Restaurator rabljenih igrača

Matjaž Kek novi je rekorder HNL-a po dužini trenerskog staža

Zadnja izmjena: rujan 12, 2017 Nel Pavletic/PIXSELL

Svaki poslovni subjekt ima određeni poslovni model i tržišnu nišu koju cilja da bi mogao opstati u konkurentskom okruženju. Nogometni klubovi, naravno, nisu izuzeti iz tog načela, a ako promotrimo HNK Rijeku, modus operandi ispada kristalno jasan.

U osnovi, radi se preprodaji rabljene robe.

Znate one dečke koji nabrijavaju vozila, takozvane auto-tunere. Uzmu noviji i jači turbomotor i ubace ga na mjesto starog, manje zapremine, manje snage i bez turbine. Tome pridodaju jaču kombinaciju mjenjača s funkcionalnijom getribom. Od starog vozila ostane tek karoserija, čiji se konačni vizualni izgled potom popravlja estetskim i aerodinamičnim elementima: aluminijskim naplatcima, spuštenim branicima, spojlerima i difuzorima, zatamnjenim staklima…

Nabrijani iliti frizirani automobil, nakon nemalog truda i izdataka uloženih u njega – kako financijskih, tako i vremenskih – ima dramatično poboljšane performanse, a u konačnici i višestruko uvećanu cijenu. Kraće vrijeme uobičajeno je uživati u vožnji i šepiriti se novom igračkom. Onda je valja unosno prodati. Nadoknaditi si za uložena sredstva i vrijeme. Ako pritom nešto malo ostane sa strane, neće škoditi. Postupak u tome slučaju može krenuti iznova, uz ugodnu i ispunjujuću spoznaju da je biznis samoodrživ.

Hoće li se on moći vrtjeti u kontinuitetu, isključivo ovisi o sposobnosti i motivaciji izvođača radova. U Rijekinu slučaju, dakle, o Matjažu Keku.

Pimp My Ride

Klub s Rujevice izgleda upravo kao omanja autoradionica, pretrpana rabljenim dijelovima. Matjaž Kek ih popravlja, polira i pretvara u funkcionalnu cjelinu atraktivnijeg izgleda. Slovenski trener restaurator je polovnih nogometaša.

Uzmimo za primjer Jakova Puljića, s kojim Kek ima nemali posao da bi ga podigao na potrebnu, nogometnom tržištu atraktivnu razinu.

Prvo mora procijeniti njegovo inicijalno stanje, mogućnosti i limite, da bi ga potom stavio u odgovarajući, najpoželjnije ekstrajaki trening, pritom bez rizika da ga preoptereti. Kroz nogometaševe reakcije i proces prilagodbe na trenažne podražaje, trener prati razvoj svog projekta. S obzirom da dotični nogometaš ima iznimnu tehničku naobrazbu, kao i igrački IQ – dakle, izuzetno privlačnu i očuvanu karoseriju – ostaje za vidjeti dokle se mogu razviti njegovi unutarnji potencijali, lokomotorni i kardiovaskularni. Mogu li se makar do stanovite mjere, Rijeka će dobiti novu, možda i bolju inačicu Franka Andrijaševića. Takav, unaprijeđeni i nabrijani Jakov Puljić, za godinu dana morao bi na tržište, zaraditi klubu nova dva-tri milijuna eura.

Opisani proces Kek je već prolazio na desetke puta u proteklih 1.647 dana, koliko se u neprekinutom nizu drži za kormilom trenutačno najboljega hrvatskog kluba. S današnjim danom, naime, Slovenac koji je na Rijekinoj klupi debitirao 7. ožujka 2013., postaje novi HNL-ov rekorder po trajanju kontinuiranoga trenerskog staža. S trona je zbačen Igor Pamić, koji je Istru 1961 vodio od 2. travnja 2011. do 4. listopada 2015.

Rijeka ima ulogu stjecišta očajnih i depresivnih, koji dolaze da bi ih Kek izvukao

Iz rekorderove su radionice, daleko boljih performansi nego što su u nju ušli, izlazili Andrej Kramarić, Marin Leovac, Ivan Tomečak, Leon Benko, Ivan Vargić, Marko Lešković, Matej Mitrović, Roman Bezjak, Moises, Franko Andrijašević, Stefan Ristovski… Brojka onih koji su iz nje izašli u identičnom stanju u odnosu na ono u kakvom su došli trostruko je veća, jer Kek, naravno, nema dnevno 48 sati na raspolaganju umjesto 24, kao ni magični štapić da bi podigao svakog ‘poluigrača’ kojeg mu dovedu. Njegov indeks uspješnosti zapravo je sasvim pristojan s obzirom na nesmiljenu politiku restauriranja koju klub vodi.

Dovođenje u funkciju

“Kad je igrač na vrhu, on ostaje izvan dometa naše platežne moći”, objasnio je pomoćnik Rijekina sportskog direktora Ivan Mance na primjeru Mateja Jelića. “Kada spletom okolnosti, ozljeda ili učestalih promjena trenera izgubi status, ulazi u naš doseg. Igraču, da bi došao u Rijeku, jednostavno ne smije sve biti savršeno.”

Dodao je Mance da je taj vid regrutiranja igrača već postao ustaljena praksa riječkog kluba, te da svaki igrač koji uspije revitalizirati karijeru unutar dvije godine mora napustiti klub, jer u protivnom Rijeka na njemu gubi. Baš poput nabrijanog oldtajmera, zadrži li ga vlasnik predugo kao svojinu, Rijekini frizirani nogometaši gube na cijeni ako se kasni s njihovim plasmanom na tržište. Rijeka je svih ovih sezona, a tijekom proteklog ljeta najviše, dokazala da je preprodaja njezine kratkotrajne imovine primarna radinost kluba.

Sportski aspekt, odnosno sportska ambicija i rezultat, od sekundarnog je značaja.

Osim što je očito da model poslovanja odgovara rukovodećim strukturama u klubu, sasvim je razvidno da odgovara i Keku. Slovenac se u podizanju posrnulih nogometaša, onih sa zastojem u razvoju, pokazao daleko umješnijim nego u odgajanju mladih igrača poniklih iz akademija – bilo one domicilne, bilo one u Nigeriji. Talent očito nije sposoban ili voljan razviti, ali ga je zato itekako sposoban razbucati. On je više savjetnik nego što je učitelj. Zato mu trebaju do kraja sazreli igrači koji su prošli sve etape u razvoju i nakon toga neplanirano uhvatili silaznu putanju. Rijeka tu ima svojevrsnu ulogu stjecišta očajnih i depresivnih, koji dolaze da bi ih Kek izvukao iz blata.

Takvi, ako se uspiju oporaviti, u pravilu nemaju potencijal doseći tržišnu vrijednost mlađih i iz nule formiranih igrača, kakvi su i sami nekoć bili, već iskoristiti drugu životnu priliku i naći se na nekoj od drugorazrednih natjecateljskih razina, poput Andrijaševića i Ristovskog, uz tek solidnu naknadu klubu. Iznimke poput Andreja Kramarića tu su tek da bi pravilo potvrdile.

O metodici rada i regresivnome taktičkom izrazu Kekovih momčadi bilo je mnogo riječi i dalo bi se govoriti još, baš kao i o zanimljivom kriteriju bespogovorne poslušnosti po kojem se biraju igrači. Insajderski uvid pružio je nedavno bivši Rijekin nogometaš Ivor Weitzer na Facebooku. Kad je, međutim, čisto fizičko usavršavanje u pitanju, odnosno podizanje fizičkih performansi igrača te njihovo dovođenje u funkciju kroz jednostavne mehanizme igre, najtrajnijem treneru HNL-a nema ravna.

Novi igrači koje je dobio u smiraj tekućeg ljeta tražit će opet sve ono najbolje iz njegova mehaničarskog arsenala. Onako na prvu, Charalampos Mavrias i Maxwell Acosty ne čine se baš kao  budući Stefan Ristovski i Marko Vešović na desnoj strani. Pred trenerom je još mnogo sukanja rukava, otpuštanja i pritezanja francuskih ključeva, kao i crnila pod noktima od ulja i maziva.

Kako mu taj posao očito godi, možda čak i služi kao duhovna hrana, neka mu ga i idućih 1.647 dana.

Ne propusti top članke