Čovjek koji je buljio u ekran

Baseball je triler

World Series je došao do sedme utakmice. Nije kasno da zavolite ovaj divni sport

Baseball je igra čije je početke teško odrediti. Ime se spominje još u 18. stoljeću dok u Americi zapise o sportu koji će zaluditi naciju možemo datirati u sredinu 19. stoljeća. Bez obzira kada je točno izmišljena, baseball je stara igra. To je ujedno i igra koja pokazuje svoje godine.

U modernom dobu interneta, instant informacija, medijskog bombardiranja i skraćene mogućnosti koncentracije, doba u kojoj je gotovo čitavo čovječanstvo zaradilo nekakvu vrstu ADHD-a, baseball je anakronistična igra. Njegova sporost i nedostatak akcije otuđili su mnoštvo novih gledatelja (baseball je sport u kojem 50 posto publike čine osobe starije od 50 godina), a duga sezona od 162 utakmice dodatno umanjuje važnost pojedinih dvoboja. No, jednom kada krenemo u rujan i listopad te najveće slabosti baseballa postaju njegove najveće vrline.

Ostali sportovi su akcijski filmovi. Baseball je triler.

Ima li išta napetije od tijesne utakmice u devetom inningu, utakmice koja može jednu momčad pretvoriti u prvaka, a drugoj zagorčati čitavu sezonu? Sve one stvari koje bismo inače najradije preskočili – namještanje udarača u boxu, signaliziranje catchera, puhanje pitchera u prste i njegova duboka koncentracija koja traje toliko dugo da biste mogli prebrojati sva zrnca tenisita na moundu sada nisu samo besmislene pripreme koje usporavaju akciju. One su ključne za gradnju napetosti. Sporost baseballa je upravo ono što će vas natjerati da grizete nokte. U ovogodišnjem World Seriesu bilo je toliko napeto da su mi od ruku ostali samo batrljci.

Iskreno, nisam pratio baseball onako pozorno kao prijašnjih godina. Život, znate kako to ide. Premalo je sati u danu, previše je interesa i, iskreno, nekad od svega mozak zakuha i treba se tu i tamo suočiti s bjelinom zidova svog stana. Ali doigravanje, a osobito World Series između LA Dodgersa i Houston Astrosa, nisam mogao propustiti. Znali smo da će biti dobro, ali za puno smo serija u svim mogućim sportovima znali da će biti dobre pa su ispale dosadnije od zadnja četiri albuma U2-a.

Ova nije iznevjerila. Okršaj najboljeg napada lige od tzv. Murderers Rowa* protiv momčadi koju je Sports Illustrated prozvao možda i najboljom ikad (što ste i mogli argumentirati negdje do početka rujna kada su se stvari malo unormalile) obećavao je spektakl.

*Napad New York Yankeesa s kraja 20-ih kojim su dominirali Lou Gehrig i Babe Ruth zajedno s Earleom Combsom, Markom Koenigom, Bobom Meuselom i Tonyem Lazzerijem.

Obećanje je ispunjeno. Višestruko.

Ukoliko navijate, istinski navijate, za neku od ove dvije momčadi, moje iskreno saučešće. Na vašem mjestu trebala bi mi transplantacija srca. Srećom pa kao neutralan navijač mogu samo uživati u World Seriesu, koji mi je još jednom pokazao zašto sam se točno zaljubio u ovaj sport prije desetak godina.

Clayton Kershaw oduševio je u prvoj utakmici. Najbolji pitcher generacije koji ima šanse biti i najbolji svih vremena (bar što se liveball ere tiče) nije odradio besprijekorno doigravanje, ali kako je samo utišao sve te velike palice Astrosa u prvom okršaju! Njegov prekrasni curveball, najprljaviji pitch u baseballu, poletan i opak poput prvog albuma Ramonesa, uništavao je sve pred sobom i ismijavao konkurenciju. No, čak i da je on stajao na Moundu u drugoj utakmici, ne bi mogao ništa svim tim veličinama u dresu Astrosa. Njihova četiri homera uključujući i 2-run HR Georgea Springera u 11. inningu, četiri zamaha palice koji su ih vratili iz mrtvih u najkvalitetnijoj utakmici postsezone. No, ne i najnapetijoj.

Ljepota World Seriesa je u tome što može od neistaknutih pojedinaca učiniti junake. Brad Peacock je odradio jako dobru sezonu, šaltajući se između pozicije startnog pitchera i relievera, ali je za potrebe postsezone preselio u bullpen kako bi ojačao najproblematičniji dio momčadi. Zasjao je u trećoj utakmici, neočekivano, odbacavši 3.2 besprijekorna inninga pod ogromnim pritiskom, čime je osigurao pobjedu svojoj momčadi.

Moć baseballa nije samo u njegovoj napetosti, njegova moć je i u tradiciji i u dubokoj nostalgiji koju izaziva u čovjeku

Nažalost, njegovu su slavu zasjenili suigrač Yuli Gurriel i komesar lige Rob Manfred. Guriel jer je prilikom izlaska Yua Darvisha na mound rukama nakosio oči i u kameru rekao “chinito” iliti “Kinezić”* što se u kontekstu situacije moglo shvatiti samo kao neukusnu rasističku ‘šalu’ koju MLB ne smije trpjeti, a Manfred zbog odluke da suspendira Gurriela, jednog od najboljih Houstonovih igrača, ALI TEK KADA SERIJA ZAVRŠI (suprotno dosadašnjoj praksi lige da suspendira igrače istog trenutka nakon rasističkih ispada). Manfred je time dokazao da je MLB-u od integriteta sporta važnije zadržati gledanost i ne ljutiti navijače momčadi.

*Darvish je, btw, Japanac. Što čitavu priču čini još glupljom.

Srećom, daljnjih kontroverzi nije bilo. Četvrta je utakmica bila svojevrsno zatišje pred buru ,koja je pri tom pokazala zašto su Dodgersi ove sezone bili najkompletnija momčad lige. Udarali su i home runove i sacrifice flyeve, strpljivo punili baze da bi u sljedećem trenutku mahali na sve ili ništa, a sve uz solidnu predstavu svih bacača. Utakmica o kojoj se neće puno pričati, ali koja je pokazala kako izgleda baseball kada se igra na ‘pravi način’. A onda… onda se dogodila peta.

Druga utakmica serije bila je jedna od najboljih utakmica odigranih u povijesti World Seriesa. Peta je bila najnapetija. Pitcheri su bili indisponirani unatoč tome što su dvojica najboljih s obje strane, Clayton Kershaw i Dallas Keuchel, započeli utakmice. Nisu dugo izdržali. Palice su bile teške i brze, lopte kao da su bile na steroidima. Vidjeli smo 28 udaraca, sedam home runova i više bizarnih i nevjerojatnih preokreta nego u filmovima M. Night Šmamamljanjana. Ako niste razumjeli baseball, peta će vas natjerati da ga razumijete. To je utakmica zbog koje će vam Bad News Bears postati jedan od omiljenih filmova. Utakmica zbog koje ćete pogledati svih 18+ sati dokumentarca Kena Burnsa o ovoj igri. Utakmica zbog koje ćete izaći na livadu, uzeti štap u ruke i pokušati udariti tenisku lopticu koju ste posudili od svog psa. Peta možda ne sumira svu ljepotu baseballa, ali naglašava njegovu najuzbudljiviju komponentu.

Kada je Alex Bregman plasirao singl za pobjedu, mislio sam da će se nebo nad Houstonom zapaliti od oduševljenja.

Peta je ujedno izrodila i meni omiljeni trenutak serije. Postoji običaj u baseballu da home run lopticu protivničke momčadi s gađenjem vratite natrag u teren. Šanse da uhvatite lopticu u životu su astronomski sićušne, čak i da svaki dan pohodite stadion, ali običaj je običaj i mnogi ga se navijači pridržavaju. Naravno, treba biti razuman i običaj suspendirati ukoliko se radi o, recimo, home runu koji ruši nekakav rekord. Ili home runu koji je udaren u jednoj od najlegendarnijih utakmica u povijesti. No, ako ste pravi navijač, isti onaj koji je trpio sve one sezone u kojima su Astrosi bili jedna od najgorih ekipa u ligi (a od 2005., kada su prvi i dosad posljednji put bili u World Seriesu bilo ih je i previše za nabrojati) razum vam je odavno ispario. Stoga šaljem duboki naklon romantičnoj budaletini koja je iz ruke (očito fejk) navijačice Astrosa otela home run lopticu koju je udario Yasiel Puig* i zafitiljila je natrag na teren uz djelomično šokirane, djelomično razdragane face ostalih navijača oko njega koje svakim gledanjem sve više podsjećaju na kakvo remek-djelo renesansnog slikarstva.

*Moram priznati kako su moje simpatije tijekom serije pripale Astrosima, ali za Yasiela ću uvijek navijati. Jednim dijelom zato jer je nevjerojatno fizikalan igrač, jednim dijelom zato jer je teška budaletina, a jednim dijelom zato jer je dao ime Puig Destroyeru (očiti omaž legendama žanra, Pig Destroyeru), jedinom grindecore bendu čije se pjesme bave baseballom.

Da je u srednjem vijeku postojao baseball, Španjolska bi inkvizicija sasvim sigurno koristila snimku pete utakmice za čupanje živaca svojim žrtvama. Emocionalno iscrpljene momčadi vratile su se na Chavez Ravine za šestu. Astrosi su pokušali uzeti pobjedu. Nisu uspjeli. Dodgersi su još jednom pokazali svoju kompletnost, upropastili su sjajnu partiju suparničkog bacača Justina Verlandera svojom sposobnošću da se šaltaju iz small ball filozofije u rasturanje svega pred sobom (njihov trener Dave Roberts nekada zna biti preveliki control freak, ali ovaj put mu se to isplatilo) te su uspjeli isposlovati sedmu.

Los Angeles Dodgersi nisu osvojili naslov od 1988., kada je Kirk Gibson udario onaj svoj legendarni walk-off home run, i tako ostvario sve one dječačke maštarije o herojstvu koje se mogu ispoljiti samo na sportskim terenima. Houston Astrosi u svojoj povijesti nisu osvojili naslov. Moć baseballa nije samo u njegovoj napetosti, njegova moć je i u tradiciji i u dubokoj nostalgiji koju izaziva u čovjeku. Jednog dana ćemo se s nostalgijom sjećati ove genijalne serije. Prikladno je da ovako legendaran okršaj dobije svoj zaključak tek u sedmoj utakmici. Noćas na Dodger Stadiumu u Los Angelesu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.