Ne dajte da vas previše zavaraju feelgood traktati o itekako rastućoj kompetitivnosti domaće lige koje slušamo svakog ljeta; život u okruženju hrvatskog nogometa više je nalik nekakvoj improv (tragi)komediji, pogotovo kada izađemo iz relativno sigurnog okruženja samog vrha ljestvice.
Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako ni pojedinačne pobjede u Europi ne čine HNL kompetitivnom ligom u punom smislu te riječi. Lanjska sezona bila je iznimka u vidu Rijekine titule, ali je isto tako bila i jedna od najpolariziranijih sezona po pitanju razlike između vrha i ostatka ljestvice. Kriterij za to se sam nameće: četiri ekipe na vrhu, koje plasmanom sudjeluju u Europi iduće sezone, u pravilu su i one koje kvalitativno drastično odskaču od ostatka ljestvice, čime se uglavnom otprilike već nakon trećine prvenstva stvara svojevrsna ‘Ničija zemlja’ klubova – onih preslabih da bi ozbiljno konkurirali za vrh, a opet dovoljno stabilnih da bi izbjegli borbu za opstanak. Lani je tako četvrtoplasirana momčad lige, Osijek, imala 22 boda više od Lokomotive na petom mjestu, odnosno 27 više od šestoplasirane Istre.
Takav život u toj ničijoj zemlji, između onih koji su financijski dovoljno izmučeni da je upitno tek hoće li administrativno izletjeti iz lige ili će biti preslabi i toliko razočarani neimaštinom da će jednostavno odustati te onih koji su ili etablirani ili pogurani svježim kapitalom, poprilično je isprazan.
Kada Super Hans, jedan od glavnih protagonista sjajne britanske humoristične serije Peep Show, pokušava definirati ljubav, on je prikaže kroz prizmu engleskog Norwich Cityja.
„Ljubav je teška, stari moj, jebeno teška. Ne funkcionira, puca… Ali opet, treba pokušati. Mislim, Norwich nikada neće osvojiti titulu, ali se kreteni svejedno pojave svakog tjedna, zar ne?“
Čak vam ni određeni bodovni prag koji morate dostići kako biste izbjegli osnovni cilj, ostanak u ligi, ne predstavlja imperativ; ako znate da su redovito u ligi barem dva kluba koja su ili već u potpunom kolapsu, ili na pragu njega, onda je to svojevrsna (ne)prirodna selekcija, gdje u manjku kompetitivnosti ekipe svakog tjedna glume takve ‘kretene’ kojima je jedini zadatak pojaviti se na terenu.
Neki malo više, neki manje.
Mir, stabilnost i tapšanje po ramenu
No, bivanje ‘kretenima’ koji zbog nekompetitivnosti nemaju nikakvih rezultatskih ambicija – ponajviše zbog činjenice da nemaju ni navijača koji bi ih tražili – ima i svojih dobrih strana. Primjerice, gdje drugdje bi trener preživio niz od čak 18 službenih utakmica bez ijedne pobjede, što se lani dogodilo Samiru Toplaku?
Ni taj katastrofalni učinak nije bez posla ostavio trenera koji broji svoju četvrtu sezonu na klupi zaprešićkog Intera i nakon Matjaža Keka najdulje traje na klupi nekog od aktualnih prvoligaša. Inter tim nizom čak nije uspio ni ozbiljno ugroziti svoj prvoligaški status. Tek 28 osvojenih bodova i samo pet pobjeda u 36 kola bilo je svejedno dovoljno za solidnih sedam bodova prednosti ispred pretposljednje Cibalije. Štoviše, Toplak je za tu sezonu nagrađen novim dvogodišnjim ugovorom – što zapravo i nije bio neki neshvatljiv potez klupske uprave; jedina razlika između petog mjesta pretprošle sezone i osmog mjesta za njega je vjerojatno bila tek u učestalosti tapšanja po ramenu.
Sam Toplak redovito stavlja naglasak da činjenicu da mu klub pruža „mir i stabilnost koje bi mnogi treneri poželjeli“. Kada pogledamo širu sliku, pitanje je bi li njegov kolega Željko Kopić stigao razviti svoj trenerski pečat do razine koja ga je dovela na Hajdukovu klupu da nije imao strpljenje u klubu sličnog statusa, Slaven Belupu. Kopić je u Koprivnici također preživljavao dvoznamenkasti broj susreta bez pobjede, ali to bi im sve prebrisale overachieving pobjede protiv nekog od vodeće četvorke.
Iako se to na početku sezone nije činilo izglednim, Inter sliči smislenoj momčadi
Inter je tako prihvatio svoju specifičnu poziciju u ovakvom sustavu te se okrenuo etiketi ‘razvojnog’ kluba koja je prisutna i od ranije. Kao svojevrsna ‘Lokomotiva prije Lokomotive’, razvijao je – između ostalih – Zvonimira Soldu, Krunu Jurčića, Luku Modrića, Eduarda da Silvu, Vedrana Ćorluku i Dejana Lovrena, a s klupe su ih vodili Josip Kuže, Ante Čačić, Ilija Lončarević…
Financijska bilanca za prošlu godinu jasno pokazuje da je riječ o jednom od rijetkih profesionalnih klubova u Hrvatskoj koji posluju u ‘plusu’, što Inter ima zahvaliti prihodima od prodaje igrača. Transferi osiguravaju koliko-toliko stabilni dotok novca potreban za normalno funkcioniranje kluba. Otkako se prije dvije sezone vratio u 1. HNL, kroz ŠRC Zaprešić prodefiliralo je stotinjak igrača u oba smjera, što je zaista velika brojka.
Smjena nositelja
Odlaze, naravno, oni najbolji: samo ovog ljeta su klub napustili vratar Ivan Čović, stoper Jakov Filipović te napadači Jakov Puljić i Marko Kolar (bio na posudbi iz Lokomotive), kao i bivši kapetan Marko Ćosić, koji je prvi dio prošle sezone proveo u Hajduku. Od, uvjetno rečeno, nositelja igre ostali su jedino veznjaci Tomislav Mazalović i Tomislav Šarić te daroviti, ali nekonzistentni i često ozlijeđeni ofenzivac Ivan Blažević.
Teško je raditi u takvim okolnostima, čak i kod manjka konkretnih ambicija.
„Ne zamaram se takvim stvarima“ pričao je Toplak o načinu funkcioniranja kluba. „Svi hoćemo na bolje, ali trenutno je tako kako je. Uvijek ima upita, surađujem s puno ljudi radi popunjavanja igračkog kadra, ali neke stvari se moraju poklopiti.“
Inter na okvir domaćih (ne)dokazanih igrača svoje popune pronalazi metodama menadžerskih kontakata, prosutih po čitavoj regiji. Tim putem su u klub stigla imena kao što su Crnogorac Saša Balić ili Makedonci Aleksandar Trajkovski i Ilija Nestorovski, koji su klubu donijeli gotovo tri milijuna eura u izlaznim transferima. Nestorovski je preklani bio prvi strijelac lige sa 25 golova u sezoni, tada čak 64 posto ukupnog zbroja Interovih golova. Njegovim odlaskom lani štafetu su preuzeli duo Puljić i Kolar, koji su zajedno zabili 16 od 26 golova, što je opet nekih 60 posto. Čini se da je ove sezone Toplak ponovno uspio biti ‘Mini-Kek’ i nadoknaditi odlazak udarnog napadačkog dua angažiravši srpskog centarfora Komnena Andrića, koji je tek početkom rujna poprilično nečujno stigao u Zaprešić na posudbu s pravom otkupa iz portugalskog Belenensesa.
Momak koji nosi ime bizantske carske dinastije u svega je devet nastupa za Inter postigao četiri pogotka i pridodao im dvije asistencije. U debiju protiv Slaven Belupa u Koprivnici, što je bila prva pobjeda Intera na tom travnjaku još od 2005., zabio je dva gola iz tri udarca u okvir, pritom osvojivši 11 zračnih duela, uz 15 na zemlji. Usprkos korpulentnosti, ima odličan nos za prostor i ne pokazuje ga samo kada treba zabiti. To potvrđuje i sjajna asistencija na susretu s Rudešom, kada je s desnog krila poslao idealnu loptu za Lovru Čirjaka. Andrić se nakon ovog vikenda i petog Toplakova remija protiv Kekove Rijeke već treći put ove sezone pojavljuje u Telesportovoj Momčadi kola. Kao fokalna točka u napadu na toj je utakmici po InStatu dobio čak 21 duel (od 43), od čega je 19 bilo napadačkih, uspješno izveo 6/7 driblinga, napravio pet, a pretrpio sedam prekršaja.
Vrlo bitan je i novi vratar Krševan Santini – također pristigao ovog ljeta, ali je u razdoblju 2010.-2013. već bio proveo dvije i pol godine u Zaprešiću – koji je svojim obranama (sedam protiv Rijeke) puno pridonio konsolidaciji momčadi nakon nešto sporijeg ulaska u sezonu. Dobre partije pružaju i starosjedioci Mazalović, Šarić i Blažević, kao i iskusna prinova Nikola Rak, a u posljednje vrijeme i 20-godišnji desni branič Antonio Bosec.
Voditelj voznog reda
Iako se to na početku sezone nije činilo izglednim, Inter danas sliči smislenoj momčadi. Trenutno je u nizu od pet ligaških utakmica bez poraza, od čega su tri bile pobjede.
„Ili su oni tako dobri ili smo mi tako loši“, izjavio je Kek na konferenciji za tisak uoči međusobnog ogleda, komentirajući činjenicu da mu Zaprešićani praktično dišu za vratom s četiri boda zaostatka. Nakon 0-0, premda je Inter uspio uputiti tek jedan jedini udarac (i taj nije išao unutar okvira gola), čini se da i u jednom i u drugom ima ponešto istine.
Toplak je poznat kao čovjek bez dlake na jeziku – kako u komentarima izvan svlačionice, tako i u njoj. Nekada to zna biti kontraproduktivno u radu s igračima, ali kada radite s ‘nomadima’ jednostavno nemate taj luksuz trpjeti one koji zaostaju. Sličan se uzorak pronalazi i kod Matjaža Keka i kod Samira Toplaka; riječ je o trenerima koji se ne libe javno kritizirati svoje igrače, ako treba i poimence, čak ih po potrebi i otpisati. Andrea Ottochian je u dvije godine za Inter odigrao 59 utakmica, ali je nekidan dobio raskid ugovora; baš kao i Ivan Tomičić, koji je u klub stigao tek prije par mjeseci. Marko Bencun, još jedan bivši Hajdukov junior koji je također ovog ljeta kao slobodan igrač stigao u Zaprešić, mogao bi biti sljedeći ako je suditi po Toplakovim opaskama i selekciji.
Interov pogon i sportska politika dugoročno donekle imaju glavu i rep, koliko to uopće možemo reći za ‘kolodvorsku’ ekipu. Toplak služi kao autoritativni voditelj voznog reda, čiji je posao osigurati da se isti provodi prema planu. Tužno je pričati o tome da momčadi moraju sebi pronaći smisao u ligaškom sistemu kojega i nema previše; ali ako je netko uspio u tome da ne budu baš, ono, totalni ‘kreteni’, kako to rekao Super Hans, onda su to Toplakovi momci.
