Slučaj Gavranović

Što je u pozadini pokušaja last-minute transfera između Rijeke i Dinama?

Zadnja izmjena: rujan 2, 2017 Nel Pavletic/PIXSELL

Hrvatska nogometna liga ima neke svoje draži. Uz gomilu neiskorištenog potencijala, kriminalnih i koruptivnih radnji, skandala i skrivenih poslova, ima taj neki šarm; najbolje ga je svojevremeno opisao Georg Koch kao miris znoja, dima i urina koji u sjećanje vraća neka starija i romantičnija nogometna vremena. Jedna od tih neiskvarenih stvari u kojima hrvatski nogomet premašuje najbolje svjetske lige je manjak opsjednutosti zadnjim danom prijelaznog roka.

Nikad nisam razumio potrebu za tom dramom koja neminovno nastane kad se multimilijunski i strateški važni poslovi pokušavaju utrpati u zadnja dva sata perioda dugog dva mjeseca. Promatračima sa strane to može biti jako zabavno, jer se događaju cirkusi poput ovoga da Ross Barkley promijeni odluku o transferu u Chelsea doslovno dok je trčao na traci obavljajući liječnički pregled. Zabavno je i smiješno vidjeti kako neispravni faks uređaj od 150 kuna zaustavi prijelaz Davida De Gee u Real Madrid vrijedan 35 milijuna eura jer su papire slali doslovno dvije minute prije ponoći. Ali u suštini iza te zabave je totalno neshvatljivi diletantizam i flegmatizam. Djeluje prilično neozbiljno da veliki klubovi opušteno čekaju zadnju minutu da dogovore nešto toliko važno, imajući na umu da su prije toga imali period od 60 dana za sve pregovore i dogovore; kao da nisu znali svoje želje, potrebe i realnosti.

Hrvatski nogomet je u pravilu cijepljen od takvog cirkusa, iako smo ove sezone odlučili pratiti trendove.

Nikola Vlašić potpisao je za Everton zadnji dan transfernog roka jer to je nešto što Englezi rade. Pet dana je trajalo natezanje oko pola milijuna eura više ili manje – valjda da se zadovolji forma cjenkanja – a onda je posao zgotovljen jer nije ostalo više vremena da se rasteže. Hajduk je potpisao Huga AlmeiduOsijek Harisa Hajradinovića i Mirka Marića, dok je dašak blockbuster drame svojstvene Premier ligi u HNL unio Dinamo u poslu s Rijekom.

Naime, Dinamo i Rijeka su baš zadnji dan odlučili trgovati, a to se pretvorilo u igru pokvarenih telefona i nabijanja višednevnih pregovora u jedno popodne.

Rijekina situacija: istovremeno nezgodna i ugodna

Mariju Gavranoviću iduće ljeto ističe ugovor i – iako je u 62 utakmice za Rijeku zabio 30 golova i dodao 10 asistencija – jasno je kako traži destinaciju preko koje bi se mogao vratiti u švicarsku reprezentaciju u kojoj je bio redovni prvotimac sve do Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. Ugovor koji istječe čini ga transferom metom, jer igračima u zadnjoj godini ugovora cijena pada i moguće je dobiti veću vrijednost za manje novca. Ili je moguće odigrati igru i ponudom prema igraču poremetiti odnos između konkurentskog kluba i jednog od glavnih igrača, pa na taj način destabilizirati suparničku svlačionicu.

Bilo kako bilo, Dinamo je pokazao zainteresiranost za Marija Gavranovića. Igrač je navodno oko 18 sati čak viđen na Maksimiru. I onda je ponestalo vremena jer se sve odvijalo u zadnji čas.

Rijeka nije u zgodnoj situaciji. Gavranovićev odlazak značio bi odlazak još jednog ključnog kotačića u igri Matjaža Keka, a konstantni odlasci ključnih igrača nisu dobra reklama za ambicije kluba ni dobra najava nastupa u Europskoj ligi. Istodobno, Gavranović nije potpisao novi ugovor i ne pokazuje neku namjeru to učiniti tako skoro. Međutim, istovremeno je Rijeka u sasvim ugodnoj situaciji, jer se na vrijeme pripremila za takav ishod. Dovela je Jakova Puljića iz Zaprešića, koji može pokriti poziciju napadača, ali i onog ‘Kekova napadača’ kojeg je igrao Franko Andrijašević – ulogu u kojoj se nominalno vezni igrač ponaša kao napadač i radi štetu ulascima iz drugog plana. S njim, Matejom Jelićem, Alexanderom Gorgonom i Héberom postoji sasvim solidna širina na napadačkim pozicijama, čak ako u jednadžbu ne uvrstimo i nove igrače kao što su krilo Maxwell Acosty ili Jason Davidson, koji bi trebao spriječiti trošenje Marka Vešovića barem na lijevom beku.

Iz Rijekine PR službe, preko Alena Rivettija kao klupskog glasnogovornika, došlo je priopćenje u kojem se tvrdi kako Gavranović nikad nije bio predmet razgovora. Po službenoj verziji, nije bilo razgovora o bilo čemu drugom osim o posudbi Domagoja Pavičića.

Dinamova situacija: priznavanje vlastitih problema

O onome što Domagoj Pavičić može napraviti na terenu dovoljno govori epizoda u Lokomotivi.

U Dinamu se nije do kraja snašao u ulozi koja nije iz njega izvukla igrački maksimum. Od njega se tražilo da pokriva leđa prednjoj liniji i oduzima lopte i oduzeo mu se kreatorski dio, a tu su do izražaja došli njegovi limiti. Iako je u Lokomotivi igrao s Andrejem Kramarićem i Domagojem Antolićem, u igri Tomislava Ivkovića on je bio fokalna točka napada i na trenutke je zaista briljirao. Zapravo, pokazao je bolje partije nego Franko Andrijašević koji ga je izravno zamijenio na Kajzerici, a znamo kako je Andrijašević prošao u Dinamu, a kako u Rijeci. Pavičić u trokutu s Filipom Bradarićem i Josipom Mišićem koji će njemu čuvati leđa obećava jako puno – toliko kreacije i sposobnosti kontrole ritma nema nijedna hrvatska momčad i on je potencijalno fantastičan dodatak za Kekovu momčad.

S druge strane, Dinamov interes za Gavranovića znači samo jedno – Dinamo je sebi priznao probleme koje ima s napadačima. Armin Hodžić ne radi mnogo na terenu osim što zabija golove. Problem je što golove trpa u slabijim utakmicama koje bi Dinamo ionako nekako slomio, dok je u velikim utakmicama njegova nevidljivost jednostavno neodrživa. Ukratko, tip napadača kao što je Hodžić je dinosaur – izumrla vrsta. Ángelo Henríquez je puno kompletniji igrač, ali ne može se sastati s golom. Čileanac možda i pronađe svoju golgetersku formu koji neosporno može pokazati, ali pitanje je ima li Dinamo vremena čekati i ulagati u njega.

Interes za Gavranovića jasno pokazuje da nema. Iako je Dinamo ispao iz europskih natjecanja i ostaje mu samo HNL u kojem ima dovoljno laganih utakmica za projekt oživljavanja palog Ángela, procjena u Maksimiru je kako je manji trošak za milijun i pol eura dovesti Gavranovića. Ili barem ga pokušati dovesti, ako ostane uporan u ideji da ne želi potpisati novi ugovor.

Što donosi Gavranović?

Gavranović, kao i svaki drugi igrač, ima stil igre po kojem je karakterističan i pitanje je kako ga Dinamo planira uklopiti u postojeće konture svoje igre. Po InStatu, upućuje prosječno 2,7 udaraca po golu, ima 20 duela od kojih osvaja svega 34 posto i 28 pokušaja dodavanja iz kojih pogađa suigrača u 78 posto slučajeva. Ima svega 2,5 uspješnih driblinga po utakmici, pet zračnih duela s uspjehom od 28 posto i oduzme 0,8 lopti po utakmici.

Upitno je kako će se Gavranović uklopiti u momčad u kojoj nitko neće raditi za njega

Dakle, radi se o napadaču koji je kompletan igrač, ali nema neki segment igre kojim bi instantno unaprijedio Dinamovu igru. Nema izrazito dominantnu fizičku komponentu igre kojom bi osvajao duele, nije pretjerano brz niti je moćan dribler, a nije ni elitni pucač. Dobar je finišer, zna se spustiti ispred zadnje linije i sudjelovati u izgradnji igre, ali to nije nešto na čemu bi Dinamo mogao graditi nadu u dodatni iskorak u svojoj igri i rješavanje problema koje ima u postavljenom napadu. Zapravo, njegova daleko najveća prednost u igri je sposobnost da pročita obranu i da se oslobodi u prazan prostor, najčešće u kanale između stopera i beka, što je najvidljivije u tranzicijskom napadu.

Tu dolazimo do problema.

U domaćoj ligi Dinamo jako rijetko ima luksuz napada kroz tranziciju. Dominantna pozicija uvjetuje povučenijeg suparnika koji ne ostavlja prostor za kontranapade. U europskim natjecanjima Dinamo već ima dva dominantna igrača za povlačenje kontre. Iako je ta kontra sistemski siromašna i sastoji se od nade da će Junior Fernándes i El Arabi Hillel Soudani prenijeti loptu u svojim nogama do opasne situacije, ne izgleda vjerojatnim da će Dinamo svoj fokus skinuti s njih dvojice i prebaciti ga na Gavranovića. Uostalom, za to nema ni potrebe, s obzirom da su ova dvojica još uvijek, sa svim svojim mušicama, bolji igrači od Gavranovića.

Stoga bi se Gavranović u eventualnom transferu u Dinamo našao u sličnoj situaciji kao Marko Lešković. U specifičnom riječkom kontekstu on je izgledao vrlo dobro. Duboka obrana, dosta zračnih duela i Matej Mitrović koji mu je čuvao leđa uzrokovali su da Dinamo isplati ozbiljnu lovu za njega. U promijenjenom kontekstu visoke zadnje linije, Lešković se jednostavno nije do kraja snašao.

Klasična Dinamova trgovina

Gavranović u Rijeci izgleda vrlo dobro, ali u Dinamu se njegov kontekst mijenja. Upitno je kako će se uklopiti u momčad koja gotovo sve radi s pozicije krila i kojoj treba špic koji može pokoji nerezonski centaršut spremiti tako što će iskoristiti svoju fizičku dominaciju. Upitno je kako će se uklopiti u momčad u kojoj će njegova otvaranja u prazan prostor završiti Soudanijevim ili Juniorovim driblingom.

Upitno je kako će se uklopiti u momčad u kojoj nitko neće raditi za njega.

Ukratko, Gavranović je bolji igrač od Hodžića i u boljoj formi od Henríqueza tako da bi sigurno trebao unaprijediti njihov učinak. Međutim, neće Dinamo dignuti razinu iznad, nego će se taj napredak mjeriti u nijansama. U tom kontekstu, odšteta od milijun i pol eura je prilično visoka cijena za igrača koji ne obećava rješavanje nijednog problema momčadi.

U nizu smjenjivanja trenera i sportskog direktora netom prije sezone i u moru suvišnih kupovina, ni ovaj se posao ne čini pretjerano razboritim. U hrvatskim okvirima milijun i pol eura nije malo i Dinamo bi barem trebao biti siguran što momčad dobiva tim dodatkom. Posebno ako znamo da Dinamo ne igra europska natjecanja i da su prihodi prilično smanjeni. Ovaj transfer izgleda kao klasična Dinamova trgovina, kad Rijeci pošalje dobrog igrača za siću, a uloži ozbiljne novce u igrača koji malo toga rješava.

Osim ako u pozadini Dinamova zanimanja za Rijekina napadača nije prodaja Soudanija ili Juniora Fernándesa i prebacivanje fokusa igre na druge igrače, koje Gavranović mnogo bolje nadopunjuje nego ovu dvojicu. Tada bi ovaj cirkus u zadnjim satima prijelaznog roka i izgledni dogovor za siječanj imali mnogo više smisla.