Mikroklima Melbournea, ćudljiva kao ostarjeli pekinezer, i ove je godine izrodila fantastičan turnir koji ćemo ipak duže pamtiti nego neka druga izdanja. Pomor favorita u relativno ranim fazama natjecanja bio bi sam po sebi dovoljan razlog za bizarluk prvenstva, ali činjenica da su u polufinala oba ždrijeba ušle samo dvije osobe mlađe od 30 godina svakako će ostati urezana u pamćenje ljubiteljima tenisa.
Mirjana Lučić i njen pohod nakon toliko izbivanja pamtit će i oni koji ne dijele naše državljanstvo, netko će se sjetiti i činjenice da je nepostavljena Coco Vandeweghe skinula prvu igračicu svijeta na putu do svog prvog Grand Slam polufinala, a epski okršaji Venus i Serene, odnosno Rafe i Feda u finalu ostat će vjerojatno dvije najslavnije priče čitave teniske godine, makar je ona tek počela.
Nadal i Federer igrali su nestvaran tenis, vratili su nas deset godina unatrag i još jednom istakli kandidature za tenisača broj 1 i možda čak tenisača broj dva* u čitavoj povijesti tenisa, pritom pruživši napetu dramu u finalu kakvo se rijetko viđa kada ovaj dvojac nije na terenu. Usprkos tome usudio bih se reći, koliko god nestvarni Švicarac bio sjajan na ubrzanoj podlozi Rod Laver Arene, da Federer i Nadal nisu bili igrači koji su igrali najbolji tenis kroz dva tjedna turnira. Ta je procjena bazirana prvenstveno na subjektivnom dojmu i ničemu drugome; no, iako nisam ni blizu kompetentan da procjenjujem kvalitetu teniske igre, odgovorno tvrdim kako nitko na turniru nije igrao bolje od Grigora Dimitrova.
*Ok, ovo s Nadalom je tanko – ali da se vrednuje samo peak, a ne i dugovječnost, bogme bismo imali poprilično jake argumente za ovu tvrdnju.
Mladi Bugarin izgubio je meč u polufinalu koje je mogao i morao dobiti. Imao je 15-40 na Nadalovom servisu kod rezultata 3-4. Još jedan poen i servirao bi za meč. No bekend winner Španjolca, nakon kojeg je uslijedio duboki forhend i volej na mreži, vratili su nas na 40-40. Nadal nervira ljude zato jer izgleda kao koloplet zatitranih živaca, sa svim svojim tikovima i češkanjima lica, no u njegovoj igri, kada je zdrav, rijetko ima nervoze. Prelomio je gem na svoju stranu i na kraju uzeo meč u velikoj drami.
Dimitrov je propustio priliku zaigrati u prvom Grand Slam finalu i to protiv čovjeka s kojim su ga prije svega nekoliko godina neprestano uspoređivali. S pravom.
Dimitrov je na početku karijere uistinu izgledao kao jedini mladi igrač koji bi mogao naslijediti Feda. Nije bilo teško uočiti zašto. Lakoća kojom se kretao po terenu, kao da lebdi nad površinom poput kakvog teniskog vampira, nije se mogla naučiti. Njegov forhend bio je gotovo pa besprijekoran, snažan i precizan, spreman promijeniti ritam u bilo kojem trenutku poena i razvući protivnika po osnovnoj crti u svega tri-četiri izmjene, ovisno o podlozi. Bekend je bio problematičan – bazičan jednoručni bekend koji nije generirao puno snage, no s vremenom je otkrio kako odigrati sjajan slice i mijenjati brzinu, tako da je i na taj način protivnike dovodio u nezgodne pozicije na terenu.
Ono što ga je činilo tako zanimljivim igračem je to što je izgledao komotno na apsolutno svim podlogama i apsolutno svim dijelovima terena – mogao je odigrati brzi poen na mreži, povući se i igrati defenzivno s osnovne linije, dominirati poenom iz dubine, pozicionirati protivnika za presudni winner ili napasti agresivno u par brutalnih ili superkreativnih, atipičnih poteza. Jasno, kao mladić još uvijek nije mogao igrati konzistentno protiv teniske elite u vremenu sa toliko mnogo sjajnih tenisača u naponu snage, ali čovjek je odrastao – i to brzo.
Stigla je 2014. i Dimitrov se našao u Top 10. Izgubio je od Nadala u četvrtfinalu Melbournea, skinuo branitelja Wimbledona Andyja Murraya u četvrtfinalu, da bi izgubio od Novaka Đokovića u fantastičnom meču prepunom poteza koji su ostavljali usta otvorenijima od operacije umnjaka. “Igrao sam protiv buduće zvijezde”, rekao je Nole nakon pobjede. Dimitrov je te godine uzeo tri ATP titule na tri različite podloge.
Činilo se kako će se riječi najvećeg tenisača s područja bivše Juge obistiniti. Nisu.
Što se dogodilo da je Dimitrov od budućeg broja 1 postao prosječan top 50 tenisač na Touru u samo godinu i pol nakon prvog velikog bljeska, teško je objasniti. Bez nekakve ozbiljnije ozljede, bez prave drame koja je izašla u javnost, Dimitrovljeva je igra počela regresirati. I dalje je bio sposoban za nevjerojatne udarce kakve je samo šačica igrača na Touru mogla izvesti, ali oni su postali nekonzistentni, rijetki, i sve češće su završavali u mrežama ili izvan terena. Njegovo je kretanje je dalje bilo tečno, kao da mu noge krase Air Jordan III tenisice umočene u najlaganiji oblak koji se ikad pojavio u atmosferi, ali krivo je dolazio na poene i brljavio je u ključnim trenucima.
Forhend je bio jak, no neprecizan. Bekend slice, kojeg je John McEnroe nekoliko mjeseci ranije nazvao najboljim na Touru (iako starom pizdunu nije ništa za vjerovati) izgubio je na umrtvljenosti i postao previše nepredvidiv. Jedina konstanta u igri Grigora Dimitrova bila je gubljenje od talentom i znanjem inferiornijih igrača. Čovjek s apsolutno svakim udarcem kojeg možete zamisliti, čovjek bez prave rupe u svojoj igri, gubio je od igrača koji su imali svega potez ili dva.
U moru servis specijalista, ofenzivnih baselinera, defenzivnih prašinara i poluigrača, on i Roger Federer jedini igraju prekrasan, kompletan, umjetnički tenis
Nastavio je raditi. Promijenio je trenera. Rogera Rasheeda zamijenio je Franco Davin, bivši trener Juana Martina Del Potra. Nije pomoglo. Bizarni porazi prošarani tek pokojom kvalitetnom pobjedom nastavili su se gomilati. Dimitrov se pogubio. Počeo se mentalno raspadati. Bugarin je kliznuo do 40. mjesta na ATP ljestvici.
Sve je kulminiralo bizarnim porazom u finalu Istanbula od Diega Schwartzmana, koji je u tom trenutku bio 86. čovjek svijeta. Dimitrov je servirao za meč, uhvatili su ga grčevi, Argentinac se vratio i onda je krenuo raspad. Razbijanje reketa. Psovanje sebi u bradu. Urlanje. Obavještavanje suca da će razbiti reket i onda demoliranje tog nevinog komada opreme. Dimitrov je na kraju izgubio finale diskvalifikacijom nakon što je razbio treći reket. Jedini raspad sistema iste kategorije kojeg se mogu sjetiti bio je poraz Richieja ‘The Baumera’ Tenenbauma u finalu U.S. Nationalsa, s jednom velikom razlikom. Taj meltdown bio je fikcijske prirode.
Milijun stranica koje prate tenis posvetile su prostor Dimitrovu nakon tog bizarnog poraza. Tračerskije među njima pisale su o turbulentnom odnosu s pjevačicom Nicole Scherzinger, druge su se fokusirale na neizmjerni talent koji bi mogao propasti, treće su išli toliko daleko da su ga već otpisale i koristile kao upozorenje mlađim tenisačima što se može dogoditi ako prebrzo dođete do sunca. Dimitrov je definitivno izgledao kao Ikar. Njegova spirala prema dnu se nastavila.
Odlučio joj je stati još jednom na kraj. Promijenio je trenera netom prije Wimbledona 2016..
Daniel Vallverdu vjerojatno ne bi ostao upamćen u svijetu tenisa, čak ni među svojim znancima, da na teniskoj akademiji u Barceloni nije upoznao mršavog 15-godišnjeg vršnjaka iz Britanije i brzinski se s njim sprijateljio. Vallverdu i Andy Murray postali su veliki prijatelji te su jedno vrijeme igrali u parovima – tijekom tih je mečeva do izražaja dolazila kako Vallverduova igračka inferiornost, tako i sjajna sposobnost čitanja suparničke taktike te pronalaženja rupa u njihovoj igri. Vallverdu se jako brzo pridružio Murrayavoj trenerskoj sviti kada je shvatio da nema kvalitetu igrati tenis na vrhunskoj razini te je vodio Škota, zajedno s Ivanom Lendlom, do slavnog naslova u Wimbledonu 2013. godine. Nakon raskida s Murrayem preuzeo je vođenje Tomáša Berdycha, no njihova suradnja nije dugo trajala. Tada se na vratima ukazao Grigor Dimitrov, ne sa prtljagom problema nego sa čitavim prokletim teretnim vlakom, krcatim do vrha.
“Fokusiran sam na jednostavnost i na to da želim biti ja”, objasnio je Dimitrov nakon što je nanizao par solidnih mečeva. Vallverdu je inzistirao na tome da Bugarin prestane razmišljati o svom životu izvan terena dok god je na njemu, natjerao ga je da maksimalno pojednostavi svoju okolinu, fokusira se na detalje i učinio stvari minimalističkima. To je omogućilo Dimitrovu da prestane razmišljati o pizdarijama, o tome kakav je igrač i kakvim bi stilom trebao igrati, te mu je omogućilo da još jednom, prvi puta nakon 2014. počne koristiti sav arsenal koji mu je stavljen na raspolaganje. Takav arsenal trenutno nema nijedan čovjek na Touru.
Bugarin je to najbolje pokazao tijekom prvih okršaja nove sezone.
Njegov nastup na turniru u Brisbaneu bio je gotovo pa besprijekoran. Odradio je daleko najteži ždrijeb tijekom kojeg je najslabiji igrač protiv kojeg je izašao na teren bio više nego solidni Nicolas Mahut. Na putu do trijumfa skinuo je Dominica Thiema, Miloša Raonića i Keija Nishikorija – redom osmog, trećeg i petog igrača svijeta. Dosta brutalna konkurencija za ATP 250 turnir, šta ne? Nitko mu nije mogao ništa. Ok, Thiem i Nishikori su mu uzeli po set, ali Dimitrov je izgledao kao bolji igrač u oba meča, osobito protiv Japanca koji ima igru kao stvorenu da kontrira Dimitrovu. Raonić, treći igrač svijeta, mu nije mogao apsolutno ništa.
Na putu do polufinala Melbournea nije imao tako težak ždrijeb, ali je svejedno igrao odličan tenis sa puno prekrasnih poteza koji plijene pažnju, ali ono što je još bitnije – kada se nalazio u nezgodnim situacijama, nije paničario. Nije razbijao rekete. Znao se uzrujati, kao gotovo svaki tenisač koji se ne zove Pete Sampras (pošto Peteov programski paket usađen u njegov androidski mozak nije uključivao emocije uzrujavanja), ali nije bio ni blizu nekakvog raspada sistema. Razlog njegovog poraza u polufinalu od Nadala nije bio Dimitrov. Razlog je bio Nadal, čija je igra skrojena tako da kontrira raspojasanoj igri Bugarina, te par lopti koje su mogle otići na bilo koju stranu.
Dimitrov možda nije ušao u finale Grand Slama, no ono što smo vidjeli od njega obećava. Baby Fed je još jednom zaslužio svoj nadimak.
Hoće li dići svoju igru na još višu razinu? Čini mi se da bi mogao. Tehnika i talent nisu upitni, za njega je bitna samo konzistentnost. Napredovao je do 12. mjesta na ATP ljestvici, a nakon sljedećih par turnira lako bi se mogao ugurati u top 10, pošto nema puno bodova za braniti u prvim mjesecima sezone.
Igrač kojeg su često optuživali da ima više stila nego supstance nastavlja živjeti svoj jednostavni život, potpuno uronjen u svijet tenisa. Jednom kada Murray, Nole i Stan Wawrinka krenu padati zbog nakupljene kilometraže, a tamo im se pridruže već istrošeni Nadal i Federer koje otpisujemo zbog ozljeda i godina, sasvim je jasno da Dimitrov može napasti njihove pozicije.
Kojem mladom igraču dajete više šanse? Raonić je do sada pokazao da ne zna i ne može, čovjek s takvim servisom tek se sad sjetio uposliti Richarda Krajiceka da ga nauči tajnama serve and volley igre. Da ne govorimo o glavi Kanađanina, koja baš i nije pričvršćena na pravi način. Dominic Thiem? Meh. Možda, ali meh. Previše pimplanja, previše dugih poena da bi dominirao na bržim podlogama. Nick Kyrgios? Zabavan, ali previše arogantan i premalo talentiran da bi aroganciju i kontroverze pretvorio u dugotrajni uspjeh.
Lucas Pouille i Aleksandar Zverev jedina su dva momka kojima bih u ovom trenutku dao više šanse da jednog dana zasjednu na tron svjetskog tenisa, ali zbog njihovih godina (22 i 20) treba dulje pričekati da dođu u svoj zenit. Dimitrov u ovom trenutku izgleda kao najbolja oklada, ili u svakom slučaju kao oklada koja bi se najbrže mogla isplatiti.
Problem je što smo tako mislili i 2014., kada je prvi put pokazao koliko rijedak igrač može biti. Tko kaže da se neće opet početi raspadati nakon par loših turnira? Takve stvari ne možemo garantirati.
Ali ako volite lijep, rastrčan, atraktivan tenis, stisnut ćete fige, zapaliti svijeću, pomoliti se ili ponadati da će Grigor Dimitrov nastaviti igrati onako kako je igrao kroz prva dva turnira sezone. U moru servis specijalista, ofenzivnih baselinera, defenzivnih prašinara i poluigrača, on i Roger Federer jedini igraju prekrasan, kompletan, umjetnički tenis.
A Fedu je ipak 35 godina i nećemo ga gledati vječno. Nadam se da smo konačno našli nasljednika.
