Život nema objektivno određen cilj. Nema namjenu. Neki će reći kako zbog toga nema ni svrhu, ali to nije nešto o čemu nam se da raspravljati. Cilj svakog individualnog postojanja nije propisan, već ga sami možemo zadati. Hoćemo li to napraviti uz pomoć religije, kulturnog nasljeđa, znanosti, intuicije, instinkta ili amalgama svega nabrojanog i mnoštva toga nenabrojanog također ovisi o individui. Ne znamo što je cilj života. To može biti i frustrirajuće, ali i oslobađajuće, kako za koga.
Košarka je drugačija. Košarka ima objektivno određen cilj. Pobijediti. Zabiti više koševa od suparnika. Kroz sezonu taj se cilj proširuje – pobijediti u više utakmica od suparnika. Biti prvi. Biti najbolji. Košarka je lišena najveće životne nedoumice. Cilj je kristalno jasan. Osvojiti naslov.
Naravno, do naslova može samo jedna momčad. U Europi glavnina šansi za osvajanje titule pripada samo najmoćnijima, klubovima s dugom tradicijom i još duljim nizom nula na svojim bankovnim računima, ekipama kao što su Barcelona i Real, Olympiakos i Panathinaikos, Zvezda i Partizan, CSKA i Fenerbahce. Samim time Europljani su pokušali pripisati druge ciljeve košarkaškoj (i nogometnoj) igri, pošto im je bilo jasno da će momčadi za koje navijaju, ekipe kao što je lani u nogometu bio Leicester, ili ove godine kroz pola sezone RB Leipzig, tek jednom u sto godina doći u priliku da ostvare objektivan cilj. Njihovi ciljevi – otpor velikanima, opstanak u ligi, ljepota igre, razvijanje igrača – redom su hvalevrijedni, ali su također i proizvoljni. Sport je okrutan. Cilj igre je pobijediti. Zapisan je u pravilima.
Američki sustav sporta u potpunosti je posvećen toj spoznaji. Baseball je sam po sebi dovoljno nasumičan da još uvijek ne osjeća potrebu uvesti stroge instrumente koje bi garantirale paritet, budući da i ekipe s najmanjim budžetom imaju kakve-takve šanse osvojiti naslov zbog prirode igre, dok su u ostalim momčadskim sportovima uvedeni strogi zakoni koji, između ostalog, pokušavaju dati momčadima jednaku šansu dokopati se trofeja. Koliko su uspješni ti instrumenti – poput salary capa, drafta, skale plaćanja rookieja i pravila pri tradeanju igrača – ovisi od lige do lige i od kolektivnog ugovora do kolektivnog ugovora. No, oni postoje i uvijek se radi na njihovom poboljšanju. Osvajanje naslova je sve.
Mnogi kažu kako su instrumenti nepravedni, naročito pravilo draft lutrije koje nagrađuje najlošije momčadi. U NBA-u želite ili imati realnu šansu osvojiti naslov, ili završiti na dnu lige. Dno donosi najbolje pickove na draftu, a najviši pickovi vam pružaju najbolje šanse da ćete uhvatiti veliku zvijezdu.
Ono što nikako ne želite je ostati u sredini.
Zašto se onda događa da neke momčadi, kada govorimo o ligi gdje zbog prirode igre i golemog utjecaja superstar igrača na kvalitetu ekipe rezultati osciliraju manje nego u ostalim sportovima*, godinama tavore u sredini, ne pomičući se ni prema vrhu lige, ni prema njegovom dnu? Razlozi su mnogobrojni i uvijek su nelogični jer uključuju ljudski faktor.
*Za razliku od NFL-a ili MLB-a, u NBA ligi se gotovo nikada ne događa da ekipa koja osvoji naslov ili dođe do finala sljedeće godine ne uđe u playoff, osim ako takvom raspletu situacije ne kumuje ozljeda ili potpuni raspad ekipe kakav se dogodio Chicago Bullsima nakon osvajanja naslova 1998. godine.
Jedan od njih je neznanje i nerazumijevanje funkcioniranja lige koje opsjedne franšizu kada joj na čelo zasjedne nesposobni vlasnik ili nekompetentni generalni menadžer. Najbolji primjer takvog raspleta situacije bili su Brooklyn Netsi u trenutku kada ih je preuzeo ruski oligarh Mihail Prohorov, koji nije kužio finese funkcioniranja lige pod CBA-om (odnosno kolektivnim ugovorom koji implementira sve instrumente pariteta) pa je tražio od svoje ekipe da osvoji naslov kroz tri godine – što je rezultiralo urnebesnim i kolosalnim kaosom zbog kojeg Netsi sljedećih pet do sedam godina neće imati šansu konkurirati za naslov. Europska pravila ne vrijede u Americi.
Vlasnici su često problem, osobito ako su u poznim godinama kao što je bio donedavni vlasnik Milwaukee Bucksa Herb Kohl, koji je dugo odbijao raspustiti mediokritetsku ekipu, spustiti se na dno i dati joj realnu šansu da se obnovi, jer je znao da sa svojih 75+ godina vjerojatno neće doživjeti dane kada će se tankiranje konačno naplatiti*. U takvim slučajevima radije će pustiti momčad da se bori za playoff, uđe u njega sa šeste do osme pozicije i ispadne u prvom krugu doigravanja, radovati se malim pobjedama jer jednostavno nemaju vremena prolaziti kroz bolan rebuilding koji donosi poraze, kritike u medijima i prazne dvorane.
* Kohl je prodao Buckse prije 4 i pol godine, napravili su brzinski rebuilding i trenutno izgledaju kao najuzbudljivija mlada momčad u ligi. Bivši senator ima 81 godinu i još se dobro drži.
Najveća prepreka oživljavanju momčadi je strah. Ne toliko strah od poraza, ili od kritike, koliko strah od otkaza.
Brojni su generalni menadžeri imali muda osakatiti svoju momčad, trejdati najbolje igrače (zvijezde, ali ne i superstarove), nakupiti se pickova, draftati momke s potencijalom, zaposliti mlade trenere da ih odgajaju i na kraju balade pokupiti košaricu taman prije nego što će se sav taj rad, sve te godine kritike, poraza, tuge i jada naplatiti. Mnogi se boje tog trenutka, to je kao da vas partner napuca tri dana prije Božića. Dogodilo se to tijekom predsezone kada je Sam Hinkie, arhitekt momčadi 76ersa koja na rosteru trenutno ima pet od 30 najzanimljivijih mladih igrača lige i tri iljade kubika pickova, dobio otkaz. Hinkie možda nikada neće vidjeti plod svog rada pošto ga je na čelu franšize zamijenio Bryan Colangelo, potpuni bilmez koji nema pojma kako liga funkcionira i koji je posao dobio samo zato jer je njegov jednako nesposobni otac Jerry zasjeo na visoko funkcionarsko mjesto, pa je moguće da upropasti sve što je njegov prethodnik izgradio.
Ne čudi stoga što mnogi GM-ovi, baš kao i njihovi treneri, pokušavaju zadržati status quo, opravdati konstantno mediokritetstvo svojim vlasnicima nedostatkom sreće ili spletom okolnosti, i drljati dalje s ekipom koja je uvijek na rubu doigravanja, ali nikada neće imati realne šanse osvojiti naslov.
Chicago Bulls, ekipa za koju navijam otkako mi je njihovu kapu donijela teta iz Amerike još tamo 1989. godine, ispunjavaju sve nabrojene uvjete osrednjosti, i još njih ohoho.
Trenutna momčad Bullsa sagrađena je na ruševinama sna o naslovu – sna koji se počeo raspadati 28. travnja 2012., kada je Derrick Rose, jedan od onih superstarova čije prisustvo u momčadi daje ekipi kakvu-takvu šansu da osvoji naslov, doskočio na parket u Philadelphiji i skršio ligamente koljena. Bullsi su u tom trenutku imali najdublju momčad lige, s 10 komplementarnih igrača u rotaciji. Još uvijek su bili mladi, glavnina igrača tek je ulazila u svoj zenit ili sjala u punom sjaju, i premda nisu imali još jednu superzvijezdu koja bi pomogla Roseu da nosi teret igre na svojim leđima, imali su realne šanse da osvoje naslov. Te šanse nisu bile veće od 15-20 posto – ali da je Derrick ostao zdrav, mogle su se povećati iduće godine. Nisu. Rose se nikada nije vratio u prijašnju formu. Ekipa se nastavila graditi pod premisom da hoće. Plan B nije postojao. Nakon nekog vremena stvari su se počele raspadati.
Umjesto da se raspadnu do kraja – da se momčad reformira, da se povuku drastični potezi – franšiza je zapela u oblaku samozavaravanja. Što je razumljivo i ljudski, jer svi smo skloni samozavaravanju. Nekada je lakše lagati samog sebe nego se obračunati s problemima, ali oni se uvijek na kraju naplate. Navijači su čekali Roseov povratak, romantizirajući igrača koji je nakon godina patnje donio malo svjetla ekipi koja nije izgledala dobro od Jordanovih dana. Problem je što su to radili i ljudi koji nisu plaćeni za romantiziranje. Sve je krenulo nizbrdo.
Bez sistema, bez pravog superstara, s ekipom koja izgleda skladno kao lice Donatelle Versace nakon sto sedamdeset i osme plastične operacije, osuđeni su na osrednjost
Graditi novo na ruševinama mogu samo najumješniji graditelji, a Chicago je taj zadatak povjerio dvojcu koji svojim tehničkim vještinama može parirati legendama čehoslovačke kinematografije iz crtića A je to. Gar Forman, dugogodišnji skaut i sadašnji GM, te John Paxson, nekadašnji zabijač trice za osvajanje naslova 1993. godine i sadašnji dopredsjednik basketarskih operacija, napravili su takav kaos od franšize čuvajući prije svega vlastite guzice, a sve pod paskom 80-godišnjeg vlasnika Jerryja Reinsdorfa.
Bivši odvjetnik Porezne uprave godinama je poznat kao jedan od najškrtijih vlasnika u NBA ligi, čovjek koji je Bullse kupio 1985. godine za 16 milijuna dolara, a danas bi ih mogao prodati za najmanje 3 milijarde. Tendencija je modernih vlasnika kao što su Mark Cuban, Steve Ballmer ili Paul Allen – dakle, milijardera koji su zaradili pare tijekom tech revolucije – tretirati NBA franšize kao igračke i sipati lovu u njih u zamjenu za pobjede i slavu. Reinsdorf, koji je jednom rekao kako bi zamijenio sve titule Bullsa za jedan naslov White Soxa, baseball momčadi koje također posjeduje, i dalje tretira košarkašku momčad kao zlatnu koku iz koje izvlači pare. Osrednjost je prihvatljiva dok god su tribine pune. Chicago je velik grad, Bullsi na trećem najvećem tržištu u SAD-u nemaju konkurenciju, i gledatelji će puniti United Center dok god imaju nešto za vidjeti. Makar to bila srednja žalost.
Upravo takvu momčad je dvojac GarPax složio za ovu sezonu. Nemam namjeru nabrajati sve pojedinačne greške zbog kojih su Forman i Paxson zaslužili davnih dana dobiti košaricu, niti sve zasluge na kojima im se mora odati priznanje, no ovo što su napravili tijekom predsezone zaslužuje ne brzinsko šupiranje iz franšize, nego osnivanje tribunala za basketarske zločine i tromjesečno suđenje koje će rezultirati doživotnim izgnanstvom iz svijeta košarke.
* Najodvratnija stvar koju su napravili dogodila se u posljednjoj godini ere trenera Toma Thibodeaua na klupi Bullsa, kada se Gar Forman pred početak sezone spustio u svlačionicu i igračima rekao da ne trebaju slušati trenera s kojim su GarPax od ozljede Rosea bili na ratnoj nozi. To je po stupidnosti nadmašilo i rješavanje najpreciznijeg tricaša lige Kylea Korvera u zamjenu za oronulo truplo nekadašnjeg kapetana Bullsa Kirka Hinricha. S druge strane, daleko najbolje stvari koje su momci napravili bilo je draftiranje – ne samo da su izabrali Rosea ispred Michaela Beasleya (u to vrijeme legitimna dvojba) nego su našli ogromnu vrijednost u kasnim rundama drafta – igrače kao što su Taj Gibson i Jimmy Butler.
Prije dvije godine, nakon dugodišnjeg rata, obračuna ega, slomova živaca i nekomunikacije, GarPax su se uspijeli riješiti Toma Thibodeaua – najuspješnijeg trenera Chicaga od Phila Jacksona, arhitekta modernih NBA obrana i jednog od tada pet najboljih trenera lige. Njihov spin na otkaz bio je jednostavan: momčad nije ostvarila svoj puni potencijal, igrači su stalno ozlijeđeni jer je Thibs old skul trener koji igra duge napade s igračima koji igraju 40-ak minuta po tekmi i potrebno je krenuti u novu eru. Pace and space eru. Donekle ima logike.
Zaposlili su novog trenera Freda Hoiberga, koji je na sveučilištu Iowa State implementirao igru zasnovanu na brzini, tranziciji i tricama, pa krenuli u obnavljanje momčadi. Riješili su se veterana koji su godinama činili srž kluba, zabivši potrebni nož u srce navijačima (oko je zasuzilo kad su Rose, a posebno Joakim Noah trejdani u Knickse) no taman kada se činilo da će krenuti u prijeko potrebni rebuilding odlučili su zadržati status quo. Još gore. Odlučili su napraviti košarkaško Frankensteinovo čudovište.
Ako ste pratili Bullse tijekom predsezone, sve vam je jasno. GarPax su složili ekipu koja može igrati pace and space košarku jednako koliko i vojska slijepih ljudi bez nogu može voziti Formulu 1.
Brzi, atletični igrači sa sjajnim šutom za tri ključni su za funkcioniranje pace and space sistema. Bullsi nemaju praktički ni jednog. Odjednom oslobođeni salary capa, GarPax su spiskali na Dwyanea Wadea – čovjeka koji će puniti Reinsdorfovu dvoranu, ali čiji su najbolji dani iza njega, a čak ni tada nije znao pogoditi tricu, te Rajona Ronda, ćudljivog plejmejkera kojega protivnici čuvaju s dva metra odstojanja jer znaju da iza linije trice ne bi mogao pogoditi dupe Mie Malkove, a kamoli koš. Za Rosea i Noaha dobili su solidno drvo od centra Robina Lopeza, koji ne može pogoditi šut s više od dva metra odstojanja i čije su jedine prednosti što se fajta s maskotama i izgleda kao Sideshow Bob iz Simpsona. Nešto kasnije doveli su još jednog ne-šutera, Michaela Cartera-Williamsa iz Bucksa, i šou je mogao krenuti. Pace and space momčad sa tri okej šutera koji ulaze s klupe.
Rezultat je, naravno, bio totalni kuršlus.
Bullsi su pobjeđivali na račun individualne kvalitete igrača kao što su Wade, Gibson i Jimmy Butler – koji je prije par dana zabio 50 koševa i pokazao da je apsolutni dragulj kojeg bi Bullsi trebali pokušati zadržati čak i kada krenu u rebuilding (iako će to vjerojatno biti nemoguće). Uz pobjede su dolazili i bizarni porazi od (na papiru) slabijih protivnika – što je razumljivo, pošto ni najpreciznijem analitičaru nije moguće odgonetnuti u kakvom to točno sustavu Bullsi igraju. Nepostojanje sistema igre dodatno je narušilo ionako klimav ugled trenera Hoiberga, koji još uvijek ima status novajlije u ligi jer je došao s koledža, što je kulminiralo nekidan kada je Rajon Rondo, u svom ‘razmaženo dijete’ stilu rekao kako će zatražiti trejd ako nastavi grijati klupu. Priče koje su Butler, Wade i Rondo pričali prije početka sezone, o zajedništvu i veselju zajedničkog igranja, polako su počele gubiti na snazi, a ostatak momčadi nije dovoljno dobar da ponese dio tereta.
Bullsi će se boriti za ulazak u playoff. Ne bude li neke drastične ozljede, vjerojatno će u njega ući i ispasti u prvom kolu od Clevelanda ili Toronta ili koga već. Bez sistema, bez pravog superstara, bez kohezije, s ekipom koja izgleda skladno kao lice Donatelle Versace nakon sto sedamdeset i osme plastične operacije, osuđeni su na osrednjost. Osrednjost je smrt u NBA-u. Osrednjost vas gura dalje od cilja, a cilj je, podsjećam, objektivno zadan. Osvojiti naslov. Sve drugo je drek.
Srećom pa Bullsi nisu uložili godine u ovu ekipu. To znači da nisu potratili hrpu budućih pickova da bi je sastavili, niti su potpisali igrače na dugogodišnje ugovore. Kroz par sezona moći će krenuti u pravi rebuilding. Navijači se mogu samo nadati da će u tom trenutku s kormila kluba biti odstranjeni kukavički zaštitari vlastitih guzica Gar Forman i John Paxson, a po mogućnosti će i Jerry Reinsdorf predati klub u ruke nekom mlađem, ambicioznijem i, u konačnici, zaljubljenijem u košarku. Do tada Bullsi će plivati u žabokrečini mediokritetstva, svakim zaveslajem udaljeniji od cilja.
