Stvar s prokletstvima je ta, kao i s većinom stvari koje se dotiču iracionalnog u čovjeku, što nije bitno jesu li stvarna. Bitno je vjerujete li u njih. Stoga nije čudno što je najučinkovitije oruđe u borbi protiv prokletstava bilo čisto, objektivno, iracionalnim dijelom čovjeka neokaljano, znanje. Nijedan ratnik svjetla, nijedan templar nije porazio toliko vještica, vračeva i vudu svećenika kao znanost. Pred jurišom metodologije prokletstva su zbrisana s velike površine i sada gospodare samo rijetkim područjima, geografskim i osobnim.
Jedno od takvih područja, iako sve manje, definitivno je ono koje zauzima sport. Uzmite čak i najracionalnijeg sportaša, onog koji se oslanja na nutricionizam i koji razgrađuje protivničke tendencije analizom statistike, i gotovo svaki će patiti od nekog sitnog praznovjerja. Nije bitno radi li se o sretnim gaćama koje se navlače prije svake utakmice, ulasku u ring isključivo između drugog i trećeg konopca ili vraćanju loptice kojom ste upravo zabili as – praznovjerja i dalje vladaju sportom. Što zapravo ne čudi. Bez obzira koliko ga analizirali i raščlanjivali, aspekt sporta u koji se najviše ljudi zaljubljuje jest upravo onaj iracionalni, emocionalni i mistificirani. Romantični, ako baš hoćete. I neka je tako. Dopušteno nam je.
Problem nastaje kada ta sitna praznovjerja eskaliraju. Kada zaredaju čudni i neprestani porazi koji se više ne mogu objasniti logikom. Kada sićušni rituali ne pomažu. Kada se čini kako je čitav svijet uroćen protiv sportaša ili ekipa. Tada počinje priča o prokletstvu kao jedinom (i)racionalnom objašnjenju za konstantnu bol poraza.
Dva najveća prokletstva u svijetu sporta, svakako dva najbolje dokumentirana, zadesila su dvije bejzbol momčadi – Boston Red Soxe i Chicago Cubse.
Soxe je pogodilo “The Curse of Bambino”, prokletstvo koje je zadesilo momčad kada je vlasnik momčadi Harry Frazee prodao najboljeg igrača ekipe (i najboljeg igrača u povijesti sporta) Babea Rutha svojim ljutim rivalima New York Yankeesima za tada nezamislivu sumu od sto tisuća dolara – kojom je navodno financirao kazališnu izvedbu mjuzikla No, No Nanette.
Uslijedila je suša od 86 godina bez naslova, tijekom koje su Red Soxi imali niz superiornih momčadi i fantastičnih igrača poput moćnog Teda Williamsa i neponovljivog Carla Yastrzemskog, ali su uvijek uspijevali gubiti ključne utakmice. Johnny Pesky, Billy Buckner, Aaron Boone – bila su to imena koja su navijače Red Soxa bacale u katatoniju brže nego kombinacije bath salts droga i pošalica iz Nad Lipom 35. Prokletstvo je konačno skinuto 2004. godine kada su Soxi postali prva momčad u povijesti američkog sporta koja se u playoff seriji vratila sa 0-3 i skinula omražene Yankeese te onda u finalu natamburala Cardinalse s 4-0. Edgar Renteria, shortstop St. Louisa koji je na leđima nosio isti broj kao i Babe Ruth, bio je posljednji izbačeni igrač u seriji.
Cubse je pak pogodilo “The Curse of the Billy Goat” i dugačkih 108 godina bez naslova. Prokletstvo je izrekao vlasnik taverne “Billy Goat” William Sianis, kojega su Cubsi izbacili sa stadiona za vrijeme četvrte utakmice World Seriesa 1945. godine jer je njegova koza, koju je donosio na Wrigley Field kao ljubimca i maskotu gostionice, uznemiravala gledatelje.
“Ti Cubsi, oni više nikada neće pobijediti”, izrekao je uznemireni Sianis nakon što su ga škartali i bio je u pravu. Omiljena momčad Chicaga ne samo da nije uzela World Series, nego nije uzela ni naslov Nacionalne lige kroz sljedeću 71 godinu postojanja, gubeći na najbizarnije načine – od mokre rukavice Leona Durhama zbog koje je propustio ključnu lopticu 1984. godine, do famoznog incidenta s navijačem Steveom Bartmanom 2003. godine. Prokletstvo je konačno je skinuto prije nekoliko dana. Baš kao i Soxi prije njih, i Cubsi su morali napraviti nemoguće i vratiti se iz ogromnog deficita te trijumfirati u jednoj od najuzbudljivijih majstorica u povijesti sporta. Uspjeli su.
Baš kao i sva prokletstva prije njih, i ova dva dokinulo je znanje.
Bejzbolski Prometej u ovom se slučaju zove Theo Epstein. On nije ni genijalni trener ni igrač kakav se rađa jednom u generaciji. On zauzima možda i najvažniju poziciju u suvremenom momčadskom sportu. On je generalni menadžer*. Zadužen da dovodi igrače, sklapa momčad, zapošljava trenera i tako određuje ne samo sadašnje prilike u klubu nego i budućnost čitave organizacije. Loši generalni menadžeri razmišljaju samo o predstojećoj sezoni i potezima koji donose ispunjenje trenutnih ciljeva, ali oni pravi gledaju nekoliko godina i nekoliko desetina poteza unaprijed. Theo je najbolji među njima.
*Ok, u Cubsima nosi naslov “direktor bejzbol operacija” – ali ono, daj ajde. To je isti vrag.
Pozicija generalnih menadžera u prošlosti se obično dodjeljivala bivšim igračima i trenerima, ljudima koji su bili u i oko bejzbola te su znali kako momčad u svlačionici diše. No u posljednjih petnaestak godina stvari su se drastično promijenile. U svijet bejzbola sve više i više su ulazili ljudi koji s njim nisu imali nikakve veze. Dapače, oni neprijateljski nastrojeni mogli su ih krstiti jednim jedinim imenom – štreberi.
Epstein je spadao u tu grupu. S diplomom američkih studija s prestižnog sveučilišta Yale i diplomom pravnika sa sveučilišta San Diego, postao je najmlađi GM u povijesti bejzbola – Red Soxi su mu dali kormilo kluba u ruke kada je imao svega 28 godina. U međuvremenu je radio kao pripravnik za Baltimore Oriolese i San Diego Padrese, ali čak i s tim iskustvom Epstein je bio zeleniji od osmaša nakon četiri tekile za vrijeme proslave male mature. Pokazalo se da iskustvo nije bitno.
Naručio je pečenu kozu i pojeo je zajedno sa svojim stručnim timom na praznim tribinama Wrigley Fielda. Prokletstvo Billy Goata zauvijek je skinuto
Za razliku od većine svojih suparnika koji su stajali na čelu ostalih 29 organizacija, Theo Epstein je imao znanje. Analitičari bejzbola predvođeni Billom Jamesom*, još jednim šmokljanom koji nije imao veze sa samim sportom, izgradili su niz matematičkih modela koji su na velikom uzorku mogli prognozirati koliko će momčad ostvariti pobjeda. Te tzv. napredne statistike krštene su imenom sabermetrics, no njihova je implementacija u samu srž bejzbola, odnosno u izgradnju momčadi, naišla na golem otpor kod tradicionalista što je relativno solidno, ali ipak iskrivljeno, opisano u utjecajnoj knjizi Moneyball. Epstein je iskoristio njihov otpor, okoristio se znanjem koje je gurnuto u stranu jer su se GM-ovi tog vremena i dalje ponajviše oslanjali na iskustvo svojih skauta, tradicionalnu statistiku i osobni dojam te je izgradio dijelove momčadi na sabermetričkim principima.
*Vlasnik Red Soxa John Henry postavio je Jamesa na mjesto suradnika momčadi nekoliko mjeseci prije nego je zaposlio Epsteina. James je u tom trenutku imao 25 godina kontinuiranog rada na unapređivanju bejzbol statistike. To mu je bio prvi posao u nekoj momčadi, što dovoljno govori koliko je bejzbol bio zadrt. James je svoj posao zadržao do dana današnjeg.
Usprkos tome što je naslijedio većinom izgrađenu momčad s velikim zvijezdama na brojnim pozicijama* ne treba zanemariti utjecaj koji je Epstein imao na izgradnju šampionske momčadi. Osnažio je bacačku jedinicu dovođenjem ostarjelog bacača Curta Schillinga, čija krvava čarapa ostaje jedan od najupečatljivijih trenutaka u mitologiji Soxa, zgrabio je Kevina Millara kojeg su Marlinsi već prodali u Japan s waivera i tako momčadi donio igrača koji je svojim dolascima na bazu i konstantnim optimizmom držao Soxe na površini u najtežim trenucima, na kraju se čak usudio trejdati najboljeg igrača momčadi Nomara Garciaparru zato jer je pravilno predvidio kako će mu se karijera raspasti. Zauzvrat je dobio Orlanda Cabreru i Douga Mientkiewitza, čija je obrana igrala ključnu ulogu u ostatku sezone.
* Za razliku od GM-a Oakland Athleticsa Billyja Beanea, koji je prvi pokušao implementirati sabermetrics kako bi anulirao golem disparitet u budžetu Athleticsa naspram najbogatijih MLB klubova, Epstein i Soxi su imali para k’o blata – što im je definitivno pomoglo ne samo da izgrade sjajnu momčad, nego da je i zadrže i daju joj šansu kroz veći broj sezona da dođe do naslova.
Nakon svih tih poteza, nakon što je znanje zavladalo klubom, prokletstvo je konačno skinuto. Soxi su osvojili naslov nakon 86 godina suše, na najbizarniji mogući način, trijumfom protiv najljućih rivala koji su u tih 86 godina osvojili 26 naslova. Epstein je nastavio raditi, donio je još jedan naslov Soxima; nakon što je otišao, Boston je proslavio još jednu titulu s momčadi čiju je srž izgradio upravo on. Klub se i dalje vodi principima koji su usađeni za vrijeme Epsteinove vladavine.
Epstein je otišao radi razmirica s vrhuškom kluba, ali i radi novog izazova kojeg mu je nametnula još jedna prokleta franšiza. Kroz prve tri godine na čelu kluba Epstein je vodio Chicago Cubse do dna MLB-a. Mnogi su ga bili spremni otpisati. No ako ste pratili što se događa sa Chicagom, bilo je jasno kako je klub okrenut naopačke. Bilo je jasno da se u klubu studiozno i naporno radi. Bilo je jasno da su se kroz te tri godine posijale sjemenke uspjeha.
Prije tjedan dana konačno je došlo vrijeme za žetvu.
Epstein je u Cubsima opet implementirao znanje. Dok su njegove momčadi Red Soxa bile vođene vjerom da povećani postotak dolaska na bazu i udaranje za snagu pridonose pobjedi, momčadi Cubsa vođene su drugim principima. Napredak analize obrambenog dijela igre, koji je ranije bio nemoguć zbog nedostatka adekvatne tehnologije, omogućio je Epsteinu da izgradi momčad potpuno suprotnu od one koju je 2004. imao u Bostonu. Moderni Cubsi su prije svega defanzivna mašinerija koja je predvodila MLB po broju spašenih runova ove sezone i to debeeeeeeeeeeelo. Odlukom da se odrekne principa s kojima je ranije imao uspjeha i prilagodi se novim trendovima u akumulaciji znanja Epstein je pokazao da je spreman mijenjati sebe i filozofiju svog rada u korist momčadskog uspjeha. Malo je pojedinaca u povijesti sporta za koje bismo to mogli reći.
Njegovi fantastični potezi i pri potpisivanju novih igrača (čitavu povijest pročitajte u ovom izvrsnom članku na ESPN-u napisanom prije osvajanja naslova), i pri draftiranju mladih talenata, i pri zamjeni prokušanih vedeta novim ljudima, doveli su Cubse do prvog naslova u 108 godina. Prokletstvo je skinuto.
Šest milijuna ljudi izašlo je na ulice Chicaga i slavilo. Neki od njih čekali su čitav život na naslov. Neki od njih proslavili su ga s ljudima koji taj naslov nisu dočekali.
Čini mi se da će slaviti i narednih godina. Theo Epstein je stavio Chicago u poziciju da osvoji niz trofeja. Momčad je mlada i puna talenta, mladi igrači razvijaju se u nižim ligama, a Epstein sigurno priprema još koji potez za budućnost.
Njegov prvi potez nakon osvajanja naslova, doduše, nije bio oslonjen ni na znanje ni na znanost. Egzorcist bejzbol prokletstava odlučio je istjerati demone jednom za svagda. Naručio je pečenu kozu i pojeo je zajedno sa svojim stručnim timom na praznim tribinama Wrigley Fielda. Prokletstvo Billy Goata zauvijek je skinuto s najljepšeg stadiona u Americi. Dok god se Cubsi budu koristili znanjem, sasvim je sigurno da se neće vratiti.
