Čovjek koji je buljio u ekran

Ostanimo prijatelji, Jimmy

Odlazak Jimmyja Butlera iz Chicaga epitaf je jednoj neostvarenoj momčadi

Jimmy Butler više ne živi u Chicagu. Nakon što je kroz šest godina bio dio momčadi koja je imala ozbiljne aspiracije za osvajanje naslova, nakon što su se svake godine te šanse smanjivale što zbog ozljeda, što zbog loših poteza uprave, nakon što je vidio leđa glavnine svojih prijatelja koji su bili prisiljeni napustiti Bullse, sada je došao red i na njega da spakira kofere. Morao je otići. Glavni problem Chicaga bio je što su se tri godine zavaravali da još uvijek imaju šanse izgraditi momčad za naslov bez potpunog restrukturiranja.

Butlerovim odlaskom tom zavaravanju je konačno došao kraj.

Od 2011. godine kada je draftan, Jimmy Butler je gledao kako iz momčadi odlaze Tom Thibodeau, Omer Asik, Kyle Korver, Carlos Boozer, Luol Deng, Taj Gibson, Pau Gasol, Joakim Noah i Derrick Rose, čija je i dalje neprežaljena ozljeda postala okidač za urušavanje generacije Bullsa koja je željela skinuti LeBrona Jamesa sa trona Istoka. Njegov odlazak epitaf je generaciji koja će ostati upamćena kao jedna od onih neostvarenih ekipa; kao momčad koja je imala više potencijala nego što to rezultati pokazuju.

Bullsi se nisu morali riješiti Butlera ove godine, pošto mu ugovor još uvijek ne istječe, ali zadržavanje najboljeg igrača u momčadi značilo je samo prolongiranje neizbježnog rebuilda. Butler je morao otići kako bi ekipa konačno potonula do samog dna, uzela nekoliko visokih pickova i pokušala kroz draft nanovo izgraditi momčad koja može napasti naslov, taman kad LeBron ostari, a Warriorsi padnu.

No, s obzirom na to da Bullse na trejd nisu tjerale vanjske okolnosti, poput ugovora koji istječe ili medijskog pritiska igrača, već isključivo unutarnja želja za poboljšanjem. postavlja se pitanje zašto su Gar Forman i John Paxson zamijenili TOP 15 igrača lige za Krisa Dunna koji je u svojoj rookie godini gađao 37 posto iz polja, Zacha LaVinea, koji je krasan mladi igrač ali ovo ljeto provodi na rehabilitaciji nakon operacije ligamenata (slična ozljeda koja je pokopala Roseovu karijeru) i tek sedmi pick drafta kojim su izabrali Finca sa sveučilišta Arizona, Laurija Markkanena – koji po svojim vještinama najviše podsjeća na Nikolu Mirotića, igrača kojeg Bullsi već imaju na rosteru. Da stvar bude gora, nepopularni dvojac GarPax u trejd je uključio i svoj 16. pick na draftu, što stvarno nije imalo nikakvog smisla, a onda su pride zamijenili svoj pick druge runde za 3,5 milijuna dolara u kešu, što je bezobrazno kada uzmete u obzir da trećoj najbrojnijoj navijačkoj konglomeraciji u NBA-u prodaješ priču kako krećeš u rebuilding.

Frustrirani navijači Bullsa, koji već godinama gledaju sulude poteze dvojice de facto generalnih menadžera i mumificiranog vlasnika Jerrya Reinsdorfa, nakon drafta su pokrenuli GoFundMe kampanju kojom žele financirati golemi FIRE GARPAX plakat pred United Centerom.

Od otkaza fantastičnom dvojcu neće, naravno, biti ništa, i Chicago će krenuti u obnovu momčadi vođen istim ljudima koji su ekipu sravnili sa zemljom, istovremeno se sukobljavajući i s igračima i s trenerima. Jedina dobra stvar u ovom kupusu od franšize je što su GarPax bili iznenađujuće dobri u procjeni talenta na draftu. Usprkos pokojoj pogrešci birali su jako, jako dobro. Jedan od njihovih izbora bio je upravo Jimmy Butler.

Pratim ga gotovo 10 godina, kroz koledž i kroz NBA, i sada odlazi. Ostavlja me s kršom od momčadi prepunom igrača koji na nikakav način ne simboliziraju Bullse

Novi igrač Timberwolvesa bio je jedan od rijetkih u koje sam se zaljubio prije nego što su zaigrali za moje Bullse.

Jedan sam od onih old school NBA fanova koji godinama prati jednu momčad dok ga igrači kao individualne franšize za koje se navija nikada nisu zanimale. Jasno mi je da su LeBron, KG, KD, Rose, Shaq i Melo imali svoje navijače kojima nije bitno u kojim ekipama igraju i navijaju za njih gdje god otišli, ali trebalo mi je dosta vremena da progutam takav koncept navijanja. U mom slučaju, a pri tom ne mislim da je taj slučaj ispravan, jednostavno primjećujem kako postoji demarkacija, nisam se pretjerano emotivno vezivao za igrače koji nisu oblačili crveni dres. Cijenio sam mnoge od njih, volio ih gledati kako igraju, pomalo i navijao za njih kad su igrali u nekoj utakmici koju sam gledao, ali nije me boljelo kad bi izgubili. Steve Nash, Tayshaun Prince, Tony Allen, Kevin Durant, LeBron James, Shawn Kemp, Giannis Antetokounmpo i Alonzo Mourning samo su neki od likova koji spadaju u tu kategoriju – bilo da se radilo o generacijskim talentima, umjetnicima koji igraju lijepu košarku ili radnicima koji su krvavo nadoknađivali nedostatak talenta, postojalo je ono nešto čime su zaokupili moju pažnju i simpatije.

Jimmy je najviše spadao u posljednju skupinu. Gledao sam ga kako polako stasa u igrača igrajući za sjajnu generaciju Marquette Golden Eaglesa – prvo kao mlad igrač koji je čuvao leđa zvijezdama momčadi, Lazaru Haywardu i Wesu Matthewsu, a kasnije kao punokrvni glue guy koji je radio sve dobro, a ništa izvrsno, zbog čega je čekao sve dok nije diplomirao da ode na draft* i zbog čega mnoge ekipe nisu vidjele njegov talent.

*Svoje mjesto glue guya prepustio je još jednom čovjeku koji ima moje košarkaške simpatije – Jaeu Crowderu. Kažem vam, tih par godina Marquette je imao jebenu ekipu.

Nisu ga vidjele čak ni u draftu koji je trebao biti toliko loš da su se Los Angeles Clippersi odrekli picka prve runde u zamjenu za Moa Williamsa i Jamarija Moona samo kako bi uz taj pick zapakirali ogromni ugovor tada već istrošenog Barona Davisa. Taj su pick Cavsi pretvorili u Kyriea Irvinga, a draft je izrodio neočekivani niz kvalitetnih igrača – Jonasa Valenčijunasa, Enesa Kantera, Tristana Thompsona, Kembu Walkera, Kennetha Farieda, Nikolu Vučevića, Reggieja Jacksona, Nikolu Mirotića, Chandlera Parsonsa, Brandona Knighta, braću Morris, Bismacka Biyomba, Bojana Bogdanovića te još tri supertalenta uz Kyriea – Kawhija Leonarda, Klaya Thompsona i Jimmyja Butlera. Gotovo da niste mogli pogriješiti u draftu s obzirom na to u kakve su se sve zvijezde, startere i role playere razvili odabrani igrači.

Bullsi definitivno nisu pogriješili. Kada je 30. pick došao do nas – a ovdje koristim riječ “nas” u najnavijačkijem mogućem kontekstu i mislim da je navijači ne samo smiju nego moraju koristiti, pošto u svoje momčadi ugrađuju goleme količine svog novca, svojih živaca, svojih emocija i svog slobodnog vremena – držao sam fige da ćemo zadržati pick i izabrati Jimmyja. Mnogi mock draftovi stavljali su ga na početak druge runde (kao npr. Draft Net i DraftExpress) tako da mi nade nisu bile velike, ali onda je David Stern izašao na pozornicu i, uživajući u zvižducima dvorane, kao posljednji izbor prve runde objavio: The Chicago Bulls select Jimmy Butler from Marquette University. Kunem vam se, skočio sam sa stolice i tako jako viknuo da me moja tadašnja djevojka poslala u kurac i rekla da idem spavati.

Butler je došao u ligu s igrom stvorenom da lijepi rupe u momčadi. Bio je pravi all-rounder koji je solidno zabijao iako nije sam mogao kreirati svoj šut, igrao je krasnu obranu 1-na-1 iako se malo gubio u rotacijama, bio je brz ali ne najbrži, skočan ali ne i najeksplozivniji, inteligentan ali ne i savant za košarku. Za razliku od mnogih sličnih igrača, a imao je jednu karakteristiku u kojoj je bio izvanredan – bio je radnik. Izvan terena je radio kako bi poboljšao svoju igru, na terenu se trudio više od bilo kojeg igrača koji se nije zvao Joakim Noah.

Upravo je dvojac Butler/Noah, zajedno s partnerom u zločinu Tajom Gibsonom, dao novi identitet Chicagu; puno više nego proslavljeni Derrick Rose. Bullsi su pod trenerom Thibodeauom postali briljantna, super uigrana defenzivna mašina koja je mljela suparnike usmjeravanjem lopte prema njihovim slabijim igračima, sjajnim zatvaranjem reketa, ubijanjem suparnika skokom i pokrivanjem trice koje je godinama bilo najbolje u ligi. Noah je operirao oko reketa, dok je Butler bio zadužen za on-ball obranu na najboljim suparničkim igračima.

Butler se sjajno uklopio u Bullse i zato jer je bio igrač bez ega. Povučen, šutljiv, samozatajan, uspio je osvojiti novinare i javnost svojom bolnom pričom – kada je bio beba, otac ga je ostavio, da bi ga sa 13 godina majka izbacila iz kuće riječima “Ne sviđa mi se kako izgledaš.” Snalazio se kako je znao dok se nije skrasio u obitelji svog srednjoškolskog suigrača Jordana Leslieja, koji danas igra football za Cleveland Brownse.

“Nemojte me prikazati kao žrtvu”, rekao je Butler nakon što je na dan drafta njegova životna priča izašla u javnost. “Ne želim da me ljudi žale. Drago mi je da su se stvari ovako dogodile. To me učinilo onime što jesam.”

Novinari su respektirali njegov put i, usprkos povučenosti, nisu ga zvali ni čudnim ni ćudljivim, što često znaju raditi. Mnogi igrači imali su izbor pokraj košarke. Butler ga nije imao, morao je biti na parketu. Zato je i tako krvavo radio i kroz nekoliko godina izrastao u sjajnu drugu opciju. Kucao je, gađao trice, razvio i kakvu-takvu kreatorsku igru, postao je snažniji i odlučniji, pokrivao goleme količine terena i potiho postao zvijezda.

Paralelno s njegovim košarkaškim vještinama, kako to često biva, rastao je i njegov ego. Što ne bi bio veliki problem, ego može biti dobra i zdrava stvar, ali taj ego nije imao kontekst u koji bi se mogao uključiti. Joakim Noah, kao prvi policajac i vođa momčadi, bio je stalno ozlijeđen te je ekspresno propao i izgubio ulogu u ekipi. Derrick Rose, prva zvijezda momčadi, nakon ozljede se nije uspijevao vratiti u formu i Jimmy je, donekle s pravom, smatrao da mu i službeno treba prepustiti uzde ekipe.

Ništa od toga ne bi bio problem da su Bullsi nastavili pobjeđivati, da su nastavili imati realne šanse osvojiti naslov. Nisu. Porazi izvlače ono najgore iz igrača, bar onih kojima je stalo. Jimmyu je bilo stalo. Jednom kada je Thibs škartan i na njegovo mjesto doveden mekani Fred Hoiberg, Butlerov ego je eksplodirao, ušao je u svađe i s trenerom i s upravom, svađe koje si je mogao priuštiti jer je bio daleko najbolji igrač ekipe, no koje su jasno davale do znanja da je na izlaznim vratima. Dvije godine je praktički proveo u prolazu, istovremeno igrajući u All-Star utakmicama, biran u treću petorku lige, i uhom neprestano punim glasina kako ga GarPax žele trejdati.

U tome su konačno uspjeli. Ne za kraljevsku otkupninu koju su navodno tražili od Celticsa, ne za solidan paket u koprodukciji Sunsa i Clevelanda o kojem se danima šuškalo, nego za siću iz Minnesotte. Na Butleru se gotovo ništa nije zaradilo, on je srušen kao temelj staroga ali urušenog dvorca da bi se na istoj parceli mogla početi graditi nova, nadam se raskošna vila.

Nedostajat će mi Jimmy Butler.

Ne zato što je sjajan igrač, nego zato što sam u njegovu karijeru usuo gomilu emocija. Pratim ga gotovo 10 godina, kroz koledž i kroz NBA, i sada odlazi. Ostavlja me s kršom od momčadi prepunom igrača koji na nikakav način ne simboliziraju Bullse.

Dwyane Wade je ofucan i nikakav, konzumiran vlastitim egom i ozljedama. Rajon Rondo je oduran i proklinjem dan kada su ga moji Bullsi potpisali i mrzim što je dobro odigrao dvije utakmice playoffa i finiš sezone, taman toliko da ga retajni navijači zavole nakon što je bio koma čitavu sezonu. Robin Lopez je solidan, ali ne utjelovljuje košarku Chicaga nimalo. Njih trojica došli su lani nakon odlaska Noaha i Rosea i možda ih zato toliko mrzim. No, ni ostatak rostera nije bogznašta. Uz iznimke poput Bobbya Portisa i Cristiana Felicija, kojima pak nedostaje talenta da bi ih bezrezervno volio, ostali igrači su premekani, presuhi, bez šuga, tek privjesci u dobroj momčadi, a ne i momčad sama. Odlazak Jimmyja Butlera me boli jer s njim odlazi i posljednji čovjek za kojeg sam mogao s guštom navijati. Jedino što mi preostaje je nadati se da GarPax i ovaj put nisu pogriješili s draftom i da će Markannen izrasti u novog Dirka Nowitzkog. Velike su šanse za to, jelda?

Jimmyju pak želim puno sreće. Ujedinio se s Thibsom. Opet ima trenera koji će od njega zahtijevati da igra dok ne crkne, da daje sve od sebe u nebitnim utakmicama, da radi i radi za momčad. Jimmy to voli. Drago mi je zbog njega. Žao mi je samo što više neću navijati za njega, bar ne kao do sad. Ne mogu. Više nije u crvenom dresu.