Pravda za Budimira

Zašto je hit-napadač HNL-a pomalo poput Singa u Shaolin Rudešu

Zadnja izmjena: studeni 10, 2017 Igor Kralj/PIXSELL

Pitam te jesi l’ spreman, nemoj k’o mali Budimir nije spreman, nije čovjek proša…

Mnoge su antologijske izjave izgovorili domaći nogometni djelatnici kroz godine, ali ova rečenica, koju je čuveni sinjski nogometni menadžer Siniša Šošo servirao tijekom jednog od osebujnih razgovora s Romanom Obilinovićem, zapečatila se u kolokvijalnom, uličnom govoru kao rijetko koja. Izraz „jesi l’ spreman“ i odgovor „80 posto, dragi“ koristi se doslovno kako bi se provjerila razina elana za cijeli raspon aktivnosti; od spremnosti za termin hakla do vikend-opijanja.

No, ono što mnogima promakne pri oduševljenju tim, pomalo i paničnim Šošinim upitom, otkriva realnost većine nogometnih transfera; ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.

Prema podacima koje skuplja FIFPro, međunarodno udruženje profesionalnih nogometaša, gotovo polovica profesionalaca diljem svijeta – točnije, njih 41 posto – u zadnje je dvije godine iskusilo zakašnjenje s isplatom plaća dok čak 45 posto svjetskih igrača ima mjesečna primanja manja od 7.000 kuna. Nadalje, FIFPro-ova anketa provedena među profesionalnim nogometašima u Hrvatskoj otkriva kako je u periodu od 2014. pa do kraja 2016. plaća kasnila kod čak 49 posto igrača; pola ih je godišnje imalo manje od 10 slobodnih plaćenih dana, a njih 44 posto je prijavilo da su u jednom trenutku bili onemogućeni promijeniti sredinu zbog pritiska klubova ili menadžera. Istraživanja engleskog Saveza profesionalnih nogometaša (PFA) pokazuju kako otprilike polovica mladih nogometaša odustane od nogometa do svoje 18. godine. Kada se margina pomakne do 21. godine života, postotak onih koji odustanu od nogometa podigne se na ogromnih 75 posto.

Astronomske brojke obilježene hiperinflacijom nogometnog tržišta posljednjih godina samo produbljuju iskrivljenu percepciju šire javnosti o predeterminiranom mondenom životu nogometaša. Na svaku informaciju o bolesno visokim ugovorima Neymara, Paula Pogbe ili Carlosa Teveza, plasiranima iz usta superagenata poput Jorgea Mendesa ili Mina Raiole, stiže nekoliko tisuća skrivenih sudbina mladića, čiji su životi često dovedeni na rub egzistencije zbog ‘zastupnika’ koji su nalik kombinaciji Boycieja iz Mućki i likova iz filmova Guyja Ritchieja. Od onih 75 posto, dobar dio otpada na one koji – gonjeni bijegom od siromaštva ili bolesnom ambicijom jednako slijepih roditelja – prethodno ostave sve kako bi uspjeli u nogometu. Bez formalnog obrazovanja ili plana B, dobar dio njih nakon (preranog) kraja karijere završi na ulici, ostavljeni u borbi s najcrnjim aspektima ljudske egzistencije.

Tek manji dio njih se odluči pretvoriti u vječne nogometne lutalice, čija životna premija postane seoba od probe do probe, nadajući se da će proći i da će im po dobitku ugovora plaće biti koliko-toliko redovite. Barem kako bi sakupili početni kapital za kakav kafić ili neki sličan poslić po kraju karijere.

Onaj koji se nije spremijo

Ako po tim podacima krenemo stvarati generalnu sliku, jasno je zbog čega je toliko bitno je li se netko „spremijo“ ili nije.

Vjerojatno je zato Šošo u siječnju 2007. u izjavi za medije slavodobitno uskliknuo: „glavno da je mali prošao!“ Taj je ‘mali’ bio tada 20-godišnji Mario Budimir, koji je dobio ugovor nakon probe u grčkom Ergotelisu. Nije Šošino zadovoljstvo zasjenila ni činjenica da je na pregovorima oko Budimirovog transfera pao i završio u grčkoj bolnici na par dana.

Iako je bila riječ o perspektivnom Hajdukovu junioru koji je prošao sve omladinske kategorije kluba, stasiti Sinjanin zapeo je na najzahtjevnijoj stepenici za mladog nogometaša – tranziciji iz juniora u seniore. Za prvu momčad Hajduka odigrao je nepunih 45 minuta u dva kolovoška kola za Bijele itekako zaboravne 2005., kada mu je tadašnji trener Ćiro Blažević dao prigodu u susretima protiv Pule Staro Češko i Cibalije. Nije pomoglo ni što je u pitanju bio vjerojatno najlošiji Hajduk u samostalnoj Hrvatskoj, koji je te godine završio na petom mjestu.

‘Mali’ Budimir, sve i da do kraja karijere ne zabije niti jedan jedini gol, konačno ima svoj prijeko potreban filmski closure

Budimir je zajedno s vršnjakom Tomislavom Bušićem i nešto starijim Krešimirom Makarinom trebao činiti okosnicu hajdučke napadačke budućnosti, ali za njega je sve ostalo u ta dva kola. Šansu je od pomlatka te sezone iskoristio dijelom Bušić, kasnije također jedan iz kategorije nerealiziranih talenata, a seniorski je debi te godine kraj devet napadača u ekipi – usput rečeno kronično neefikasnih, sa samo 14 ligaških pogodaka između svih – dobio i 17-godišnji Nikola Kalinić.

Nakon selidbi po posudbama, Budimirov nogometni život stabilizirao se tek kada se u tom transferu u Ergotelis pridružio čovjeku slične sudbine, Darku Miladinu, koji je u klub stigao devet dana prije njega, također iz Hajduka. Iako je tih godina provedenih u Grčkoj i na Cipru donekle pronašao svoje mjesto pod suncem – pa čak stigao i do potpisa za APOEL u godini u kojoj je klub dospio do četvrtfinala Lige prvaka i ondje ispao od Real Madrida – Budimir se poput svih ‘prokletih duša’ ponovno morao vratiti na početak. Sa samo 30 na leđima, Budimir je bio spreman okončati mučenje.

„Na početku je i bilo nekih ponuda, ali čekao sam uvijek nešto bolje, nešto više i onda ostaneš bez ičega“, ispričao je u intervjuu za Sportske novosti. „Kasnije sam bio na nekoj probi, tamo je bilo sto igara na koje ne možeš utjecati kao igrač i sve je propalo. Kad sam vidio što se sve događa u nogometu, rekao sam sâm sebi – to mi ne treba u životu. Bilo je svega i rekao sam zbogom nogometu.“

Vratio se kući kod obitelji u rodni Sinj, s jedinom obavezom „da ustane ujutro“, a jedina prava uspomena na njegovu karijeru ostala ta Šošina izjava. Mali Budimir gotovo je zauvijek ostao „onaj koji se nije spremijo“.

Shaolin Rudeš

Mnoge je stoga iznenadilo kada je ovog ljeta, 18 mjeseci nakon ionako marginalne objave njegove mirovine negdje u kutku – iza vijesti o povratku veterana Ivana Krstanovića i Mathiasa Chage u Lokomotivu – osvanula i ona o njegovu potpisu za Rudeš.

Momčad novopečenog prvoligaša u kratkom je vremenskom periodu doživjela ogromne promjene, koje su donijele određene logističke probleme. U prijevodu, nagli skok doveo ih je do priznanja kako ove sezone zapravo nisu očekivali plasman u najviši razred, te kako se – usprkos pomoći iz Alavesa – moraju na bilo koji način snaći i sklepati kakvu-takvu ekipu koja će pokušati biti konkurentna i opstati u ligi.

Njihova priča ove sezone djeluje kao neki domaći remake legendarnog filma Shaolin Soccer, u kojem glavni junak Sing okuplja momčad sastavljenu od nikada realiziranih potencijala kao što su djevojka Mui i zaboravljene ikone poput veterana Funga, zvanog ‘Zlatna noga’. Budimir je tako stigao još jednom upitno spreman u svlačionicu u kojoj su ga već čekale ‘zlatne noge’ zvane Leonard Mesarić i Tomislav Havojić. Prvi je bivši Dinamov igrač s diplomom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je nakon godina provedenih po nižim ligama i izleta u Iranu s 33 godine života stigao u Rudeš; drugi je također bivša Dinamova nada, koju je život prije Rudeša odveo sve do Latvije.

Uz njih su u toj kategoriji ‘zaboravljenih’ i Tomislav Barbarić te Muamer Svraka, dok bi Mui uspješno utjelovili Karlo Lulić i Dominik Picak. Lulić, izdanak Osijekove škole, nije navršio ni 22, ali ga prati dojam stagnacije, dok je tri godine stariji Picak  prethodno bio odlutao sve do njemačkih petoligaša.

Singa, šaolinskog svećenika i glavnog junaka s ubojitim udarcem zasigurno bi pak utjelovio sam Budimir. Iako je u klub stigao debelo nakon početka sezone, Budimir je u tek nešto više od mjesec dana plasirao nevjerojatnih šest golova u osam utakmica, zabivši pritom po gol svakoj od četiri vodeće ekipe lige. Prilično je efikasan i ako pogledamo prosjek upućenih udaraca na gol, koji po utakmici iznosi 1,9, a 0,9 unutar okvira gola (InStat). Usto bilježi 0,9 ključnih pasova po utakmici (iz 1,9 pokušaja, ukupno točnih dodavanja 66 posto), u prosjeku 10/24 dobivenih duela (41 posto) od čega su zračni 3,8/11 (36 posto) i 1,5/2,6 uspjelih driblinga po utakmici.

Realno, Budimirov gol Hajduku teško da je indikator kakvog čudesnog late-bloomer scenarija. Budimir uskoro ulazi u 33. godinu života, kada i mnogo spremnijima od njega polako dolazi vrijeme za mirovinu. Ovaj sjajni golgeterski niz za njega vjerojatno kudikamo više predstavlja određenu katarzu; satisfakciju da je nakon godina lutanja, tijekom kojih nije uspio dobiti ni utješnu nagradu u vidu brisanja te ironične ‘nikad spreman’ etikete, napokon u pozitivnom smislu ušao u kolektivnu memoriju domaćih ljubitelja nogometa.

‘Mali’ Budimir, sve i da do kraja karijere ne zabije niti jedan jedini gol, konačno ima svoj prijeko potreban filmski closure. Baš kao i šaolin Sing.

Ne propusti top članke