Velika većina nogometnih klubova voljela bi biti u mogućnosti sastaviti konkurentnih prvih 11 od produkata vlastitog omladinskog pogona. Kad bi rezultat pratio zacrtane planove, takav bi sastav značio uspjeh na svim razinama funkcioniranja kluba – od financijskog, preko kadrovskog i infrastrukturalnog, do onog metafizičkog koji teško možemo izmjeriti. Financijski je uspjeh logičan jer tada klub nema visoke troškove za odštete; fantastičan rad u akademiji potvrđuje odlične trenere i uvjete rada; a ispravna filozofija i jasni identitet se manifestiraju kroz rezultate i trofeje, s tim da ne treba zanemariti kako se navijači lakše povezuju s igračima koji su potekli u klubu.
Ipak, u profesionalnom je nogometu nakon Bosmanova pravila nešto takvo malo vjerojatno. Praktički nemoguće.
U pokušaju da budu najuspješniji, najbogatiji klubovi nemaju mogućnosti odgajati mlade igrače jer razvoj igrača iz akademije najprije zahtjeva vrijeme koje oni najčešće nemaju. Razvoj mladog igrača dolazi s raznim posljedicama, a na najvišoj razini u današnjem nogometu rezultat ne smije patiti. Stoga elitni klubovi, umjesto razvijanja svojih igrača, za popunjavanje kritičnih pozicija kupuju igrače koji su nositelji igre u slabijim klubovima.
Juniorsku Ligu prvaka su u protekle tri godine osvajali Barcelona i dvaput Chelsea. Međutim, za potrebe prve momčadi ni Chelsea ni Barcelona – čak ni Barcelona, kojoj je La Masia bila ključna stavka u razvoju branda – ne koriste produkte omladinske škole, nego se koncentriraju na pojačanja kao što su André Gomes, Paco Alcácer ili Michy Batshuayi ili Dinamov Eduardo. Nitko od njih nije u prvom planu, kamoli neophodan igrač u novoj sredini. Međutim, u starim su klubovima bili prvotimci i ključne karike momčadi. Za priču je nebitno to što Eduardo nije skupio niti minutu u Chelseajevu dresu i što je samo jednom bio u zapisniku ligaške utakmice, ili to što Paco ima samo četiri gola i dvije asistencije u La Ligi. Puno je važnije to što je lani imao 13 golova i sedam asistencija za Valenciju i što Valencija sada mora naći način kako nadomjestiti taj učinak.
Hamza je protiv Rijeke je potpuno zasjenio Filipa Bradarića te stigao i zabiti gol, a protiv Dinama je tijekom utakmice pokrio čak tri pozicije
A onda dolazi do lančanog efekta. Valencija mora stvoriti novog Paca i novog Gomesa, a iznimno je teško održati stalni priljev jednako kvalitetnih igrača iz omladinskog pogona. Dakle, i oni moraju kupovati kako bi se održali na površini i pokrpali rupe u kadru. Svoja će pojačanja tražiti u Zenitu i Benfici, a onda će lanac s vremenom doći na igrače iz naših klubova.
Opasnosti kod transfera
To je nogometna zbilja protiv koje se možemo buniti, ali je nećemo moći izbjeći. S ponuđenim bogatim ugovorima mobilnost nogometaša kao radne snage nevjerojatno je velika, a nijedna akademija na svijetu ne može stvoriti toliko superiornih talenata s kojima mogu krpati rupe nastale odlascima u bogatije klubove. Dopunska selekcija mora se vršiti kroz transfere.
Međutim, i ti transferi nose opasnosti.
Ono što ljudi često zaboravljaju jest činjenica da su nogometaši obični ljudi. Okej, malo su bogatiji i talentiraniji od nas, imaju više kondicije i bolju motoriku, ali imaju i hrpu svojih problema. Ti problemi mogu biti nepremostiva prepreka u prilagodbi na novi klub. Igrač se ne snađe ili ga svlačionica ne prihvati, slabo govori jezik, svađa se s trenerom, ne uklapa se u kulturu ili radi bilo kojeg drugog razloga izgubi samopouzdanje i posljedično slabo igra. Klub je uložio u njega, to je i dalje dobar igrač koji nije zaboravio igrati nogomet, ali on ne isplaćuje ono zbog čega je doveden.
I takvih primjera je zaista pregršt. Od Juana Sebastiána Veróna u Manchester Unitedu, preko Joséa Antonija Reyesa u Arsenalu, do Kake u Real Madridu, postoji hrpa nogometaša koji su u teoriji bili savršen dodatak momčadi u koju su došli, ali se jednostavno nisu pokazali pravima. Postoje i primjeri poput Ángela Di Maríje u Manchester Unitedu ili Fernanda Torresa u Chelseaju, za koje se moglo i znati da se svojim karakteristikama neće uklopiti u ono što će se od njih očekivati u novoj sredini.
Taj kompleksni splet ljudskih osobnosti, teških procjena talenta i specifičnih zahtjeva različitih momčadi ima za posljedicu rizik da s transferom nikad ne možete biti unaprijed sigurni. Možda ćete dobiti i puno više nego ste platili, a možda kupujete mačka u vreći.
Igrači na posudbi u Hajduku
Doduše, postoje i slučajevi poput onog u kojem se sad nalazi Hajduk.
Sportski direktor Mario Branco u momčad je doveo nekoliko igrača koji su na posudbi s mogućnosti otkupa ugovora. Time je osigurao osiromašeni budžet od opasnosti da bude rastegnut igračem koji se neće uklopiti i koji će preko noći zaboraviti igrati nogomet. Međutim, polako dolazi vrijeme svođenja računa i nameće se pitanje isplati se plaćati odštetu za igrače koji su proveli već skoro punu godinu na Poljudu.
Za Marka Ćosića se ne isplati.
Pokazivao je neke prilično dobre stvari, imao je dobrih reakcija, odličnih iznošenja lopte i okomitih lopti, dobivao je duele s fantastičnom elegancijom. Problem je u tome što je to radio toliko rijetko da su njegov potencijal u potpunosti zasjenile crne rupe u igri. Ćosić sigurno ima potencijal, demonstrirao ga je prošle sezone u Interu i sporadično ove sezone u Hajduku, ali na Poljudu nema toliko novca da se može priuštiti njegovo zadržavanje. Ne može biti prvi stoper ekipe, a ne isplati se dati tolike novce za nešto što može odraditi i Petar Bosančić.
Za razliku od Ćosića, za Savvasa Gentsogloua se isplati dati odštetu.
Realno, Hajduku on nije nužan, ali isplati se ponajprije zato što je odšteta smiješno mala – ako su točne informacije od 50.000 eura dogovorenih pri posudbi. Savvas možda nema vrijednost da bude nositelj igre, ali za tu je cifru suludo ne uzeti rotacijskog igrača.
Stoga, jedina prava dilema ostaje isplati li se dati pola milijuna eura za Hamzu Barryja.
Hamza nije savršen igrač bez mana. Takvi koštaju prilično više od pola milijuna eura i o njima se ne može govoriti u kontekstu Hajduka. Međutim, Hamza ima tek 22 godine, reprezentativac je svoje zemlje i posjeduje potencijal koji treba ozbiljno razmotriti.
Druga momčad i omladinski pogon
Za početak, valja razmisliti zatvara li Hamza ikome prostor za razvoj. Strateški je cilj kluba razvijati igrače iz vlastite proizvodnje i ponekad je nužno mladom igraču pružiti šansu, dati mu zagarantirano mjesto u prvoj postavi koje trenutnom kvalitetom ne zaslužuje, ali je opravdano žrtvovati trenutnu izvedbu ako taj mladi igrač ima kvalitetu postati ključni igrač momčadi. No, isto tako, valja se ostaviti demagogije o hajdučkom podmlatku koji igra srcem. Ako igrač nema taj zvjezdani potencijal zbog kojeg ga valja trpjeti, mjerodavna može biti jedino trenutna kvaliteta – nikakve floskule o našoj dici, čija je jedina kvalifikacija da su naša.
Zasad jedinu konkurenciju Hamza ima u igračima iz druge momčadi: Anthonyju Kaliku, Luki Pasaričeku i Frani Vojkoviću. Sva trojica imaju neki potencijal, ali ne toliki da bi im garantirao zaštićeno mjesto u udarnoj momčadi. Njihovo je da se za to izbore kvalitetom izvedbe, a zasad nisu pokazali naznake da bi Hamzu mogli istisnuti iz prve momčadi.
Ne znači to da se Kalik, Pasariček, Vojković ili netko četvrti ne mogu promijeniti i preskočiti ga, ali činjenica je da njegov transfer neće značiti zaštopavanje šansi za napredak neke mlade nade. Zapravo to nije ni toliko zabrinjavajuće, jer suludo je očekivati od omladinskog pogona da samostalno servisira potrebe prve momčadi.
Na poziciji centralnog veznog igrača Hajduk je unutar zadnjih par godina izbacio Andriju Balića, Marija Pašalića i Josipa Radoševića. To je zapravo odlična produkcija, jer je Balić napustio klub u sezoni u kojoj je još nominalno bio junior, dok su Pašalić i Radošević otišli u prvoj seniorskoj sezoni za krpanje nekih starih dugova. Dakle, Hajduk je unutar četiri generacije izbacio tri igrača koja je trebalo trpjeti i kojima bi bilo suludo pretpostaviti Hamzu. Normalno je da u dvije iduće generacije nema takvog igrača i da do generacije 2000. Hajduk nema potencijal kojem se može pretpostaviti trenutna kvaliteta.
Vrijedi li toliko?
Dakle, ne postoji strateški razlog da se Hamza ne potpiše. Međutim, vrijedi li on tog novca i što donosi Hajduku?
Donosi fizičku dominaciju u veznom redu koja se manifestira kroz 9,2 osvojena duela, te 1,4 oduzetih lopti i 3,3 presječenih dodavanja po utakmici. Donosi i tehničku stabilnost s prosječno 38,25 uspješnih dodavanja, 3,6 uspješnih driblinga i 1,5 ključno dodavanje. Koliko je taktički iskoristiv i polivalentan pokazale su utakmice protiv najzahtjevnijih suparnika: protiv Rijeke je potpuno zasjenio Filipa Bradarića te stigao i zabiti gol, a protiv Dinama je tijekom utakmice pokrio čak tri pozicije.
Riječ je o igraču koji zbog dobrog driblinga ima velik potencijal u tranziciji, što će u pokušaju plasmana u Europsku ligu biti ključno; odlično puca i jako je solidan dodavač lopte u postavljenom napadu. Njegova dinamika odgovara uz ono što nude Toma Bašić i Zvonimir Kožulj, a već se upoznao s momčadi i potpuno je uklopljen u nju.
Za pola milijuna eura, više od toga će Hajduk teško dobiti.
