Zajedno smo već nekih 26 godina, praktički od samog početka kada je na pepelu genijalne jugoslavenske reprezentacije stasala jednako genijalna hrvatska momčad predvođena Draženom Petrovićem, Tonijem Kukočem i Dinom Rađom, i koja je igrala tako lijepu i poletnu košarku u koju se svaki osmogodišnjak sklon sportu morao zaljubiti. Reprezentacija koja je te 1992. uzela olimpijsko srebro ušla je u legendu, a stari i ja, dok smo gledali utakmice tog vrućeg ljeta na Braču, znali smo da gledamo stvaranje legende.

Bilo je jasno. Bilo je opipljivo. Nažalost, bilo je i nikad više.

Mnogi će istaći tragediju Dražena Petrovića kao početak pada hrvatske košarke, neki će (više u zajebanciji nego ozbiljno) govoriti o prokletstvu silaska s postolja, ali pravi uzroci su puno dublji, mnogostruki i trebalo bi napraviti opsežno istraživanje kako bi došli do srži problema. Propast generacije odrasle u sjeni rata, uništenje košarkaške infrastrukture – što fizičke u obliku zapuštenosti dvorana i igrališta, što ljudske u odsustvu suradnje s trenerima iz susjedstva koji su, svidjelo se to nekima ili ne, u interakciji s hrvatskim trenerima uvijek donosili kvalitetu više – zatim privatizacija koja je uništila kvalitetu života radničke i srednje klase i čitav sustav vrijednosti, što se bespovratno odrazilo na sport, godine uništavanja kapitala košarkaškog saveza i pripadajuće malverzacije, srozavanje financijske moći košarkaških klubova i nedostatak organiziranog sustava u radu s mladima… Sve je to puno više, ovako odoka, utjecalo na pad kvalitete košarke u Hrvata od smrti jednog igrača, pa makar on bio genij.

Da sam znao što me čeka te 1992., dao bih apsolutno sve da se ne zaljubim i tako izbjegnem ovu septičku jamu negativnih emocija kroz koju me reprezentacija u sljedećih 20+ godina više puta provukla. Bolnih poraza, beskrvnih momčadi i velikih razočaranja bilo je na bacanje.

Ispadanje Hrvatske sa 700 koševa razlike od Rusije nije bio jedan od njih. Hoćete li da vam otkrijem istinu? Bilo mi je svejedno.

Kad u vezi stalno dajete, a zauzvrat dobivate malo ili ništa, ta veza postane toksična i polagano strast i ljubav ispare. Hrvatska reprezentacija dala mi je malo ili ništa

Kroz 26 godina čovjek promijeni format svog postojanja nekoliko puta. Od djeteta postane tinejdžer, od tinejdžera adolescent, od adolescenta odrasla osoba. Stvari oko kojih sam nekoć bio strastven danas mi ne znače puno izvan okvira nostalgije. Istina, Tinejdžerske mutirane nindža kornjače su i dalje jebeno kul, baš kao i He-Man i Gospodari Svemira, ali nije da ću opsesivno pregledavati stare snimke na YouTubeu. Ne mislim više ni da su Trešnjevački Mališani najbolji bend na svijetu, kao što sam mislio kad mi je bilo pet. Više ne idem na dejtove s curama i razmišljam kako prijeći misiju na Age of Empires 2 ili Starcraftu. Te stvari su mi ostale drage, ali u nekoj široj slici nebitne. Bojim se da se to počelo događati s reprezentativnom košarkom. Što zapravo i ne treba čuditi.

Sport je za mene uvijek bio usko povezan s emocijama. Naravno, ljudi koji me znaju, pa čak i oni koji samo čitaju tekstove, znaju da sam racionalna osoba i da volim sport izvan okvira osjećaja – pričam često i o taktici, o brojkama, o racionalnoj analizi, ali sport mi je oduvijek donosio najviše kada sam u njega mogao uložiti emocije. To je, uostalom, romantika cijele stvari – davanje sebe u nešto što ne možeš ni na jedan način kontrolirati. No, kad u vezi cijelo vrijeme dajete, a zauzvrat dobivate malo ili ništa, ta veza postane toksična i polagano strast, ljubav i briga ispare. Hrvatska reprezentacija dala mi je malo ili ništa.

Gledao sam prvo poluvrijeme utakmice s Rusijom i vidio da stvari ne idu na dobro. Određeni problemi ekipe rano su isplivali na vidjelo – prvenstveno obrana dva-na-dva, pa čak i jedan-na-jedan, obrana tranzicije te bezidejnost napada koji se oslanja na individualna rješenja. Rusi nas bar nisu razbili u ofenzivnom skoku, ali nisu ni trebali kad su neprestano trpali. Došao je odmor i znate što sam napravio? Otišao sam na koncert Beach Fossilsa u Močvaru. Na koncert benda koji mi nije ni u top 500 najdražih, dok Hrvatska igra eliminacijsku utakmicu? Da. To se dogodilo. Nakon godina i godina živciranja, čupanja kose, preklinjanja, ljutnje, pa čak i suza, raskinuo se taj ropski odnos. Dok sam slušao momke iz Brooklyna kako zabavljaju ljude prepoznatljivim Captured Tracks melodijama bacao sam pogled na rezultat i gledao kako nas Rusi razbijaju.

Nisam osjećao ništa.

Da stvar bude jasna svima, pa čak i “i kad gube i kad tuku” ekipi, to nije bila svjesna odluka. Nije bila racionalna. Jednostavno se dogodila. Ne možete kontrolirati kako se osjećate, samo kako se ponašate u odnosu na te osjećaje. Naravno, godine i godine ulaganja u nešto isplivale su na površinu, pa sam svejedno nakon koncerta pronašao snimku utakmice i pogledao to rastapanje u trećoj četvrtini, bezidejnost čitave ekipe osim Bojana Bogdanovića, hrabru partiju Ivana Ramljaka na Alekseju Švedu i gorki poraz čiju gorčinu nisam osjećao. Nije mi bilo kao da gledam bilo koju ekipu, ali definitivno mi nije bilo stalo kao, recimo, prošle godine kada smo izgubili od Srbije u Riju.

Za one koje zanima moje mišljenje o igri Hrvatske, ako takvi uopće postoje, mogu vam reći kako je ovaj rezultat bio realan odraz kvalitete prisutnih igrača pod ovim trenerom.

Osmina finala i četvrtfinale sasvim su logičan rezultat za momčad koja nema uigran napadački sustav te se oslanja na Bogdanovićevu inspiraciju da kreira većinu čistih šutova te puuuuuuuno manje na vještinu Dragana Bendera da nešto napravi s posta/krila. Logičan rezultat za ekipu koja nije sposobna okružiti Darija Šarića igračima koji su potrebni da njegov talent dođe do izražaja – jer Šarić nije igrač koji može kreirati sam od sebe, pošto je prespor u odnosu na svoje čuvare, ali koji može biti savršen plejmejker kada ima uigran sustav igre i suigrače koji će ga maksimalno iskoristiti (čime se ponavlja priča s Antom Tomićem, koji je godinama trpio kritike da ne igra dobro za reprezentaciju, pri čemu je implicitno i eksplicitno vrijeđan optužbama da je u Barci genij a da za nas igra zakurac – što, naravno, nije bilo plod Tomićevog tobožnjeg nezalaganja koliko činjenice da je u Barci uvijek imao tri-četiri suigrača koji su za njega odrađivali prljavi posao, dok u repki nije imao taj luksuz).

Imali smo masu problema u obrani pick ‘n’ rolla, nismo zatvarali defenzivni skok ne samo na centarskim, nego i na bekovskim pozicijama, tranzicijska obrana je bila manjkava, nismo pronašli napadački sustav (a ima ih) koji bi anulirao činjenicu da su nam oba pleja de facto šuteri i ne mogu razigravati momčad, te hrpu drugih sitnica. Ljudi su prije prvenstva pričali kako imamo šansu za medalju, s čime se donekle slažem, ali pri tome valja reći kako je ta šansa u najboljem slučaju iznosila pet do 10 posto.

Usprkos nevjerojatnoj količini govana koju je javnost istresla po glavama košarkaša nakon poraza, u afektu nakon napucavanja od ne baš bogznakako dobre Rusije, valja istaći kako smo na prvenstvu od 24 odigrane četvrtine njih 14 odigrali dobro do odlično, uključujući i tri od četiri protiv Španjolske koja je jedina poluozbiljna ekipa (gledano u svjetskim gabaritima) na prvenstvu. Viđeni su jasni pomaci u odnosu na igru iz razdoblja Jasmina Repeše – ne hedgea se više pick ‘n’ roll i tako na streljani ostavlja naše prespore centre, defenzivne rotacije i obrana trice su bile malo bolje nego prije, a izmjene igrača su logičnije i pravovremenije. Igra je generalno bila pitkija, a igrači nisu stavljani u za njih neprirodne uloge, usprkos nepostojanju nekakvog stabilnog sustava.

Nažalost, mislim da je ovo ujedno i maksimum koji reprezentacija može postići pod vodstvom Ace Petrovića, čije su momčadi uvijek igrale pomalo divlju košarku i koji, čini se, nema toliko jak utjecaj da se odupre menadžerima i natjera sve talentirane mlade igrače da igraju za reprezentaciju, ali to mu ne možemo uzeti za minus jer pitanje je ima li itko.

Ono što me najviše zastrašuje je to što, još uvijek kad govorim o reprezentaciji, govorim “mi”. Čini mi se da imam na to pravo. 26 godina sam ulagao i ulagao svoje emocije u tu momčad. No, ti su osjećaji su lagano presušili. Moguće je da će se vratiti već kod sljedećeg reprezentativnog ciklusa, baš kao što se može dogoditi da se dvoje ljudi nakon 26 godina opet zaljubi jedno u drugo. Zvuči jeftino, ali istinski vjerujem u ljubav. Vjerujem da postoji. Ne vjerujem da je bogznakako moćna, ali ima druge, možda čak i važnije vrijednosti od moći.

Volio sam hrvatsku reprezentaciju onoliko koliko se može voljeti nešto što nije osoba. Tko zna, možda je zavolim opet. No, zasad mi se čini da sam ušao u period života kad ću radije otići na koncert ili pogledati NFL tekmu od ovih papana koji su mi svu krv isisali. Neka. Treba se nekad odmoriti i od onih koje najviše volite. Hoće li taj odmor postati permanentan ostaje samo da vidimo. Ukoliko ostajete u vezi s repkom mogu vam reći samo jedno – dršte se.