Čovjek koji je buljio u ekran

Magija Gregga Popovicha

Ovo nije godina San Antonio Spursa, ali ne bojte se za njih

San Antonio Spursi su u rupi od smole. Njihov najbolji igrač Kawhi Leonard pogoršao je svoju ozljedu gležnja u prvoj utakmici serije protiv debelo favoriziranih Golden State Warriorsa, koji su iskoristili njegovo odsustvo i napravili najveći povratak u konferencijskom finalu u zadnjih 15 godina, nadoknadivši 25 poena zaostatka. Sa Kawhijem Spursi nemaju velike šanse proći Dubse u sedam utakmica; bez njega, ili s njim na 50-60 posto spremnosti te šanse postaju manje od hrvatskih da ikad više osvojimo Eurosong.

Kawhi je ove godine igrao na MVP razini i ne bi bilo neopravdano da je dobio najvrjedniju individualnu nagradu regularne sezone.*

*Zanimljivo kako je ove sezone, po mom mišljenju, pet igrača konkuriralo za MVP naslov – Kawhi, Wes, Harden, Durant (do ozljede) i LeBron. Za sad je Harden dobio Westbrookovu ekipu, Kawhi Hardenovu, Durant ima velike šanse tući Kawhija i onda bi LeBron, ako prođe u finale, trebao dobiti Durantovu. Nekako sumnjam da će se to dogoditi, ali koincidencija je svakako zabavna.

Momak koji kombinira osobnost C-3PO-a, i izgled i igru Predatora kroz posljednje je dvije godine izrastao u ponajboljeg dvosmjernog igrača lige u regularnoj sezoni, nešto što je rijetko tko mogao predvidjeti prije šest godina kada je Leonard, nespektakularni igrač nespektakularnog San Diego Statea ušao u ligu. Kawhi je izabran tek 15. izborom drafta, a Indiana Pacersi – koji su na toj poziciji imali mladog i perspektivnog Paula Georga i još uvijek neuništenog Dannyja Grangerasu ga nakon dosta razmišljanja zamijenili za prijeko potrebnog plejmejkera Georgea Hilla, inače najdražeg igrača Gregga Popovicha.

Kroz prve dvije godine mediji su to nazivali win-win tradeom. Pacersi su dobili iskusnog pleja koji može pogoniti njihovu sve kvalitetniju ekipu predvođenu Georgeom i Royom Hibbertom, a San Antonio je dobio mladog defanzivnog specijalista s velikom perspektivom čiji jeftini ugovor je omogućio Spursima da produže Tima Duncana i Tonyja Parkera. Kako je vrijeme odmicalo, tako je postajalo jasnije da se ne radi o win-win izmjeni, već o čistoj pljački (dakle, potpuno suprotno nego trejd Marc Gasol za Paua Gasola, koji je počeo kao pljačka, a kasnije postao win-win). Kawhi je procvjetao u igrača koji se u karijeri već okitio MVP nagradom u finalu lige, dok je George Hill ostao više nego solidni, ali nažalost često ozlijeđeni starter kakav je i bio, te je početkom godine zamijenio Indianu Utahom.

Rijetko bi koji menadžer zamijenio svog omiljenog igrača za nedokazanog, sirovog momka koji ima jedan jedini forte, ali de facto menadžer Spursa Gregg Popovich, zajedno sa svojom desnom rukom i de iure GM-om R.C. Bufordom, spada u rijetku kategoriju. Kada ga pitaju koja je tajna njegovog uspjeha, Pop će uvijek reći kako je imao sreće što mu je u drugoj godini na klupi Spursa u krilo pao Tim Duncan. Naravno, ima u tome nešto, ali koliko god je Timmy napravio Popa trenerskom legendom, toliko je Pop napravio Timmyja igračkom legendom. Duncan bi bio sjajan da je završio bilo gdje, ali glavni čovjek San Antonija mu je omogućio da bude i bolji od sjajnog, da postane legenda, da postane jedan od deset najboljih igrača svih vremena.

Ako smo nešto naučili od Gregga Popovicha, to je da zna prepoznati vrijednost. Za razliku od drugih trenera on je ne traži samo na parketu, nego izvan njega

Pop je pokazao da je poseban trener kada je posjetio Duncana na Djevičanskim otocima nakon draft lutrije, plivao s njim u St. Croixu, išao na tržnicu i pričao. Ne o košarci, o životu. Njegov neortodoksni pristup u kojem je igrače tretirao ne samo kao dijelove momčadi nego kao ljude urodio je 20-godišnjim uspjehom – od 1997. do 2017. Spursi nisu propustili doigravanje. Ne samo da nisu propustili doigravanje, nego nisu igrali sezonu u kojoj nisu imali bar 10 posto šansi da osvoje naslov. Čini se kako su sigurni i sljedećih desetak, osim ako ih ne zadese ozljede, a Popa ne naslijedi kakav bilmez na klupi.

Nema nikakve sumnje kako Popovicheve riječi u sebi sadrže dio istine, kako je Timmy bio jedan od najtalentiranijih igrača koji je ikada kročio NBA parketima, ali čak su i takvi igrači znali igrati u ekipama koje nisu bili contenderi. Kobe Bryant po svim parametrima spada u top 15 igrača svih vremena, pa je i on zapeo u momčadima poput Lakersa iz 2004./05., koja nije ušla u playoff i u kojoj je bivši cibonaš Chucky Atkins zabijao preko 13 poena, što jasno ilustrira koliko su bili deficitarni talentom. LeBronovi su Cavaliersi također imali hrpu sezona u kojima nisu imali šanse za naslov, sezona u kojima su mu Larry Hughes i Zydrunas Ilgauskas bila dva najbolja suigrača. Jordan je čekao Pippena, KG je čekao Piercea i Ray Raya, Jerry West je čekao Wilta i Goodricha, Dr J je čekao Mosesa, a neki izvanserijski talenti, poput Mela, Dominiquea, Sir Charlesa, Iversona, Reggieja, Gervina i mnogih drugih nikada nisu dočekali da dulji niz godina igraju sa kvalitetnim suigračima. Tim Duncan nikada nije imao taj problem.

Fascinantno kod dugotrajnosti San Antonijeva uspjeha je to što su uspjeli ostati na vrhu kroz godine u kojima je kolektivni ugovor, sa salary capom i free agencyjem kao svojim glavnim instrumentima, vrlo uspješno tjerao momčadi da se ciklički obnavljaju. Dobijete pet godina za osvajanje naslova, kvalitetni igrači odu u potrazi za boljim ugovorima jer ih ne možete potpisati za iste pare zbog capa, zbog toga što ste bili dobri godinama birate pri kraju drafta i njihove zamjene nisu bogznakako dobre i sve što vam preostaje je ili da raspustite momčad, ili, ako ste imali sreće naletjeti na superkvalitetne igrače poput Kobea, zadržite ih, tankirate godinu ili dvije i smućkate neki trade. San Antonio ni u jednom trenutku nije imao tih problema. Usprkos tome što su godinama bili u vrhu, uspjeli su izbjeći cikličku prirodu uspjeha. Zašto?

Zbog Gregga Popovicha, naravno.

Pop je tijekom 21 godine za kormilom Spursa uspijevao konstantno i konzistentno popunjavati svoj roster kvalitetnim igračima. Usprkos tome što u ligi svake godine niz naivčina dobije posao generalnog menadžera, Pop i Buford su zapravo jako rijetko koristili razmjene igrača da bi osnažili svoju ekipu – zapravo je razmjena Hill-Leonard jedina kojom su dobili veliki plus na rosteru. Ostale razmjene uglavnom su koristili kako bi se riješili nepotrebnih ugovora i zadržali financijsku fleksibilnost za potpisivanje igrača koje su sami draftirali i razvijali.

Upravo u tome leži ključ San Antonijeva uspjeha.

Ne postoji momčad u recentnoj povijesti lige, dakle otkako postoje financijske restrikcije u slaganju ekipa, koja je uspijevala pronaći vrijednost na neuobičajenim mjestima. Prvi primjer fantastične evaluacije Spursa je vjerojatno Manu Ginobili, čovjek izabran 57. pickom drafta, čovjek kojeg je Pop mirno pustio da se razvija u talijanskoj ligi i kojeg je nakon toga fantastično uklopio u momčad u kojoj je rasturao podjednako i suparnike i šišmiše. Njegov glavni prika tijekom tog razdoblja bio je Tony Parker, 28. pick drafta koji je kroz godine postao jedan od najpotcjenjenijih i najboljih plejmejkera lige. Usprkos tome što ga je zaobišla Manuova dugovječnost i Tony već tri godine izgleda kao uteg oko vrata Spursima (jedan od rijetkih slučajeva da Pop žrtvuje kvalitetu igre svoje momčadi na oltaru sentimentalnosti) nema nikakve sumnje kako bez Parkera dinastija Spursa ne bi postojala, unatoč svoj genijalnosti Timothyja Theodorea Duncana.

Pronaći jednog all-star igrača na tim pozicijama se dogodi, ali pronaći dvojicu u par godina razmaka? To više nije slučajnost. Šanse da ćete pronaći zvijezdu krajem prve runde su obično pet posto, šanse da ćete je pronaći u drugoj rundi su još manje, što ova tablica zorno ilustrira*. Pop ih je pronalazio kao na traci.

*Ovih 7 posto kod 57-og picka je tu samo na račun Manua. Postotak je viši zato što 57. pick postoji tek od pretposljednje NBA ekspanzije.

Za razliku od Timmyja, koji bi bio sjajan igrač u bilo kojoj momčadi, nisam siguran da bi Manu i Tony postali ovakve legende da su zaigrali za neku drugu ekipu. Ajde, još za Manua i vjerujem, ali Parker je fantastičan sistemski igrač kojeg je Popovich polako odgajao i odgajao i stvorio od njega tihu silu. Pop je obojicu savršeno uklopio u oba sistema Spursa – onaj prvi koji je funkcionirao do 2007. u kojoj su odvlačili utakmice u blato, tjerali sve protivnike u sredinu reketa i puštali Timmyju da štiti obruč i gazi protivnike, i ovaj drugi, lepršavi, pro-europski pace and space sistem koji je nekadašnje ružno pače pretvorio u ekipu koja igra najljepšu košarku lige.

Pop je pri tom uspio Manuu objasniti koliko je bitno da ulazi s klupe i vodi San Antonijevu drugu jedinicu, na što je Ginobili pristao iako je bilo gdje drugdje mogao biti starter. Kultura Spursa tako je postala kultura nesebičnosti, izostanka ega, kultura rada i kultura odgovornosti. Upravo ta kultura, koja je počela s Timmyem, Manuom i Parkerom, i dalje omogućuje Spursima da od igrača koji su birani relativno kasno u draftu stvaraju zvijezde.

Pogledajte samo trenutnu momčad.

U finalu su konferencije po tko zna koji put, a njihov najvažniji igrač je 15. pick na draftu. Ok, LaMarcus Aldridge je izabran drugim pickom, ali ostatak momčadi (osim Paua koji je ipak star i više nije na razini) sastavljen je redom od ljudi biranih izvan lutrije, dakle u pustoši drafta gdje ne postoje velike šanse da ćete pronaći kvalitetne igrače. Patty Mills je izabran 55. pickom, Danny Green 46., Dejounte Murray 29., a Kyle Anderson 30. pickom. Sve su to igrači koje su Spursi odgajali i spašavali – poput Millsa, koji je tavorio u kineskoj ligi dok ga Buford nije potpisao; ili Greena, koji je jedno vrijeme igrao u razvojnoj ligi, bio u Sloveniji, lutao po svijetu kao izgubljeno dijete dok ga Pop nije uklopio u momčad u ulozi snajperista koji je srušio rekord po broju trica u finalu.

Popov laboratorij jednostavno ne prestaje proizvoditi sjajne igrače, a njegov najnoviji uspjeh je Jonathon Simmons. Mladić koji je prije četiri godine platio 150 dolara da uopće uđe u kamp razvojne lige briljira u doigravanju s obzirom na poziciju na kojoj je draftiran. Čekaj. Nije*. Simmons nije bio toliko dobar ni da ga netko izabere pickom druge runde.

*Ne treba čuditi što su Spursi kroz proteklih 25 godina upošljavali dosta nedraftiranih igrača i iz njih izvlačili maksimum. Tu prije svega mislim na prljavog i sjajnog defanzivca Brucea Bowena i električnog plejmejkera Averyja Johnsona. Obojica spadaju u top 10 nedraftiranih igrača svih vremena.

Njegova je priča napunila medije tijekom proteklih nekoliko tjedana. Momak koji je platio da bi igrao, koji je otišao prerano s faksa jer je imao četiri curice koje je trebao prehraniti, koji se zajebao jer ga nitko nije želio, koji je igrao za Sugar Land Legendse u ABL-u, ligi koju nitko ne gleda i u kojoj te nitko ne može primijetiti, razmišljao da odjebe basket i postane frizer i onda konačno upao u D-League momčad. Ne bilo čiju D-League momčad. D-League momčad San Antonio Spursa.

Ako smo nešto naučili od Gregga Popovicha, to je da zna prepoznati vrijednost. Za razliku od drugih trenera on je ne traži samo na parketu, nego izvan njega. Traži ljude koji već imaju predispozicije da se uklope u kulturu Spursa. Jonathon Simmons ih je imao, i to je jedan od razloga njegovog recentnog uspjeha. “Mama me odgojila da budem čovjek. Sam se nosim sa svojim stvarima. Ako doneseš odluku, drži je se. Napravi s njom najbolje što možeš”, izjavio je Simmons nakon što je njegova priča osvojila medije. Riječi koje bi se komotno mogle uklesati u zidove AT&T Centra. Riječi koji prožimaju čitavu franšizu. Ukoliko Pop ne primijeti prvi takvog igrača, primijetit će ga netko drugi, jer znaju što trebaju tražiti. U Simmonsovom slučaju to je bio njegov D-League trener Earl Watson, koji je gnjavio Popa i Buforda da momku daju šansu. Dobro da jesu.

Simmons je bio nevjerojatan u seriji s Rocketsima, a to se nastavilo i u okršaju sa GSW-om. Trojac koji je uz njega činio Kawhi i Anderson ubijao je Stepha Currya i Klaya Thompsona, tjerao ih na loše šutove, gurao ih izvan linije trice i radio ogroman presing na vrhu napada Dubsa. Simmons je tako pokazao da je pravi mali dragulj – možda ne najsjajniji, ali onaj kojeg se isplatilo čekati.

Pitanje je, naravno, što mogu svi ti igrači ukoliko Kawhi ne može igrati seriju protiv Warriorsa. Liječnici kažu kako nema strukturalne štete na Leonardovom gležnju, ali u trenutku pisanja ovog teksta (nekih 14 sati prije druge utakmice u seriji) i dalje nije jasno hoće li se i kada će se Kawhi vratiti. Bez njega, rekoh, šanse im nisu velike. S njim, šanse im i dalje nisu velike, ali postoje. Mislim da ovo nije njihova godina.

Nema veze. Magija Gregga Popovicha će se nastaviti i sljedeće sezone. I one tamo. I one tamo. Klub koji ima kulturu, ima filozofiju, ima duboko usađene vrijednosti i jasan identitet puno će lakše dolaziti do uspjeha od klubova koji sve rade ad hoc. Nastave li Spursi i dalje pronalaziti vrijednost tamo gdje je nitko ne vidi ne plašim se za njih.

Tri desetljeća bez propuštenog playoffa? Lako moguće. Neki novi Manu, neki novi Tony, neki novi Simmons samo čekaju svoju šansu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.