Čovjek koji je buljio u ekran

Melo kao melodrama

Carmelo Anthony je danas podcijenjen igrač, ali možda nije kasno

Kako riješit’ problem kao što je Melo?
Kak’ natjerat chuckera da igra za sistem?

Kako naći riječ koja znači Melo?
Genijalac! Čisti scorer! Kreten!

Nakon što nas je u mjesec dana po završetku NBA sezone zapljusnulo više uzbuđenja nego tijekom doigravanja, stvari su se konačno stišale. Postoje još uvijek dvije velike nepoznanice koje čekaju jednadžbu koja će ih riješiti. Prva se odnosi na Kyrieja Irvinga, koji je bacio bombu izjavivši da želi van iz Clevelanda, ali nakon te goleme eksplozije stvari su se umirile pa ovih dana nema čak ni tračeva o mogućim trejdovima. Jedina Kyrie vijest koja se pojavila u medijima ovih dana bila je objava tvrtke NBA 2K naslovnicu čijeg će novog izdanja krasiti upravo Irving. Momci iz 2K-a su nas obavijestili kako Irvinga  možemo vidjeti u novom dresu Cavaliersa  što me poprilično lijepo nasmijalo.

Druga trakavica čiji se rasplet čeka, iako ne s tolikim nestrpljenjem, ona je koju je izrodio netrpeljivi suživot Carmela Anthonyja i New York Knicksa.

Rijetke su ljubavne veze u kojima obje strane žele prekid u istom trenutku. Obično je jedna strana ostavljena, dok druga ostavlja, a obje funkcije sa sobom donose svoju bol, zamjerke, ogorčenje i osjećaj krivnje ili nedostatnosti. U odnosu Mela i Knicksa stvari su manje-više jasne – prekipjelo je na obje strane i traže se novi partneri. No, kako to nekada biva kada prekinu ljubavnici koji žive zajedno, strana koja se mora odseliti nema riješeno stambeno pitanje. Melo traži novu adresu.

Jasno, Anthony bi mogao crashati kod frenda, odnosno završiti u bilo kojem klubu na godinu dana koliko mu traje ugovor (Melo ima player option za drugu godinu) i onda pronaći trajno rješenje. No kako to obično biva, kauči u stanovima frendova su neudobni, a Melo ima previše godina da bi se našao u situacijama koje ga žuljaju – on želi trajno rješenje, rješenje koje će mu omogućiti da u ovih par godina koliko mu je ostalo do kraja karijere napadne naslov, a s druge strane osigurati da ne mora seliti familiju dvaput u dvije godine. Melo i Knicksi tako ostaju još neko vrijeme u zajedničkom stanu, a lako je moguće da se ta neugodna situacija rastegne i na sljedeću sezonu, ili bar na pola nje. Carmelo je svima dao do znanja da pristaje seliti u samo jedan stan, u samo jednu momčad – u Houston Rocketse.

Dobro, sve ovo ste već i sami znali. Gira je prije par tjedana sjajno objasnio kakvo je stanje u Knicksima i tome se nema puno toga dodati. No, jednu stvar u čitavoj priči valja naglasiti. Zbog čitavog kaosa u Knicksima koji već četiri godine igraju lošu do katastrofalnu košarku, percepcija stvari u New Yorku je znatno distorzirana. Nitko nije pretrpio više štete od te distorzije kao Carmelo Anthony.

U jednoj stvari valja biti jasan – za velik dio svojih problema jedini krivac je Melo. Stigao je u New York u trejdu koji su neki navijači Knicksa popljuvali. optuživši svoju momčad da je dala previše – no, prosječni Timofej Mozgov, debeli Raymond Felton, solidni Wilson Chandler i dobri, ali ne i sjajni Danilo Gallinari bili su više nego poštena cijena za jednog od tri najbolja scorera lige i već poluraspadnuto truplo Chaunceya Billupsa. Mnogi su za kasnije neuspjehe Knicksa krivili tu razmjenu, kukajući kako su Knicksi izgubili klupu i širinu, no igrače poput nabrojanih uspješne ekipe potpišu u jednom prijelaznom roku. Problem je što Knicksi nisu baš igrali kao uspješna ekipa.

Tko zna, možda bi igra u momčadi koja ima šanse osvojiti naslov, šanse koje nije imao ni u kojoj drugoj za koju je igrao, promijenila Carmela Anthonyja?

Jedan od glavnih razloga za početne rezultate, koji su bili solidni ali ne i odlični, bila je nemogućnost Mela i Amar’ea Stoudemirea da funkcioniraju zajedno. Usprkos tome što je Anthony uvijek inzistirao da igra na poziciji trojke jer mu se nije dalo mučiti sa višim i snažnijim igračima, njegova prava uloga bila je ona stretch četvorke – izolacija na high postu, izlasci na vanjski šut, pokoji p’n’r, pokoji prolaz sporijih suparnika iz driblinga i masu, masu, masu mid-range šuteva. Njegova igra u napadu, iako u nekim segmentima zastarjela, bila je prokleto učinkovita.

No, zbog tvrdoglavosti oko zadržavanja pozicije su Mela, koji je uvijek bio pinkicu prespor u lateralnom kretanju te krajnje nemotiviran za igranje obrane, bušili na drugom kraju terena. Taj segment igre još bi se donekle i sanirao da Amar’e nije bio skoro isti igrač kao Melo – okej, nije igrao toliko iso ball, već je glavninu svojih setupa gradio kroz pick ‘n’ roll, ali u zadnje dvije sezone u Sunsima i polusezonu u Knicksima tijekom koje je STAT izgledao ne kao kandidat za MVP nagradu nego kao najbolji igrač lige, Amar’e je velik broj akcija završavao mekanim šutem s vrha reketa. Nekadašnji eksplozivni zakucavač polovicu je radnog vremena sada provodio kao stretch četvorka. S dva ista igrača u napadu i dvije deficitarne zvijezde u obrani igra Knicksa je postala neučinkovitija.

A onda je Stoudemireu otišlo koljeno.

Melo se odjednom našao u čudnoj situaciji. Očekivao je da će igrati u paru s još jednim superstarom, okružen solidnim role playerima, na velikom tržištu koje će ga obožavati i slaviti kao spasitelja, kao što ga je New York slavio onu jednu sezonu na sveučilištu tijekom koje je Syracuseu donio jedini naslov u povijesti. No, kroz svega dvije sezone Knicksi su izgubili svaku perspektivu, uništili su sve dobro što su uspjeli proizvesti, a nelogičnim trejdovima i glupim ugovorima upropastili su bilu kakvu budućnost. Kada su se Melo i Amar’e spojili, navijači su očekivali da će Knicksi biti top 3 ekipa na Istoku, s realnim šansama da napadnu LeBrona i uđu u veliko finale. Umjesto toga promijenili su pet trenera, upisali samo jednu sezonu s preko 50 pobjeda i još jednu preko 40, sramotili se i povlačili po medijima zbog brojnih skandala od kojih posljednji, onaj sa Charlesom Oakleyem koji je u veljači napravio nered u MSG-u, još nije došao do kraja jer je legenda Knicksa najavila građansku tužbu protiv vlasnika franšize Jamesa Dolana.

U tako disfunkcionalnoj sredini do izražaja su došle apsolutno sve mane Carmela Anthonyja.

Tankoćutan i tašt vojevao je bitke protiv svojih trenera i generalnih menadžera, boreći se za mjesto alfa mužjaka ne samo u momčadi, nego i na klupi, u loži, na ulicama New Yorka. Odbijao je mijenjati svoju igru i prihvaćati bilo kakve trenerske savjete. Klao se s Mikeom d’Antonijem, čiji je otkaz prouzročio jer mu nije odgovarao Pringlesov brzi sistem kao što ne odgovara ni jednom iso igraču, bio je ljubomoran na Jeremyja Lina, zakrvio je s front officeom u pokušaju da sačuva posao Mikeu Woodsonu koji mu je dao odriješene ruke u napadu i bavio se samo obranom, prijetio je da će pretući Tima Hardawaya Jr-a, te je na kraju toliko mrzio Kurta Rambisa i Phila Jacksona da je svoje antipatije iskazao javno.

Koliko je Melo mekan u glavi i koliko su mu bitne krive stvari u košarkaškom životu najbolje je ilustrirao incident kada ga je Kevin Garnett isprovocirao navodno rekavši kako njegova žena LaLa* ima okus kao pahuljice  oney Nut Cheerios zbog čega je Melo popizdio i kasnije želio napasti KG-a ispred autobusa Boston Celticsa (srećom pa se ništa nije dogodilo jer bi ga Garnett pocepao na vodonik i kiseonik). Melova karijera u Knicksima tako je postala pravi sajam taštine, predstava golemog a opet nesigurnog ega koja je u ionako disfunkcionalnu franšizu unijela još par kvintala disfunkcije.

*Radi koje se i preselio u New York jer je žena željela razviti svoje reality TV carstvo. Naravno, ne možemo kriviti Mela, radi ovakve ljepotice bi bilo tko selio bilo gdje.

U svom tom kaosu, za kojeg su dijelom krivi Knicksi, dijelom sam igrač, Carmelo je postao nešto što nisam mislio da može postati – podcijenjen igrač.

Melo je kroz čitavu karijeru vodio bitku s percepcijom vlastite kvalitete, korijeni čega vjerojatno sežu u dane prije drafta kada je “Melo ili LeBron” bilo sasvim legitimno pitanje. Usprkos tome što nikada nije zaigrao na razini kao čovjek izabran dva mjesta prije njega na draftu, rasprava između preferiranja ove dvojice kroz prve četiri godine karijere je definitivno imala smisla, iako je za moje novce James i u tom periodu bio zericu bolji.

Melo je bio čisti scorer, s renomeom kakvog je npr. prije tri sezone uživao Kevin Durant. Zapeo je u franšizi koja nije imala jasan put, s trenerom čijeg se imena gotovo nitko neće sjetiti – u Melovoj rookie sezoni Nuggetse je vodio Jeff Bzdelik (inače pomoćnik u Houstonu, nudge nudge wink wink), ali dobio je ključeve momčadi u ruke i bez problema ih je odveo u doigravanje odmah u prvoj sezoni. Nikada nije bio igrač za brz sistem, zbog čega imenovanje Georgea Karla za trenera Denvera nije imalo pretjerano smisla, ali u punim napadima bio je brutalan. Brz prvi korak za igrača njegove visine, perfektan rad nogu, zavaravajuća skočnost, mekan šut i odlučnost da zabije najvažnije lopte pretvorile su ga u All-Star igrača po isteku prvog ugovora, a Nuggetsi s njim na čelu nisu propustili doigravanje.

Problem je što franšiza, baš kao i Knicksi, nije baš sjajno poslovala tih godina. Melo je kroz godine uvijek imao solidne suigrače – profesora košarke Andrea Millera, Marcusa Cambyja, ozlijeđenog Kenyona Martina, premladog Nenea, prestarog Chaunceya Billupsa, preludog J.R. Smitha i Allena Iversona, koji je počeo svoju silaznu putanju. Nisu to bile loše momčadi, ali kada uzmemo u obzir da ovi igrači nikada nisu igrali svi zajedno, ne možemo reći ni da su bile ne znam kako duboke, a definitivno im je nedostajalo superstarova da bi bili ozbiljni konkurenti za naslov. Melo ih je usprkos svemu svake godine vukao do playoffa, uz jedan nevjerojatni ulazak u finale konferencije u pohodu tijekom kojeg su srušili CP3-eve Hornetse i Dirkove Mavse prije nego što su odvukli Kobea, Gasola, Odoma i Bynuma u šestu utakmicu.

Melo je bio mamojebač. Neustrašiv, prgav, uvijek spreman. S obzirom na zadnje tri godine igre lako je zaboraviti koliko je dobar bio, koliko su ga se suparničke obrane bojale, koliko je trebalo planirati da ga se zaustavi. U Knicksima je postao predvidljiv sa svojim izolacijama na desnom krilu, kao lošija kopija Nowitzkog, ali u Denveru je mogao gotovo sve. Sve osim zadržati svoj golemi, a nesigurni ego pod kontrolom. Njegove borbe s trenerom Karlom, koji ga je u svojoj knjizi opisao kao iskorištavača drugih ljudi, postajale su sve češće, roster Denvera siromašniji, i ovisnik o svjetlima pozornice uspio je prisiliti Denver na trejd. Svi znamo kako je to završilo.

Usprkos tome što Melo više nije onaj brzonogi, okretni momak koji može zabiti bilo kada, bilo gdje, što nije blistao zadnje tri sezone, i što nema više snage da prosječnu momčad odvuče do doigravanja, pa makar na slabijem Istoku, i dalje je igrač koji može puno dati. Podcijenjen igrač. Znatno podcijenjen.

Melo je i dalje efikasan scorer, njegove mid-range brojke su među boljima u ligi i uvijek je spreman zabiti težak koš. Pitanje je samo u kojim ekipama može igrati? Kakav mu sistem odgovara? U posljednje je vrijeme postao igrač kojemu se mora apsolutno sve podrediti da bi bio efikasan, a nisam siguran da su Rocketsi i Mike d’Antoni, jedina momčad u koju Melo želi otići, spremni na takav korak. Sa CP3-jem su riješili problem nedostatka pouzdanog mid-range strijelca, s Jamesom Hardenom imaju pouzdanu ISO opciju. Melo ne izgleda kao čovjek za njih. Kada uzmemo u obzir da će tražiti max ugovor po isteku postojećeg pitanje je isplati li se. Sva ta glavobolja, sav taj ego…

No, tko zna, možda bi igra u momčadi koja ima šanse osvojiti naslov, šanse koje nije imao ni u kojoj drugoj za koju je igrao, promijenila Carmela Anthonyja. “Izgubio sam radost igranja košarke”, priznao je prije nekoliko dana. Možda bi mu igra u funkcionalnom klubu vratila tu radost i konačno ga prisila da svoj destruktivni ego zaključa u sef i ključ baci negdje gdje ga nikad neće pronaći.