Čovjek koji je buljio u ekran

Grom i pakao Oklahome

Koliko mogu Wes, PG13 i Melo zajedno u OKC-u?

Bliži nam se 10. godina otkako su Clay Bennett i Aubrey McClendon na prevaru ukrali franšizu Seattle SuperSonicsa. Prekinuli su time za Amerikance dugu tradiciju, 41 godinu povijesti. Prekinuli su ostavštinu Garyja Paytona, Shawna Kempa, Lennyja Wilkensa, Spencera Haywooda, Jacka Sikme, Natea McMillana, Gusa Williamsa i Dennisa Johnsona, izbrisali franšizu koja je 1979. osvojila naslov, koja je igrala u najljepšim dresovima i nastupala u KeyAreni, najbučnijoj dvorani NBA lige. Upravo je ta dvorana, odnosno neizgradnja nove, prelomila čitavu priču i SuperSonicsi su iz grada koji ih još nije prebolio odselili na jug.

Bennett i McClendon su imali vrašku sreću.

Ne samo da su im gradski oci Seattlea ponudili Thunder na pladnju odbijajući izgraditi novu dvoranu o trošku poreznih obveznika – na čemu je insistirao tadašnji komesar lige David Stern – nego su pritom naslijedili i najboljeg igrača svoje generacije. Ovo je hipoteza koju je nemoguće testirati, ali poprilično sam siguran da bez Kevina Duranta ne bi bilo ni Oklahoma City Thundera.

Jednom kada se izliže osjećaj novog, kada pretrpite dvije ili tri sezone poraza, kada uprava krene povlačiti glupe poteze, sjedala u dvorani se krenu prazniti – osobito u gradu koji nema košarkašku tradiciju i zagrižene navijače. Srećom pa Thunder nije morao prolaziti tu agoniju. Oklahoma je od svojih samih početaka bila utjelovljenje nade i potencijala. Durant, Russell Westbrook, James Harden i Serge Ibaka pretvorili su Oklahomu iz small market momčadi u ekipu koja je trebala osvojiti nekoliko naslova za redom i postati dinastija.

Nije se dogodilo. Secirati kako i zašto se nije dogodilo nema više smisla, tu smo operaciju obavili više puta nego je Donatella Versace operirala svoju facu. Sve već znate, kako su odlazili i Harden i Ibaka i Durant. Knjiga je spala na proverbijalno jedno slovo, a i to slovo je bilo na odlasku. Westbrook je imao još jednu godinu ugovora i mnogi su ga analitičari vidjeli na izlaznim vratima što bi značilo samo jedno – Thunder bi nakon 10 godina nade i neostvarenog potencijala postao kanta za napucavanje. Njegovim bi odlaskom zaredali porazi, ispraznile bi se tribine Chesapeake Energy Arene, a Benettova maštanja o sportskim i financijskim uspjesima zamrznula bi se na dulji period.

Rebuilding za franšizu na malom tržištu koje nema dugu košarkašku tradiciju može značiti smrt. Strah u upravi Thundera bio je toliko velik da su odlučili odriješiti kesu i debelo zagaziti u porez na luksuz.

Sjena rebuildinga otjerana je u svega nekoliko mjeseci. Dolaskom Paula Georgea i Carmela Anthonyja Oklahoma se od momčadi koja se trebala boriti za sedmu i osmu poziciju na Zapadu pretvorila u ekipu koja ima sasvim legitimne šanse konkurirati za mjesto u finalu konferencije, a vrijednost franšize dodatno se povećala nakon što je Russell Westbrook potpisao novi ugovor od 205 milijuna dolara, koji garantira da će Thunder, ne padne li neki suludi trade ili se Russ ozlijedi, u sljedećih šest godina* biti playoff ekipa jer je enigmatični plej tijekom prošle sezone dokazao da može sam na leđima nositi ekipu do doigravanja.

* Ok, ovo je malo nategnuto. Wesu je 28 godina i igrač je koji se u potpunosti oslanja na svoje nenadmašne fizikalije i specifično stanje mentalne nepobjedivosti koje iz njih proizlazi. Hoće li zadržati brzinu i eksplozivnost sve do svoje 34. godine? Napretci u sportskoj medicini pokazuju da je to moguće, danas više nego ikad prije, ali je li vjerojatno? Nije. Oklahoma bi u zadnje dvije godine Wesova ugovora mogla imati mrtve milijune na rosteru – što znači samo jedno, osim ako ne pronađu neki supertalent kasnim draft pickovima: rebuilding.

Što će napraviti Paul George kojemu ugovor istječe na kraju sezone i koji je više puta naglašavao svoju ljubav prema Lakersima, te gdje će Melo jednom kada postane slobodan igrač i dobije mogućnost prikrpati se bilo kojoj ekipi koja ima realne šanse osvojiti taj jedan naslov – to ostaju velike nepoznanice. Oklahoma će pokušati iskoristiti ovu sezonu kako bi pokazala dvojcu da je spremna postati njihov novi dom i da s ovom momčadi mogu konkurirati za naslov prvaka.

Naravno, ne mogu.

Warriorsi su i dalje prejaki za bilo koga, ostanu li zdravi i ujedinjeni*, Cavaliersi su i dalje jaki, Boston, Houston i San Antonio su i dalje tu negdje na papiru i šanse da će Thunder napasti naslov ne prelaze dva do tri posto. No, i to je više nego što ostalih 20-ak ekipa u ligi ima. Zanimljivo je, međutim, koliko će se taj postotak promijeniti jednom kada ovaj novi Thunder odigra prvih 10 do 20 utakmica. To je ono što ih čini tako zanimljivima – teško je predvidjeti kako će točno igrati. Njihove se šanse mogu srozati do nule u oblaku disfunkcije i taktičke nemuštosti, a isto je tako moguće da izrastu u treću najbolju ekipu lige koja igra lijepu i efikasnu košarku.

* Što je malo došlo u pitanje nakon Durantova suludog ljeta tijekom kojeg se rugao Stephu Curryju zbog patika i prezentirao se kao najnesigurnija osoba u svemiru komentirajući vlastiti Twitter pod lažnim imenom. Svejedno, ne vjerujem da će to previše utjecati na njihovu igru, ali nikad se ne zna – kad u svlačionici imate igrače s ogromnim a mekanim egom, sve može otići kvragu.

Igrački je i više nego moguće da ovaj trojac stvori pravu sinergiju i da igraju efikasnu i lijepu i veselu košarku. Isto je tako moguće da izgore u okršajima ega

Kada se tri igrača ovakvog renomea nađu u momčadi obično se ljudi našale pitanjem hoće li biti dovoljno lopti za sve. Haha. Urnebesno. Evo još mi ta konstatacija nije dosadila koliko je promućurna i šaljiva. Zadnjih 10 godina košarke, od osnutka velike trojke u Celticsima nadalje, prošlo je u dokazivanju kako tri velike zvijezde mogu igrati zajedno. Bilo ih je toliko da bi mi trebalo pola kartice teksta da popišem sve momčadi koje su pod svojim skutima okupile tri velika imena i pri tom igrala efikasnu košarku. No, ovaj put su pitanja nešto više na mjestu nego inače, prvenstveno zbog užasno velike potrošnje ovog trojca.

Westbrook je lani srušio rekord po usage rateu u povijesti lige (41,6 u regularnoj sezoni, nenormalnih 47,0 u playoffu) i upravo mu je ta potrošnja omogućila da dođe do triple double prosjeka i okiti se titulom MVP-ja lige. Takav model igre i toliki volumen potrošenih lopti neodrživ je u novoj realnosti Thundera, pošto ni Melo ni PG nisu aljkavi po ovom pitanju – Anthony je lani imao usage rate 29,1 (17. u ligi) dok je George bio trunčicu manje involviran u napad Pacersa s USG postotkom od 28,9. Sva trojica su kroz čitavu karijeru bili veliki potrošači – Wes je bio nenormalan čak i dok je uza sebe imao top 3 igrača lige, Melo je u čitavoj karijeri imao pomoć u vidu jedne sezone ostarjelog Allena Iversona i pola sezone zdravog Amarea Stoudemirea, dok je George uvijek bio glavni egzekutor svoje momčadi, prvenstveno zato jer je bio jedini koji je mogao biti konzistentan na ofenzivnoj strani parketa. Sva su trojica naučila igrati na određeni način i bit će jako teško odviknuti ih od starih navika.

Da stvar bude gora, trener Billy Donovan nije pokazao da može osmisliti imaginativni napad koji će uključiti sve igrače. Tranzicija i izolacije te statični p’n’r bili su Thunderov forte i pod Scottom Brooksom i pod Donovanom – ostane li tako, Thunder će se morati oslanjati na individualni talent svojih igrača i čestu jedan-na-pet košarku. Kretanje igrača bez lopte, off ball pickovi, brzi prijenos lopte sa strong sidea na weak side i pin down screenovi (za Mela i Georgea) obogatili bi igru Oklahome, ali kako ih implementirati kada vaš stroj pogoni Russell Westbrook?

Za očekivati je kako će Wes opet dominirati posjedom, no pitanje je kako će iskoristiti svoje nove suigrače. Lani uistinu nije imao podršku u napadu, jer je Victor Oladipo kiksao (osobito u playoffu), Steven Adams se vratio natrag na svoje prosjeke, Enes Kanter je bio solidan ali nikako kreator koji je Oklahomi trebao, a Taj Gibson je odigrao premalo utakmica da bi svojim šutovima s osnovne linije radio nekakvu razliku. Trojica od te četvorice su otišla, a Oklahoma ih je drastično unaprijedila – no, samim time što su pridošlice bolje, valja ih uklopiti, što znači da će Wes morati dominirati posjedom na nešto drugačiji način.

Srećom pa su i George i Melo fantastični spot up šuteri. Obojica su lani gađala 41,8 posto trice iz catch and shoot situacija, a to bi, s obzirom na Wesovu sjajnu penetraciju i sposobnost dijeljenja lopti otvorenim suigračima, moglo postati užasno važno oružje Thundera – bilo kao metoda egzekucije, bilo kao način da se Westbrooku raširi reket za napade na koš. U trenucima kada Melo ostane sam na terenu uvijek može koristiti svoje patentirane izolacije na high postu, osobito ako će više igrati protiv ‘četvorki’ s kojima ima veliki mismatch i puno ih lakše može isfejkati glavom i stopalima da si stvori otvoreni šut. To je ogromna prednost za Thunder, s obzirom da su lani bili za 10 poena slabiji kada bi Wes sjeo predahnuti, a novi čovjek kroz kojeg se može vrtjeti efikasan napad, koliko god on staromodan i statičan bio, trebao bi ublažiti te probleme.

Drugi je par postola to kako će Melo igrati kad su sva trojica na terenu i koliko će njegov ego moći izdržati poziciju druge. Mnogi njegovi navijači podsjetit će nas na Olympic Mela, koji je u momčadima 2012. i 2016. godine igrao možda i najbolju košarku života – tečnu, nesebičnu, prekrasnu; no, jedno je igrati na takav način na ljetnom turniru protiv mahom inferiorne konkurencije, a nešto sasvim drugo u regularnoj NBA sezoni kad pokušavate dokazati da ste još uvijek alfa-mužjak.

Riješe li u Thunderu problem s uklapanjem Mela, mislim da će puno lakše riješiti problem Paula Georgea.

PG13 je tijekom karijere bio egzekutor, ali nikako i organizator, nikako čovjek kroz kojeg je prolazio sistem. U mlađim su danima Pacersi uglavnom igrali kroz Davida Westa, dok je prošle godine George glavninu poena dobivao kroz Jeffa Teaguea. Stoga je za očekivati da će George nekako prirodno prihvatiti ulogu trećeg igrača, čovjeka koji zabija kad mu se otvori i koji svaku šestu-sedmu utakmicu poludi i uvali 30-ak poena suparnicima. To dugoročno gledano nije dobro za Thunder, s obzirom na mogućnost da George klisne sljedećeg ljeta, ali je definitivno realno. To bi mu omogućilo i da konzervira puno više snage za vraćanje u fazu obrane, gdje bi mogao igrati dovoljno dobro da bude u razgovoru za dvije najbolje defenzivne petorke.

Obrana bi opet trebala biti Oklahomin forte, baš kao što je i bila zadnje dvije godine.

Imaju hrpu dugorukih krila koja se u ovoj fluidnoj, novoj košarci bez zadanih pozicija može matchupirati s gotovo svim ekipama u ligi i igrati agresivno i divlje, osobito kada znaju da iza sebe imaju nekoliko visokih koji solidno zatvaraju reket i pleja koji će se kockati i pokušavati čim prije krenuti u tranziciju.

Steven Adams je pouzdan i snažan centar koji igra solidnu obranu i odlično brani skok. Patrick Patterson je jedan od top 5 najpodcjenjenijih igrača lige – iznimno inteligentan spot up šuter koji može adekvatno braniti obje centarske pozicije. Što tek reći o Andreu Robersonu, koji bi s Georgeom mogao raditi kaos u suparničkom napadu, presijecati linije dodavanja, pomagati obrani, mijenjati se u matchupovima, switchati u apsolutno svemu… Kad zamislim tu dvojicu energičnih, nabrijanih defenzivnih mašina kako surađuju, krenu mi curiti sline. Ostatak ekipe je također sposoban pomoći kad zatreba, a ovaj korpus dovoljno je jak da pokrije Melove ogromne deficite u obrani i Wesovu sklonost kockanju. Alex Abrines, Jerami Grant, Dakari Johnson i Raymond Felton su tu da zaokruže momčad i time ukazuju kako klupa Oklahome i nije najdublja, ali realno, nije bila ni prošle godine. Ovog puta je ozljeda Wesa neće pretvoriti u dno lige.

Potencijal za velike stvari je tu. Uklope li se George i Melo, Thunder postaje sila na Zapadu, bok uz bok s Rocketsima i Spursima, tek stepenicu niže od Dubsa. No, to je veliko “ali”.

Igrački je i više nego moguće da ovaj trojac stvori pravu sinergiju, da hrane jedan drugoga i da igraju efikasnu i – a to u Thunderu nikada nismo doživjeli – lijepu i veselu košarku. Isto je tako moguće da izgore u okršajima ega ili da se ne uklope na terenu. Ovo je umjetno složena momčad u kojoj se komadići slagalice i ne slažu baš najbolje. No, tko kaže da baš zbog toga nam neće ponuditi neočekivanu i nevjerojatno zanimljivu sliku?