Čovjek koji je buljio u ekran

Posljednji život Super Marija

Hezonji treba bljesak. Treba mu šansa. Treba mu nada

On će biti NBA igrač, govorili su. Govorili smo, da budem precizniji. Bilo da ste raspravljali s fah-idiotima – što je, kad se košarke tiče, najveći kompliment koji mogu nekome dati – ili s renesansnim ljudima koji su se uz basket kužili i u muziku, filozofiju i viktorijanske ženske šešire, dolazili ste do istog konsenzusa. Kad je o Mariju Hezonji bila riječ, nije bilo sumnje. Momak je od svoje 15. godine bio predodređen za velike stvari.

U seniorskoj momčadi Dubrovnika debitirao je kad mu je bilo samo 12, a nastupi u mladim reprezentacijama učinili su ga kultnim herojem. Hezonja je bio poput benda koji se iznenada pojavi na sceni, otpraši tri brutalna giga po njujorškim rupčagama, izda EP od 10 minuta i čitav mu internet krene prognozirati veliku karijeru. Insajderi su bili uzbuđeni, a svoj su optimizam uskoro prenijeli na širu košarkašku javnost.

Hezonja je Hrvatskoj donio zlato na juniorskom Euru 2011., da bi s istom ekipom godinu kasnije uzeo svjetsku broncu. Uz Darija Šarića predstavljao je razlog za optimizam hrvatske košarke, jedan od onih bljeskova talenta koji niknu unutar duboko oštećenog sustava kao što cvijeće ponekad nikne kroz pukotiname u betonu. Vratio se nakon loma noge i mononukleoze, nastavio raditi i uskoro se našao u Barceloni.

Mario nije bio kultna figura košarkaške scene samo radi svojih rezultata. Oko Šarića, koji je statistički bio još bolji i igrački zreliji, lomila su se koplja kad se govorilo o njegovoj spremnosti da zaigra u NBA-u, zbog sporosti kretanja i upitne pozicije na parketu, osobito u defenzivi. Hezonja je bio brz i skočan, s kvalitetnim i brzim vanjskim šutom, čovjek koji brzo donosi ispravne odluke, izuzetnih fizičkih predispozicija na obje strane terena, igrač kojemu je gracioznost donijela nadimak ‘Bijeli Jordan’.

Činilo se da Hezonja može sve i stoga ostaje misterij zašto od svojih juniorskih dana ni kod jednog trenera nije dobio šansu da to SVE pokaže.

Usprkos tome što apsolutno nema razloga za to, još uvijek vjerujem u Marija Hezonju

U Barceloni je rasturao s B momčadi, ali jednom kada je došao pod pasku Xavija Pascuala prilike je dobivao na kapaljku. Premda ne cijenim previše aktualnog Panathinaikosova trenera, neke stvari mu se ne mogu osporiti – četiri naslova Endese i jedan grčke lige, četiri kupa i osvojena Euroliga predstavljaju rezime za kojeg bi mnogi treneri ubili. Doslovno. Uzeli bi zahrđalu šipku i nekome stukli glavu. Pascualov odnos prema Hezonji bio je u najmanju ruku čudan, a u najveću blesav.

Mario je igrao uz oscilacije koje se mogu i moraju pripisati godinama i igračkom neiskustvu, ali kada je dobivao prilike igrao je dobro. O njegovim zakucavanjima pričalo se naveliko diljem Europe*, ali to je bio samo najrazvikaniji dio njegove igre. Hezonja je igrao odgovorno u napadu, bez silovanja, ulazio je solidno u reket i poentirao, razigravao suigrače, trudio se i razvijao igru, a sve to u drugoj najjačoj ligi na svijetu, u Barceloni, taman na pragu punoljetnosti.

*Ovo zakucavanje s kraja utakmice protiv Unicaje ostaje osobni favorit. Ukradena lopta, trk i predriblavanje u užasno tijesnom prostoru uz aut liniju i onda tomahawk na kraju. Remek-djelo.

Istina, znao je ponekad naivno ispasti u obrani ili se ne pridržavati napadačke akcije, ali takve situacije nisu bile pravilo i mogle su se lijepo iskoristiti za edukaciju. Nisu. Pascual je nastavio sa čudnim tretmanom Marija, a iza kuloara se pričalo kako Barcin trener kažnjava momka ne zbog propusta na terenu, nego zbog njegove pomalo bahate samopouzdanosti i odluke da čim prije izađe na NBA draft. Ovaj bizarni odnos doživio je svoju kulminaciju u finalu Endese 2015. godine kada je Hezonja bio najbolji Barcin igrač tijekom poraza u prvoj utakmici s 18 poena i pet skokova te 5/6 pogođenih trica, da bi u sljedećoj utakmici, koju je Barca popušila s 20 razlike, dobio svega pet minuta.

Bio je to odnos koji je zbunjivao čak i američke skaute i stručnjake, koji su predviđali da će Mario pokazati svoj nedvojbeni talent jednom kada pređe Atlantik. Nije. Dapače, svi treneri u Hezonjinom životu od tog perioda u Barceloni imali su isti odnos prema njegovoj igri. Nije dobio šansu kod Jasmina Repeše u reprezentaciji, a kod Velimira Perasovića imao je tek nešto bolju ulogu*.

*Na prošlom Euru nije se pojavio kako bi radio na svojoj igri i rehabilitirao ozlijeđeno koljeno, jer je znao da se ove godine donosi odluka o produženju NBA ugovora, a svi znamo kako je to ispalo. Ne bi me začudilo kako to nije bio jedini Hezonjin motiv za nedolazak u reprezentaciju Ace Petrovića, s obzirom na prijašnji tretman u izabranoj vrsti.

Ništa bolje nije bilo ni u dvije i sitno godine u Orlandu.

Njegov prvi trener ondje, Scott Skiles, poznat je po svom no-nonsense stavu prema mlađim igračima, zbog čega i nije bio najbolji izbor za odgajanje samopouzdanog Hezonje. Godinu dana kasnije Skiles je smijenjen, a Orlando je napravio još jednu veliku pogrešku u razvoju franšize. Umjesto da dovedu trenera koji može razvijati igrače i strpljivo zakoračiti u drugu fazu rebuildinga, oni su angažirali Franka Vogela, sjajnog taktičara koji je Indianu pretvorio u silu na Istoku i kojem su generalni menadžer Rob Hennigan (u međuvremenu otpušten) i CEO Alex Martins koji zastupa obitelj DeVos u startu nametnuli zadatak da Magic uvede u doigravanje, unatoč drastičnom nedostatku talenta.

Hezonji nije bilo mjesta u momčadi koja se nadala plasmanu u playoff. Njegove minute dobili su talentom deficitarniji, ali spremniji i iskusniji igrači, pa je lani igrao svega 14 minuta po susretu, dobivajući minutažu u refulima od 200-tinjak sekundi na parketu, a nije pomogla ni ozljeda koljena koja ga je mučila gotovo čitavu godinu.

Praksa se nastavila i ove sezone. Hezonja igra manje nego ikad, tek 10 minuta po susretu i to na poziciji ‘četvorke’ koja mu ne odgovara, a šanse najčešće dobiva u garbage timeu, kada na parketu provodi dvije do tri minute u komadu. Jedinu pravu utakmicu odigrao je protiv Clevelanda, kada je u Orlandovoj pobjedi sudjelovao sa 25 minuta, 11 poena i šest skokova uz šut 5/6 (3/3 za tricu).

Kada sam ovog ljeta gostovao na Tribini i mom dragom prijatelju Ivanu Ivkoviću ukazao na ovaj problem, on je sasvim pravilno zaključio da je problem vrlo vjerojatno u samom Hezonji; ili to, ili je on najnesretniji čovjek na planeti i svi ga treneri hejtaju. Istinu je, gledajući ovako iz fotelje, bez da smo prisutni na Orlandovim treninzima, gotovo nemoguće dokučiti. Srećom pa nam pomažu činjenice.

Činjenica je da je Orlando posljednjih 15 godina iracionalna franšiza i da se to samo dodatno apostrofira u Hezonjinu slučaju. Nesposobnost da izgrade momčad oko Dwighta Howarda, njegov sukob sa Stanom Van Gundyem, Van Gundyjev odlazak, Howardov odlazak, odbijanje kretanja u rebuilding, tretiranje Victora Oladipa i nekih drugih igrača, Vogelov dolazak u krivom trenutku… Sve su to pokazatelji da Orlando ne zna što bi sa sobom i bojim se da će za dvije ili tri godine shvatiti da moraju opet u rebuilding. Istina, ova je sezona počela fantastično, ali sada su u nizu od devet uzastopnih poraza i iskreno, ne čudi me. Nimalo. Nemaju igrački kadar, a zašto ga nemaju? Zato jer ne razvijaju igrače kako treba nego jure ono što ne mogu doseći.

Činjenica je također da Orlando više ne računa na Hezonju. Odbili su produžiti njegov ugovor te će ovog ljeta Mario biti slobodan igrač. Prije nekoliko dana izašla je van glasina da je Orlando nudio nizu momčadi njegov ugovor, a zauzvrat nije traženo puno. Nitko nije bio zainteresiran.

Činjenica je da Hezonja već gotovo pet godina nije igrao košarku. Pravu košarku u kojoj igra 25-30 minuta po utakmici, u kojoj provodi po osam minuta u komadu na terenu, u kojoj ima slobodu raditi greške i razvijati se, učiti o sebi i o svojim igračima.

Činjenica je i da takvu košarku neće zaigrati u Orlandu, koji na njega ne računa.

Moje je mišljenje – a mišljenja su različita od činjenica po tome što nemaju bogznakakvu težinu – da u ovom trenutku to ne treba čuditi. Po prvi puta u njegovoj karijeri Hezonjin talent lagano počinje isparavati.

Od utakmice s Clevelandom u drugom tjednu sezone, Mario nije pokazao ništa. Igrač o čijoj se mentalnoj snazi uvijek govorilo o superlativima, koji je išao glavom kroz zid i kad nije igrao u Barci i kad nije dobivao šansu u repki i kad ga je Skiles ignorirao, prvi puta pokazuje strah. Gledao sam ga u nekoj od prijašnjih utakmica, od tuge i žalosti se više ne sjećam o kojoj se radilo, i kao da sam gledao jednog od onih bucmastih momaka na tjelesnom koji se mole da im lopta ne dođe u noge jer znaju da će zabrljati i da će se čitava momčad ljutiti na njih.*

*Filing dobro poznat iz osobnog iskustva.

Hezonja je izgledao nesiguran. Pucao je, dodavao, cuttao, ulazio, ali sve je radio u krivo vrijeme. Njegov osjećaj za prostor kao da je netko prebrisao gumicom, napadanje obruča je nestalo iz repertoara, šut se rasklimao, a odrješitost isparila. Hezonja nije postao elitni pucač iz kuta, niti je postao čovjek koji sam sebi može kreirati poene jer mu je dribling nepostojeći. Šanse da pokaže što zna u tranziciji ravne su nuli u sustavu koji Vogel igra, a skromna minutaža koju je zaradio nakon što je radio čitavo ljeto na sebi ga je očito uzdrmala.

Možda je vrijeme da i svi mi koji smo godinama tvrdili kako će Hezonja biti NBA igrač posumnjamo u njegove sposobnosti.

Ne, ne još.

Super Mario ima još jedan život, a s njim se da skupiti još jedan, pa još jedan, pa prijeći igru. Usprkos tome što apsolutno nema razloga za to, još uvijek vjerujem u Marija Hezonju. Vjera je iracionalna, priznajem, ali je se ne mogu riješiti.

Momku su 22 i još uvijek posjeduje fizičke darove koji nisu dani običnim smrtnicima. Na ljeto mu ističe ugovor. Hoće li nastaviti karijeru u Americi i tražiti minute u nekom drugom klubu ili možda u G-Leagueu, hoće li pobjeći za novcima u Kinu ili će se vratiti u Europu i možda za par godina opet posjetiti NBA, ostaje upitno. Brojni su igrači imali različite razvojne puteve, a mladost je još uvijek tu.

No, Hezonji u ovom trenutku treba bljesak. Treba mu šansa. Treba mu nada. Treba mu samopouzdanje. Treba mu prilika. Nadam se da će je dobiti. Još uvijek vjerujem u njega, baš kao i prvi put kada sam čuo o klincu iz Dubrovnika koji je dobio nadimak Bijeli Jordan.