svojim igračkim karakteristikama Radošević je bio igračko pojačanje. Istu onu stabilnost koju je on osobno tražio povratkom u Split, trebao je i Hajduk. Igra koja je bila bazirana na individualnoj superiornosti koju je donosio Nikola Vlašić i fizičkoj dimenziji koju je napadu davao Márkó Futács, trebala je igrača koji će im štititi leđa, nekoga jakih fizičkih karakteristika i širokog radijusa kretanja, solidnog dodavanja i sposobnog priključiti se napadu iz drugog plana. Zujo Radošević je Hajduku donosio stabilnost.

Proces neće uspjeti ako se od Radoševića očekuje da bude nešto što nije

Međutim, prvo se ozlijedio Márkó Futács, a onda je došla ponuda za Vlašića koju klub Hajdukove stature ne može odbiti.

Iako Hajduk nije više u opasnosti bankrota i iako je Branco krenuo u proces slaganja momčadi, jasno je kako Bijeli nemaju novca kupiti izravnu zamjenu za Vlašića koji će nadomjestiti njegov talent. Odjednom se Hajduk našao u velikoj krizi – ponajprije igre, ali i rezultata. A s krizom je Radoševićeva uloga prilično drugačija.

Igra koju je lako pročitati

Protiv Slaven Belupa u Koprivnici, Radošević je imao 79 točnih dodavanja, najviše ove sezone. Taj podatak i ne čudi, jer Hajduk je u toj utakmici imao superiorni postotak posjeda lopte, apsolutnu kontrolu utakmice i sasvim solidnu geometriju igre u prve dvije trećine terena. Zapinjalo je u zadnjoj trećini gdje nije bilo ideje kako stvoriti višak. Zapinjalo je u fazi u kojoj Radošević nije i ne može biti prevaga.

Ono što navijače Hajduka treba brinuti je činjenica da utakmica u Koprivnici nije previše različita od utakmica protiv Cibalije i Intera na Poljudu. Jasno je kako je prvo poluvrijeme derbija s Dinamom iznimka, to nije pravo lice Hajduka i nije i ne može biti recept za dalje. Isto tako, recept koji je upalio protiv Cibalije i Intera nije nešto na što bi trener trebao računati. Josip Radošević je zabio dva sjajna gola u te dvije utakmice i prelomio pitanje pobjednika, ali igra momčadi nije bila bolja. Dapače, bilo je manje kontrole u fazi posjeda.

Hajdukovi problemi su jasni, tu nema previše filozofije.

Momčad je Vlašićevim odlaskom ostala bez igrača koji je sposoban napraviti nered u zadnjoj trećini terena; bez Vlašića Hajduk nema igrača koji je istovremeno kreator, dribler i opasnost po gol. Ukratko, nema superiorni talent u završnici, a bez Futácsa nema ni mantinelu na koju će naslanjati napad, tako da često lopta bezidejno kruži. Iako Radošević ima najveću plaću u svlačionici, očekivati od njega da riješi te probleme je krajnje neozbiljno. On je igrač koji momčadi daje stabilnost, igrač balansa, a ne igrač prevage driblingom ili igrač ideje dodavanjem. Protiv Slavena je imao 92 pokušanih i 79 točnih dodavanja, pet puta je prošao protivnika driblingom i još dva puta je pucao na gol. To označava jako korektnu partiju u kojoj je bio aktivan i često na lopti, ali svaki put kad on bude najbolji dodavač i dribler u momčadi – Hajduk je u problemu, jer to nije njegova uloga.

Postavlja se glavno pitanje – što Joan Carrillo točno radi na treningu?

Kad je prošle sezone došao u klub, njegov napredak je bio spor, ali postojan do točke kad je igra eksplodirala. Podigao je Nikolu Vlašića, promijenio je konture igre i do kraja sezone momčad je izgledala prilično dobro. Međutim, nogomet je svijet u kojem se konstantno traga za rješenjima. Na stranu gluposti i iluzije o osvajanju prvenstva, igru je potrebno konstantno unaprjeđivati bez obzira na rezultat. Kad Hajduk nema igru, podižu se tenzije koje, kao nigdje drugdje i utječu na rad u svim drugim sferama kluba. Sve da je Vlašić i ostao, stvari ne bi bile drastično drugačije što se tiče ideje igre. On je superiorni talent koji je sposoban stvoriti višak iz ničega i koji se ne može pročitati i kontrolirati. Međutim, Hajdukovu se igru itekako može pročitati i kontrolirati. A ako je individualna kvaliteta jedini preduvjet igre, onda igre zapravo nema.

Ne očekujte da bude nešto što nije

Carrillo je prošle sezone radio dobar posao. Ostao je bez dva ključna igrača, ali imao je dovoljno vremena da se adaptira. Da ideju, koja je bila dobra, unaprijedi i prilagodi.

Hajduk trenutno nema ideju kako doći do gola, nema ciljane zone u kojima će raditi višak, nema uigrana kretanja kojima će doći u šansu niti mehanizme kojima će kompenzirati manjak individualnog talenta u zadnjoj trećini. U odnosu na onu eksploziju lani, nije dodavao nove elemente u igru i to je bolno očito. Hajduk utakmice poput Cibalije, Intera i Slaven Belupa može očekivati – dakle, potrebno je raditi na situacijskom treningu i uigrati rješenja koja će pružiti opcije za rješavanje utakmica. Iako umjesto Vlašića igra Ivan Pešić, igra se može dizajnirati tako da postoje planirane zone u kojima se događaju dogovorena kretanja kako bi se ostvario višak. Pobogu, da je to nemoguće, lošije momčadi od Hajduka nikad ne bi zabile gol.

Dodatni skok u igri je moguć i kroz ovaj kadar, a da napredak ide sporo kao što je išao lani, stvari bi bile pod kontrolom. Međutim, napredak izostaje, a očito i kvalitetan situacijski trening. A onda se u utakmicama kakve možete očekivati događa da računate na to kako će ih lomiti Radošević, a na to nije racionalno računati. Može ponekad probušiti vratara udarcem, ali on nije doveden za stvaranje viška driblingom i davanje ideje momčadi, njegova uloga je sasvim drugačija.

Postavlja se logično pitanje – je li onda preskup ovakvom Hajduku, koji još ne može talasati plaćama i velikim ugovorima?

Za razliku od Huga Almeide, dovođenje Radoševića je izvrstan potez sportskog direktora. Da, ima veliku plaću i njegov posao ne bi trebao biti rješavanje utakmica, ali za Hajduk je idealan igrač. Njegove karakteristike iskoristive su u velikim utakmicama kad se Hajduk može braniti i osloniti na tranziciju, a njegova uloga u momčadi je jasna – on daje stabilnost koja je Hajduku nužno potrebna. Idealan je dio slagalice jučer za Vlašića, sutra za igrače koji dolaze iz Akademije kojima može pružati potporu i na terenu i u svlačionici.

Duh Hajdukove prošlosti koju nosi sa sobom lako može postati i duh Hajdukove budućnosti, jer s najvećom je plaćom na čelu procesa izgradnje nove momčadi nastale na njegovoj prodaji. Proces će svakako trajati, to su zakonitosti nogometa, ali sigurno neće uspjeti ako se od Radoševića očekuje da bude nešto što nije, da ima 80-ak dodavanja, nekoliko driblinga, da kreira igru i puca na gol. To je najbrži način da se poništi stabilnost koja je ključ njegova povratka u Hajduk.

Ne propusti top članke