Iskreno, posljednjih godina koristim njegovo ime kao lakmus papir. Formirano mišljenje o Westbrooku često odražava način na koji ljudi razmišljaju o košarci, govori mi koliko pozorno prate NBA, kojim detaljima pridaju pozornost i kakav basketarski svjetonazor zastupaju.* Njegova evolucija bila je jedna od najzanimljivijih za praćenje u povijesti igre, istodobno nepostojeća a opet drastična, ovisna prije svega o kontekstu unutar kojega se odigravala.

*Prije nekog vremena koristio sam jedno drugo ime, iako ne toliko slavno i ne toliko precizno u samom procesu testiranja. Monta Ellis je bio igrač koji je dijelio košarkašku publiku u dva tabora. Sa savršenim ulazom, nikakvom kontrolom nad svojom igrom, sjajnom šuterskom mehanikom koja je postajala žrtva trenutka Ellis je bio Russova preteča – ne po stilu igre, ne po kakvoći, nego po sposobnosti da fanatike podijeli u grupe koje misle da je igrač potcijenjen i precijenjen i obje oboruža s nekoliko uistinu jakih argumenata.

Zanemarimo li prvu sezonu, što i inače imamo tendeciju raditi s rookie godinama, zanimljivo je koliko se malo Westbrookov stil igre promijenio. Neumoljiv u tranziciji, svaki put kad bi ga vidio kako trči niz teren podsjetio bi me na Daffya Ducka koji se kacigom zabija u trbuh svemirca u NBA Jamu,*često izvan kontrole ali uvijek s istim ciljem u glavi – stvoriti pritisak na protivnika. Russ je oduvijek šutirao nerezonske trice s 10 do 15 sekundi do isteka napada, forsirao izolaciju, tražio ulaze uz osnovnu liniju kada je dobro zatvoren, brljavio i gubio lopte. Isto radi i danas.

*Činjenica da ne mogu pronaći ovu legendarnu scenu na internetima dokaz je koliko još moramo napredovati kao civilizacija. Eh.

Russ sada troši lopte kao pijani bauštelac pare, časteći ekipu u frankfurtskoj krčmi kada s džuboksa zasvira Mišo Kovač. Jebemu, red je! Tragedija je što je to jedini način da Oklahoma City uđe u doigravanje

No, on je isto tako izvlačio masu faulova, igrao savršeni 1 – 3 pick ‘n’ roll s Kevinom Durantom (dugo godina jedina prava akcija Thundera), pronalazio suigrače nakon ulaza, igrao pristojnu obranu na lopti, poentirao oko obruča i s poludistance i preuzimao utakmice u ključnim trenucima. Isto radi i danas. Jedino što ove dobre stvari radi još bolje, dok ove loše stvari radi rjeđe. Russell Westbrook je nuklearna bomba od igrača koja je s godinama samo dodavala na svojoj megatonaži. Razoran, nemilosrdan, upitne vrijednosti, ali bez ikakve sumnje efikasan.

Kada kažem upitne vrijednosti, vjerujem da znate na što mislim. Nitko ne može osporiti da je Westbrook igrač. Nitko ne može osporiti njegove fizikalije kakve su u zadnjih desetak godina krasile samo dva igrača – LeBrona Jamesa i Derricka Rosea prije nego su mu koljena proglasila bankrot. Nitko ne može osporiti njegovu neustrašivost, pa čak ni liderske sposobnosti. Ono što će ljudi najčešće dovesti u pitanje jest – može li ga se staviti pod kontrolu. Možete li pobjeđivati s Russom u momčadi, možete li osvojiti naslov?

“On će vam dobiti utakmicu, ali će vam je i izgubiti”, tvrde ljudi koji na Russovo divljanje mudro odmahuju rukom. Donekle su u pravu. Problem je samo u matematici. Brodie će vam izgubiti utakmicu, to nije sporno. Roknut će glupu tricu, toliko debilnu da biste ga najradije opalili tavom po nindža kornjača-lookalike glavurdi. Promašit će otvorenog čovjeka jer će forsirati ulaz. Igrat će jedan na pet kada definitivno ne bi trebao. Zajebat će. Zajebat će svjetski. No kažem, problem je u matematici. Ono što njegovi hejteri zaboravljaju reći je da će vam Westbrook izgubiti utakmicu, ali na svaku izgubljenu će ih dobiti sedam.

Njegova nepredvidivost, koju ljudi često krste imenima kao što su neustrašivost ili glupost, s tim da su obje grupacije donekle u pravu, zapravo je njegovo najveće oružje. Russ je oduvijek imao sjajne brojke, no postoje i dalje neke stvari u basketu koje se brojkama ne mogu objasniti.

U one stare, zlatne dane kada se činilo da će Oklahoma City Thunder osvojiti pet naslova pošto su jedini imali tri igrača u ranim dvadesetima kroz koje ste mogli vrtjeti napad, Westbrook je bio isto što je i danas – najvažniji igrač momčadi. Ne najbolji, to je uvijek bio Kevin Durant, ali definitivno najvažniji upravo zbog te munjene nepredvidivosti. Stvar s Durantom i s Jamesom Hardenom je što ste uvijek znali što ćete dobiti. Durant je vrtio svoj 1 – 3 p’n’r, šutirao izvana ili, a ovo je fakat bilo toliko odvratno da je prekrasno, izolirao se na krilu, napravio dva kruga rukama i izvukao svoj patentirani faul. Kod Hardena je bilo još manje dinamike – izolacija, ulazak na lijevu stranu reketa i koš. Ili faul. Ili koš faul*.

*Izvlačenje suludo visokog broja slobodnjaka postala je specijalnost Oklahome. Ljudi su ih u jednom momentu počeli zvati FThunder.

Wes je u njihov stagnantni napad unosio prijeko potrebnu dozu ludila. Pošto ni on sam nije znao što će sljedeće napraviti, to nisu znale ni obrane, pa je Thunder donekle mogao računati na to da njihove najbolje opcije neće uvijek biti zatvorene. Ljudi koji tvrde kako te generacije Oklahome nisu osvojile naslov jer se s Westbrookom naslov ne može osvojiti, blago rečeno nemaju pojma. Dapače, Russ je igrač koji im je davao najveće šanse da naslov osvoje.

Realno, u NBA ligi svaka momčad ima toliko resursa među analitičarima i skautima da znaju apsolutno svaki detalj protivnikove igre. Znaju kako vas zatvoriti, znaju koji igrači imaju mismatch protiv koga, znaju koje manjkavosti u obrani eksploatirati. Zato kvalitetni NBA treneri uvijek traže načina da naglase suparničke mane, a da svoje sakriju.

Scott Brooks* nije kvalitetan NBA trener. Brooks je glavni krivac zašto ta sjajna generacija Oklahome nikada nije osvojila naslov, te snosi bar dio odgovornosti za već legendarni trejd Jamesa Hardena u Houston, kada je generalni menadžer Sam Presti odlučio da mu je vrlo vrlo vrlo dobri Serge Ibaka važniji igrač za izgradnju šampionske momčadi od bradonje koji je tad jasno pokazivao kako ima potencijal postati top 10 igrač lige. Durant, Harden i Westbrook nikada nisu igrali u sistemu s jasnom napadačkom strukturom, a za to možemo kriviti samo trenera.

*Je li Billy Donovan dobro riješenje za klupu Thundera još uvijek ne možemo reći. Osvajač dva NCAA naslova brljavio je u svojoj prvoj profi sezoni, što je i normalno, a sada pak ima manjkavu momčad. No čini mi se da je do sada pokazao znatno više umješnosti nego Brooks kroz čitavu svoju vladavinu u Oklahomi.

Jedna od čestih floskula u košarci je kako određeni igrači ne mogu igrati zajedno “jer nema dovoljno lopti”. Znate za koga nije bilo dovoljno lopti? Za Currya, Klaya i Draymonda. Za Lebrona, Lovea i Kyriea. Za Lebrona, Wadea i Bosha. Za Piercea, Allena i KG-a. Za Kobea i Shaqa. Za Birda, Parisha i McHalea. Za Magica, Kareema i Worthya. Povijest NBA košarke bogata je ekipama u kojima zvijezde koje su jake na lopti, koje troše puno lopti i kroz koje se vrti igra – osvajaju naslove. Zašto ih osvajaju? Jer su stavljene u sistem koji im omogućuje da te lopte troše na najefikasniji način.

Triangle je pretvorio Michaela Jordana iz najboljeg igrača generacije u najvećeg šampiona generacije, a razlika između tih dvaju pojmova je ogromna. Drugi sustavi možda nemaju tako zvučno ime, ali njihovo prisustvo se jasno vidjelo na parketu. Igračima treba fokus. Treba im filozofija igre. Trebaju znati kako igrati kako bi svi, apsolutno svi u timu bili stavljeni u poziciju u kojoj mogu uspjeti. Bez obzira koliki potrošači lopti bili, bez obzira koliko željeli žrtvovati svoj ego i svoje brojke. Kvalitetan sustav će vas natjerati da žrtvujete i ego i brojke, i tu će žrtvu nagraditi uspjehom. Oklahoma to nikada nije imala.

Westbrook je ispao najveća žrtva. Nastavio je igrati kao nepredvidivi ludonja samo zato jer Brooks nije znao usmjeriti to njegovo ludilo. Narativ o igraču s limitiranim košarkaškim IQ-om je zavladao medijima, forumima i kafićima. Kao i mnogi narativi prije njega, bio je pogrešan.

Način na koji Westbrook* igra ove slavne sezone ne razlikuje se previše od načina na koji je igrao prije dvije, tri ili pet sezona. Postao je efikasniji i kvalitetniji, što je normalno s obzirom na skupljeno iskustvo i ulazak u fizički zenit, ali igra je ostala ista. Jedina razlika zbog koje ga ljudi hvale ove godine je što više u momčadi nema Ibake, Duranta i Hardena. Osuđen je na ovakvu igru. E pa, jebemu, bio je osuđen na ovakvu igru i prije! Oklahomin napad je svo ovo vrijeme bio statičniji od člana kraljičine straže u Londonu koji boluje od artritisa i koji je smrznut u gigantskoj kocki leda. Najveća razlika je što je Russ sada toliko bolji od svojih suigrača da troši više lopti nego ikada prije i hvata više skokova nego ikada prije.

*Potpuno nevezana upadica. Wes je prošlog siječnja na tekmu došao u majici Slayera. Ne znam za vas, ali totalno ga mogu zamisliti kako vježba trice dok s razglasa trešti Raining Blood.

Kada među suigračima imate par pristojnih startera poput Victora Oladipa, Stevena Adamsa i Enesa Kantera*, nekoliko solidnih igrača rotacije poput Anthonya Morrowa (čije minute neshvatljivo osciliraju) i Andrea Robertsona, a vi ste top pet igrač lige, naravno da ćete trošiti lopte kao što pijani bauštelac troši pare časteći ekipu u nekoj frankfurtskoj krčmi kada s džuboksa zasvira Mišo Kovač. Jebemu, red je! Westbrookov usage rate je u ovako okrnjenoj momčadi dosegao 41 posto. Nitko nikada nije imao više. Ni Jordan ni Kobe nisu dosegli 40 posto u svojoj karijeri. Tragedija je što je to jedini način da Oklahoma City uđe u doigravanje.

*Koji ne igra starterske minute zbog toga što je u obrani sporiji od filmova Bele Tarra.

Sva ona ludost, sebičnost, nepredvidivost koje su mnogi spočitavali Russu tijekom njegove karijere sada s u njegova najveća prednost. Bez Westbrooka i njegove herojske igre Oklahoma je momčad koja može ciljati na prvi pick drafta. S njim ima realne šanse ući u doigravanje i tamo namučiti, a možda čak i izbaciti nekoga od favorita.

Wes je uistinu eksplodirao ove godine. Kroz 19 odigranih utakmica skupio je 31 poen, 11 asistencija i 10 skokova. Triple double. U prosjeku. Strašno.

Primamljiv je narativ koji Westbrooka stavlja u ulogu ostavljene djevojke. Znate kada fatalni muškarac napuca frendicu i ona odluči promijeniti svoj život, pa krene u teretanu, skine pet kila, počne se izazovnije oblačiti i više izlaziti, sve kako bi ovom kretenu pokazala što je izgubio? Sigurno da postoji bar dio toga u Wesovoj igri, smetalo ga je mnogo toga kod Durantova prijelaza u Warriorse, peklo ga je što je KD rekao da sada igra za nesebičnu momčad, smetalo mu je što je prešao u ekipu koja bez neke velike muke može osvojiti naslov, ali nije to razlog zašto je Russ ove godine eksplodirao. Bez Duranta se otvorio golem broj posjeda lopte koje je on preuzeo na sebe. U ulozi prvog čovjeka momčadi počeo je igrati samosvjesnije i bolje. Oklahoma je konačno postala samo njegova ekipa. Statistika je samo odraz tog procesa.

Zadnji i jedini puta kada je jedan igrač upisao triple double učinak kroz godinu igrala se sezona 1961-62. Čovjek je, znate svi, bio Oscar Robertson. No početak šezdesetih bio je sasvim drugo vrijeme u basketu. Igralo se brže, protivnici su bili inferiorniji, bilo je puno više tulavih igrača u ligi, a kvalitetni igrači su puno lakše mogli dobiti edge nad konkurencijom – bilo je dovoljno da ne pušite dvije kutije cigareta dnevno i bili ste u boljoj formi od polovice lige. Legendarni Oscar znao je iskoristiti sve prednosti koje mu je njegovo razdoblje pružalo.

Prva i osnovna prednost bila je znatno, znatno, znatno veća količina lopti koja mu je bila na raspolaganju. Zaboravite Russov suludo visoki usage rate, čak i s njim nikada ne bi mogao sustići Oscara po broju odigranih napada. Naime, Cincinnati Royalsi su te sezone imali 124.9 napada po utakmici. Oklahoma ove sezone ima 99. To je 26 napada manje! Kada uzmemo u obzir da je Robertson u svojoj triple double sezoni igrao 44 minute po tekmi, dakle 9 minuta više od Westbrooka, brojke koje Russ postiže ove sezone dobijaju dodatnu težinu.

Da stvar bude luđa, Robertson je imao znatno bolju ekipu pa nije morao puno forsirati. Dok Russ igra sa Stache Brothersima, koji su dragi dečki i dobri igrači ali nisu ni blizu All Star razine, Oscar je igrao sa dva Hall of Famera – Wayneom Embryjem, koji u kvalitetnijoj konkurenciji, istinabog, ne bi bio HOF-er, i Jackom Twymanom, koji, bogami, bi. Twyman nije bio samo konzistentni All Star nego je uz to bio vrhunski skakač i egzekutor koji je par godina ranije završio sezonu s 31 poenom po utakmici! Usprkos sjajnoj podršci i sezoni koju mnogi i dan danas smatraju najslavnijom svih vremena, Robertson i Royalsi su izletjeli iz doigravanja u prvoj rundi playoffa. Svladao ih je Detroit koji je te godine ušao u doigravanje sa negativnim skorom (37-43) i čiji je najbolji igrač bio Bailey Howell*, još jedan nezasluženi Hall of Famer kojega vjerojatno ne bi znao prepoznati nitko rođen nakon 1950. godine. Nekako sumnjam da će se Wes i društvo tako obrukati ove sezone.

*U toj ekipi je igrao Bob Ferry, otac Dannya Ferrya – legende Dukea i Cavsa i jednog od najgorih i najomraženijih GM-ova svih vremena.

Iskreno, sumnjam da će Russ završiti godinu sa triple double prosjekom. Previše je varijabli, previše je utakmica, prejaka je konkurencija, teško je ostati gladan tijekom čitave sezone. No dok ovo pišem modno osvješteni plej Oklahome tambura Knickse u njihovom Madison Square Gardenu. Završio je utakmicu sa 27 poena, 18 skokova i 14 asistencija. Prije nekog vremena o takvoj bi se utakmici pisalo tjednima. Za Russella Westbrooka to je postalo normalno izdanje. Još jedan dan u uredu.

Voljeli ga ili mrzili, uživajte u ovoj sezoni. Gledajte ga. Upijajte. Russ piše povijest. Ovakav savršen odnos ostavljenog, nabrijanog igrača u svom zenitu i ekipe u kojoj on mora silovati kako bi upisivali pobjede teško da ćemo uskoro opet vidjeti. Ne vjerujem da bi se itko ikada bolje snašao u takvoj situaciji od Russella Westbrooka.