Patio je i Seau. Sedam je godina imao problema s nesanicom. Inteligentni, karizmatični Samoanac upao je u probleme s financijama koje je pokušavao riješiti klađenjem i tako si iskopao još dublju rupu. Ponašanje mu je s godinama postalo sve nepredvidljivije. Skrivao je duboku depresiju od svojih najbližih. Seau se uvijek ponosio ratničkim mentalitetom na terenu, a ratnici nikome ne žele otkriti kako su ranjeni. Naročito ne ako se radi o rani u glavi. Mentalne bolesti su i dalje stigmatizirane u širem društvu, a osobito među sportašima. Seau je po mnogočemu bio žrtva mačo kulture koju je i sam hranio.

No, bio je žrtva nečega još opasnijeg.

Godinu dana prije Seauova samoubojstva na isti se način usmrtio Dave Duerson, četverostruki Pro Bowl safety Chicago Bearsa. Za razliku od Seaua, on je ostavio oproštajno pismo. Zatražio je da se njegov mozak donira Sveučilištu u Bostonu koji je dio svojih resursa u medicinskoj školi posvetio istraživanju bolesti po imenu dementia pugilistica, odnosno kronične traumatske encefalopatije (CTE). Radi se o bolesti koja je prvo primijećena kod boksača, a znanstvenici je prvenstveno povezuju s potresima mozga koji uzrokuju atrofiju i gubitak neurona, ožiljkasto tkivo na mozgu, senilne plakove i još puno ružnih stvari kojima treba i do desetak godina da počnu negativno djelovati na osobu. Bolest se manifestira tremorima, demencijom, nestabilnim govorom i držanjem te depresijom koja je u slučaju NFL igrača uzrokovala propast mnogih legendi.

https://www.youtube.com/watch?v=jZLBzfC4slE

Propast koja je zabilježena puno prije Seaua i Duersona. Mike Webster preminuo je od srčanog udara deset godina prije Seauove tragedije. Vjerojatno najbolji centar svih vremena, čovjek koji je štitio quarterbacka Terryja Bradshawa od ljudi koji su mu htjeli zgnječiti glavu u zlobnim 1970-ima, čovjek koji je sa svojim Pittsburgh Steelersima uzeo četiri Super Bowl naslova, čovjek protiv kojeg je svakog tjedna vježbao slavni Steel Curtain i svejedno ga nije mogao proći, umro je u siromaštvu i mižeriji. Websteru je bilo svega 50 godina kada je preminuo, a posljednje godine na Zemlji proveo je živući u kamionetu na kolodvorima Wisconsina i Pennsylvanije. Patio je od demencije, amnezije i depresije uz konstantne bolove u kostima i mišićima. Tri godine prije smrti optužio je NFL da je kriva za njegove mentalne boljke. Kada su patolozi otvorili glavu Čeličnog Mikea, otkrili su da je njegov mozak nagrizla hrđa. Mike Webster je postao prvi NFL igrač kojem je dijagnosticiran CTE.

Ne i posljednji. Ni blizu.

Prošlog su mjeseca objavljeni rezultati ekstenzivne studije provedene na Bostonskom sveučilištu u kojoj su znanstvenici analizirali 202 mozga bivših igrača američkog nogometa koje su donirale obitelji preminulih. Kod čak 87 posto analiziranih organa, koje su donirali i igrači sveučilišne lige, kanadske lige i srednjoškolskih liga, dijagnosticirana je CTE. Kod mozgova koje su donirale obitelji NFL igrača (njih 111) taj postotak se popeo na zastrašujućih 99 posto. Usprkos tome što autori upozoravaju kako rezultate treba uzeti sa zrnom soli zbog diskriminatorne prirode uzoraka, odnosno činjenice da su mozgove donirali igrači koji su umrli često zbog posljedica same bolesti, sve teže je osporiti vezu između potresa mozga i degenerativnih mentalnih bolesti.

Pogodite tko to pokušava napraviti? Jep, NFL.

Od svojih skromnih početaka prije gotovo sto godina na zapuštenim livadama SAD-a do danas, NFL je izrasla u biznis vrijedan 14 milijardi dolara. Skinula je baseball s trona američkog sporta još u 1960-ima, a u posljednjih 15 godina rapidno se širi po svijetu. Tih 14 milijardi dolara zarađeno je na leđima igrača koji često žrtvuju svoja tijela. Premda će mnogi reći kako su za to pošteno kompenzirani to baš i nije istina, bar ne na način na koji je ta kompenzacija percipirana u širem društvu – zvijezde će se definitivno namiriti tako da nakon završetka karijere mogu lagodno živjeti uz par solidnih ulaganja, ali što je sa ostalima?

Misija NFL-a i dalje je promijeniti percepciju kako je igranje footballa štetno i kako su potresi mozga najgora stvar na svijetu. Kako to radi? Na najodvratniji mogući način

Prosječna karijera NFL igrača traje 3,3 godine, a oni koji ekspresno izlete iz lige najčešće i nisu bogznakako plaćeni te na kraju karijere, kada se odbiju svi porezi i davanja, završe sa stotinjak tisuća dolara. Netko bi rekao – neka, eto meritokracije na djelu, da su vrijedili zaradili bi više para i igrali dulje. Okej, ako se želite smjestiti u taj tabor nema problema, ali studije jasno pokazuju da su tri godine igranja footballa na NFL razini dovoljne da postanete oštećeni za čitav život. Stotinjak tisuća dolara baš i nije neka kompenzacija momku koji ima 26 godina i život pun mentalnih problema. Kvragu ni stotinu milijuna ne čini se kao adekvatna kompenzacija, što je Junior Seau na žalost dokazao. Jasno je da je bivšim igračima potrebna pomoć, da su potresi mozga ozbiljna stvar, da je teško osporiti povezanost američkog nogometa i CTE-a, ali NFL-u je i dalje bitnije kontrolirati narativ oko čitave priče nego pomoći igračima koji su bili dio NFL obitelji.

NFL sebe smatra obitelji. Pokušava se tako prodati. Vrijednosti koje naglašavaju korporativne glave predvođene komisionarom Rogerom Goodellom redom su klasične, konzervativne američke vrijednosti. Naravno, sve je to fasada koja krije licemjerno lice lige, ali neću se sada hvatati svih pizdarija koje je NFL napravio u posljednjih 20 godina jer bi to potrajalo puno dulje nego što vaš (i moj), sad već pošteno testiran attention span, može podnijeti. Ono što najviše baca ljagu na ligu, puno više od varanja, dopinga i problema sa sankcioniranjem obiteljskog nasilja* način je na koji se liga kroz povijest odnosila prema svojim zaposlenicima i način na koji se odnosi i sada. Umjesto da se pobrinu za svoje ljude, oni i dalje pokušavaju zadržati što više love u korporacijskim koferima. Dokaz takvog postupanja je ne tako davno predložen zakon u saveznoj državi Illinois koji bi ograničio isplatu invalidnine za sportaše do 35. godine života, dok je obični radnici mogu primati do 67. godine života. Među glavnim lobistima ovog zakona, koji nasreću nije prošao, bila je obitelj McCaskey, vlasnici Chicago Bearsa.

*Ok, možda ne više od ovog, ali svakako tu negdje.

Slučaj McCaskey samo ilustrira način na koji se NFL brine o zdravlju igrača i kompenzaciji za one koji su nastradali na poslu. O povezanosti između potresa mozga i neprestanih udaraca u glavu počelo se pričati još u 1980-ima kada su znanstvenici primijetili znatan porast mentalnih bolesti kod bivših boksača. NFL je desetak godina kasnije, kako bi odgovorio na upite sve zabrinutije javnosti, osnovao Odbor za blage traumatske ozljede mozga, ali koliko su ozbiljno shvatili problem dokazuje činjenica kako su na čelo odbora imenovali dr. Elliota Pellmana, timskog doktora New York Jetsa koji je specijalizirao reumatologiju i o ozljedama mozga je znao tek nešto više od mene i vas. Te iste 1994. je Troy Aikman, quarterback proslavljenih Dallas Cowboysa i jedna od najvećih zvijezda lige, dobio koljeno u glavu tijekom NFC Championship utakmice i zaradio takav potres mozga da nije znao gdje se nalazi.

“Nisam znao na kojem sam planetu. Do dana današnjeg ne sjećam se da sam ikad igrao u toj utakmici”, izjavio je Aikman desetak godina kasnije. Te iste godine umirovio se safety Merril Hodge nakon što je koljenom dobio u glavu, zbog čega jedno kraće vrijeme nije mogao prepoznati svoju ženu i brata. “Potresi mozga su dio posla, rizik profesije”, kratko je komentirao dr. Pellman. “Nema povećanih potresa mozga, brojka je malena. To je sve novinarska hajka”, dodao je tadašnji komisionar Paul Tagliabue, koji se pokajao zbog te izjave.

Pet godina kasnije još je jedna quarterback legenda dobila snažan udarac u glavu. Steve Young je završio na travi i proveo 30 sekundi bez svijesti nakon što ga je Aeneas Williams pogodio kacigom o kacigu. Dvostruki MVP lige više nije odigrao nijednu jedinu utakmicu. Iste te 1999. dr. Pellman je izjavio kako su “ozljede mozga u NFL-u rijetke i minorne.” Dvije godine kasnije vlasnik Cowboysa Jerry Jones izjavio je kako bi sugerirao svom quarterbacku da ignorira simptome potresa mozga u važnoj utakmici “jer svi podaci koje imamo pokazuju kako potresi mozga nemaju dugotrajnog efekta.” Aikman se umirovio nedugo nakon te izjave. Pretrpio je četiri potresa mozga. Komentirajući NFL utakmice za FOX, Aikman je postao nešto poput glasnogovornika NFL-a, uvijek oprezan da se ne zamjeri ligi, pa je pod stare dane počeo izbjegavati pitanja vezana za potrese mozga, ali u doba kada je odlazio u penziju jasno je rekao kako više ne uživa u footballu, kako su stvari prerizične i kako mora paziti na familiju.

Usprkos Aikmanovoj nevoljkosti da raspravlja o potresima mozga, postoje tisuće i tisuće njegovih kolega koji pate od posljedica igranja u NFL-u usprkos svim pokušajima lige da takve tvrdnje opovrgne i umanji. Dokazi o povezanosti potresa mozga i CET-a počeli su se gomilati od sredine 1990-ih naovamo, a liga je neovisnim istraživanjima počela kontrirati vlastitim studijama provedenim u sumnjivim okolnostima. U periodu između 2003. i 2009. godine NFL je preko svog Odbora za blage traumatske ozljede mozga objavio 16 radova koji su pokušavali direktno diskreditirati ili opovrgnuti nalaze neovisnih znanstvenika.

Preko objavljenih radova liga je, između ostalog, tvrdila kako se igrači brzo oporavljaju od potresa mozga i da se 92 posto njih vraća na teren u manje od sedam dana, a 50 posto unutar jednog dana. Tvrdili su i kako prijašnji potresi mozga ne povećavaju rizik od daljnjih potresa mozga kao što neki znanstvenici tvrde, kako povratak u igru par minuta tijekom utakmice u kojoj su pretrpjeli potres ne povećava rizik od ozljede – i čak ga smanjuje – te, možda najbizarnije od svega, kako su igrači NFL-a koji igraju football od vrtićkih dana evoluirali do stanja u kojem su manje skloni potresima mozga od opće populacije.

Paralelno sa svim ovim objavama, koje su jasno pokazivale da su iz pozicije lige potresi mozga pizdarija, NFL je, predvođen komisionarom Rogerom Goodellom, koji je za fanove footballa postao paragon licemjerstva ne samo radi ovog slučaja, počeo lagano mijenjati pravila koja su imala jedan cilj – smanjiti broj i težinu ozljeda glave. Pravila su odjednom bila tu da zaštite igrače koji trpe najviše udaraca – nezaštićene wide receivere i quarterbackove, promijenila su se i pravila kod ispucavanja tijekom kojih je dolazilo do brojnih potresa mozga, a kontakt kacigom o kacigu je tijekom godina postao najveći grijeh modernog footballa.

Trebalo je dugo da netko zbroji dva i dva i zaključi kako liga očito zna da su potresi mozga i mentalne bolesti usko povezane te kako skriva saznanja o štetnosti potresa. Jednom kada su se brojevi zbrojili, tisuće i tisuće bivših igrača odlučilo je tužiti NFL, većina kako bi namaknulo novac za liječenje bolesti prouzrokovanih potresima mozga. Usprkos jasnim indicijama kako je liga zataškavala čitavu priču i kako je praktički tjerala igrače da igraju u uvjetima koji su ugrožavali njihovo dugoročno zdravlje, tužbe su bile na klimavim nogama. No, čak su i te klimave noge dovoljno zastrašile NFL. U pokušaju da izbjegnu veliki medijski belaj u trenutku ekspanzije poslovnog carstva, odlučili su se za nagodbu. Oko 200 tužitelja ju je odbilo i odlučilo se za pojedinačne tužbe, ali tisuće i tisuće bivših igrača i njihovih obitelji ju je prihvatilo. Nagodba bi mogla stajati NFL oko milijardu dolara tijekom sljedećih 65 godina.

Nagodba još uvijek predstavlja prvenstveno moralnu pobjedu za NFL veterane. Uz brojne žalbe na iznos i ostale pravne zavrzlame, te gramzive pravnike i odvjetnike, novac koji je bio namijenjen liječenju tek sada, dvije godine kasnije, počeo je stizati u prave ruke. Za neke od veterana to je dvije godine prekasno.

Rickey Dixon je jedan od njih. Legenda sveučilišta Oklahoma donio je Soonersima titulu prvaka države, dok je sebi osigurao nagradu za najboljeg defenzivnog backa nacije i peti pick na NFL draftu. Dixon u NFL-u nije opravdao visoki pick, ali ostao je upamćen kao jedan od igrača koji udara jako, žrtvuje svoje tijelo i kažnjava suparničke hvatače koji zalutaju u njegov dio terena. Nažalost, njegovo je tijelo pretrpjelo najtežu kaznu. Dixonu je prije četiri godine dijagnosticiran ALS, tzv. Lou Gehrigova bolest – ona zbog koje smo se prije par ljeta polijevali kantama leda. Dixonu je tada rečeno kako ima još tri do pet godina života. Njegova supruga Lorraine, i sama pravnica, morala se paralelno brinuti za svog supruga i njihovo četvero djece te gledati kako joj muž iz dana u dan kopni. Rickey Dixon je ovih dana neprepoznatljiv, s cjevčicama koje mu vire iz tijela, sa slinom koja kapa iz njegovih beživotnih usta, s 58 kilograma na svom 180 centimetara visokom tijelu. S tisućama i tisućama dolara zdravstvenih troškova koji će se sanirati tek kada se nagodba počne do kraja isplaćivati, što još uvijek nije slučaj.

Istina, za to ne možemo kriviti NFL.

Nije liga kriva što pravni sustav i u Americi zna zakazati. No, i dalje se čini kako liga čini premalo da pomogne bivšim igračima. Dapače, rekao bih da ništa nije naučila iz prošlih transgresija. Njena najveća misija i dalje je promijeniti percepciju kako je igranje footballa štetno i kako su potresi mozga najgora stvar na svijetu. Kako to radi?

Na najodvratniji mogući način.

Nakon što se percepcija javnosti o štetnosti potresa mozga među NFL subkulturom promijenila, liga je pronašla drugi način da sebe postavi u poziciju good guya, jedinu poziciju iz koje je sebe mogla prodavati pod obiteljsku zabavu. Nakon što je 2009. konačno napustila ideju da potresi mozga ne uzrokuju mentalna oštećenja, posvetila su se saniranju štete. NFL i njeni poslovni partneri donirali su preko 100 milijuna dolara brojnim znanstvenim grupacijama u vidu stipendija za studije, što je iznos koji znatno nadmašuje budžet Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH) posvećenog ozljedama mozga. Gesta koja bi bila iznimno vrijedna, pošto je jasno dokazano kako postoji sprega između znanstvenog napretka i novca uloženog u znanstvena istraživanja, da NFL nije iskoristio svoj financijski upliv kako bi na suptilan i nešto manje suptilan način stvorio niz pravila unutar jednog dijela akademske zajednice. Niz pravila koji odgovara njenoj agendi.

Mnogi znanstvenici koji su željeli unaprijediti svoj rad našli su se na raskrižju – odbiti novac koji nudi NFL i ostati neovisni, ali bez fondova koji bi potakli istraživanje, ili prihvatiti pare i u kurac sve, neće oni nama govoriti što ćemo raditi. Oni koji su uzeli pare, uskoro su saznali kako hoće. Praktički su počeli raditi za NFL.

Jedan od znanstvenika koji su uzeli lovu je dr. Kevin Guskiewicz, koji je prethodno, u studenom 2003., objavio rad u kojem je tvrdio kako igrači sa prijašnjim potresima mozga imaju veće šanse obnoviti svoje ozljede čak i kod slabijeg kontakta – rad koji je NFL-ov legendarni Odbor za blage traumatske ozljede mozga brutalno napao. Guskiewicz je danas dio NFL-ovog moćnog Odbora za glavu, vrat i kralježnicu koji odlučuje kojim će znanstvenicima pripasti NFL lova, te je predsjednik Pododbora za sigurnosnu opremu i pravila igre. Prije godinu dana je održao predavanje naslovljeno “Stanje potresa mozga u sportu: ozbiljni problemi vs. paranoja”, kojim je pljunuo na godine i godine svog rada, tvrdeći kako manji udarci ne mogu dovesti do obnavljanja potresa i samim time mentalnih bolesti, što je šokiralo mnoge njegove kolege koji nisu mogle vjerovati kako se lik prodao.

Guskiewicz nije jedini koji je promijenio zaključke svojih znanstvenih radova i okrenuo ih u drugom smjeru, NFL je na neki način kupio mnoge od njih, ali definitivno je najizraženiji primjer. NFL-ova opsesivna potreba da utječe na znanost po mnogočemu podsjeća na industriju duhana koja je kroz četiri desetljeća ulagala goleme količine novca u plaćene znanstvene studije koje su opovrgavale povezanost cigareta i plućnih bolesti.

Jasno je zašto NFL pokušava kontrolirati narativ o povezanosti potresa mozga i CTE-a i drugih bolesti mozga. Prošle godine liga je doživjela ogromni pad gledanosti od 12 posto. Premda se pad može rastumačiti nezapamćenim interesom za predsjedničke debate između Hillary Clinton i Donalda Trumpa koje su se emitirale u isto vrijeme kad i utakmice, kao i sve većeg broja konkurentskih televizija sa konkurentskim sadržajem, neki strahuju kako je pozicioniranje lige u status negativca, čemu je kumovala opasnost po zdravlje igrača, imala negativni utjecaj na gledatelje.

No, drugi problem je još i veći od pada gledanosti za jednu sezonu – smanjenje igračkog kadra.

Ne znam jeste li primijetili, ali sve manje Amerikanaca se bavi boksom. Nakon stoljeća dominacije SAD-a u plemenitoj vještini i zvijezda većih od života, Amerikanaca gotovo da nema u boksu. U teškoj kategoriji smo od vremena Mikea Tysona i Evandera Holyfielda imali jednog pravog prvaka – Hasima Rahmana, koji je svoju drugu titulu osvojio sad već davne 2005. Nakon njega titulom svjetskih prvaka kitili su se Rusi, Britanci, Australci, Uzbeci i prije svega Ukrajinci, ali nekog pravog prvaka iz SAD-a (po jednu titulu uzeli su Shannon Briggs, Deontay Wilder i Charles Martin) nismo imali. Slična, iako ne toliko izražena situacija je u lakoj, a još lošija u srednjoj kategoriji. Razloge bismo mogli tražiti posvuda, ali jedan se nameće sam od sebe – smanjio se talent pool. Smanjio se broj djece koja kreću u dvoranu i bave se boksom otkako se Muhammad Ali počeo tresti na televiziji, a znanstvenici su povezali boks sa degenerativnim bolestima. Smanjenje broja mladih boksača stvorio je vakuum koji je savršeno iskoristio UFC, a NFL strahuje da bi se nešto slično moglo dogoditi i footballu.

Od smrti Juniora Seaua do 2016. broj mladih Amerikanaca koji se bavi tackle footballom pao je s tri milijuna na tek nešto više od 2,15 milijuna, što je pad od gotovo 28 posto. Brojni roditelji su zabrinuti i ne žele naštetiti svojoj djeci koja se počinju baviti konkurentnim sportovima – košarkom, baseballom i našim starim dobrim nogometom. Jasno je kako NFL radi apsolutno sve da zaustavi ovaj trend, što uključuje i kupovanje znanstvenika i iskrivljavanje njihovih studija.

Liga si je u dijelu javnosti iskopala tako veliku rupu da će se iz nje teško iskopati. Dapače, rekao bih kako bi iz nje mogla izaći na jedan jedini način – tako da prizna. Da digne ruke u zrak i kaže “Jesam, lažirala sam radove. Jest, potresi mozga su sjebani. Da, igranje footballa je jebeno opasno. Okej, sjebali smo sve. Ko oće neka igra, ko neće ne mora, a mi ćemo napraviti sve da samu igru učinimo sigurnijom.” Čini mi se kako je to jedini način da vrate dio izgubljenog kredibiliteta.

Naravno, portretirati NFL poput kakvog stripovskog zlikovca bilo bi ne samo nepravedno, nego i netočno. Usprkos svojim brojnim pogreškama, usprkos odurnoj manipulaciji i gotovo dijaboličnim praksama, liga je usula para u projekte koji bi mogli unaprijediti sigurnost igrača – projekte poput stvaranja prototipa mekane kacige, sintetičkog terena koji bi ublažavao udarce i naočala koje prate pokrete očiju povezanih s ozljedama mozga. No, usprkos tim potezima, njihovi grijesi i bahatost u nepriznavanju i neispravljanju tih grijeha previsoki su.

Na kraju vam moram jednu stvar priznati – i ja sam licemjer. Usprkos svemu nabrojanom, nova NFL sezona kreće za nešto više od tjedan dana. Veselim joj se. Football je genijalan sport – spoj brzine, snage, inteligencije i taktike. Da nije košarke, rekao bih da je najbolji sport koji je izmišljen. Naravno da ću ga gledati. No, poznajući sebe, znam da će me tijekom prijenosa gristi mali crv savjesti svaki put kada neki od igrača završi uzdrman na terenu. Nadam se da nitko od njih neće otići putevima Juniora Seaua, Davea Duersona, Mikea Webstera i Rickeya Dixona. Nažalost na to ne mogu utjecati. Postoji samo jedna organizacija koja može pomoći da se to ne dogodi. Zove se NFL. Nisam siguran koliko ju je briga.