Čovjek koji je buljio u ekran

Širenje područja borbe

Kako je NFL okrenuo leđa Donaldu Trumpu

Colin Kaepernick još nema posao.

Unatoč tome što je bivši quarterback 49ersa, koji je u svoje prve dvije sezone oduševio kombinacijom snage i brzine, u posljednje vrijeme pao na razinu prosječnog quarterbacka u NFL-u te nije ispunio svoj nevjerojatni potencijal, to nije razlog zašto mu ni jedna od 32 NFL franšize nije ponudila posao. Kaep je itekako sposoban biti ili zamjena u solidnoj momčadi, ili starter u nekoj od ekipa koje tek moraju odgojiti buduću zvijezdu franšize, ali nitko ga ne želi. U ligi gdje lošiji igrači od njega dobivaju 6-10 milijuna dolara po sezoni samo zato što igraju na poziciji bacača, Kaepernick ne može prismrdjeti klupi.

Jasno je i zašto. Nitko ne želi migrene koje čovjek nosi sa sobom.

Kaepernick je lanjskog kolovoza izazvao ogromne podjele u sportskoj javnosti kada je u ime prosvjeda za rasnu nejednakost klečao za vrijeme sviranja nacionalne himne. Quarterback iz miješanog braka, odgojen u obitelji bijelih posvojitelja, odlikaš u školi i izvrstan sportaš tako je postao simbol razdora koji se nakon raspada Sovjetskog Saveza počeo javljati među zemljama tzv. Zapada. Stav o Kaepernicku bio je lakmus-papir za političko opredjeljenje u SAD-u: po tome što ste mislili o bivšem bacaču San Francisca moglo se zaključiti na čijoj ćete se strani vjerojatno naći kada se govori o LGBT pravima, pobačaju, pravima manjina i, najviše od svega, rasnoj diskriminaciji.

Njegov je slučaj također poslužio i kao okidač rasprave o domoljublju tijekom kojeg je – a to je posljednjih godina prisutno u svim zemljama Zapada, što uključuje i Hrvatsku – jedna skupina pokušavala monopolizirati ljubav prema domovini ističući svetost njenih simbola, dok je druga grupa osporavala taj monopol tvrdeći kako su od poštivanja simbola (himna, zastava*) važniji ideali utkani u tkivo nacije, poput slobode, slobode govora, prava na prosvjed i tome slično. Bitka je to koja se odigrava svaki dan u komentarima gotovo svih članaka na internetu u svim zemljama Zapada, s ovim ili onim varijablama ovisno o naciji unutar koje se odigravaju i problemima koji je muče. Kaep je svojim prosvjedom pozvao sve te ljude koji se svađaju pod internet člancima da se svađaju preko njegovih leđa.

*Jučer je izašao zanimljiv post na Imguru o kodificiranom odnosu prema američkoj zastavi . Naime, u SAD-u postoje pisana pravila što se tiče načina ophođenja prema tom državnom simbolu, a klečanje za vrijeme isticanja zastave nije izrazit prekršaj tog pisanog kodeksa. No nošenje zastave kao odjeće, njeno horizontalno pronošenje kroz stadion, njeno korištenje kao motiva na sportskoj odjeći itd. jesu konkretno kršenje tog istog kodeksa – što bi značilo da su se Kaepernickovi kritičari, koji se u svom isticanju domoljublja često koriste predmetima s uzorkom zastave, i njegovi potencijalni poslodavci više ogriješili o kodeks od samog igrača.

Jedan od argumenata anti-Kaep grupacije, koji ga je vjerojatno stajao posla, taj je da se sportaši nemaju što petljati u politiku.

Istina, sport je u posljednjih 30 godina stasao u korporativnog giganta, a korporacije se ne vole miješati u stvari koje dijele javnost – najbolje je to opisao Michael Jordan, kada je na zamolbu da podupre demokratskog kandidata u Sjevernoj Karolini sredinom 1990-ih izjavio: “I republikanci kupuju tenisice.” Sportaši se generalno klone političkih ispada i kao individualci i kao dio kolektiva, ali to ne znači kako sport nikada nije bio platforma za politiku promjene, osobito u sklopu pokreta za građanska prava – Black 14 u sveučilišnom nogometu, Jackie Robinson kao prvi crnac u profi sportu, Muhammad Ali koji je odbio boriti se za svoju zemlju u Vijetnamskom ratu i Tommie Smith i John Carlos na Olimpijskim igrama u Meksiku. Irac Peter O’Connor je prosvjedovao kada je nakon njegovog trijumfa u skoku u dalj na OI 1906. podignuta britanska zastava, a ukoliko vas ništa od ovoga ne može prikloniti stavu da i sportaši imaju pravo koristiti svoju platformu za političko djelovanje, valja podsjetiti kako su neki slovenski skijaši u godinama pred raspad Jugoslavije odbijali davati intervjue na srpskom ili hrvatskom i kako su sportaši poput Gorana Ivaniševića i Dražena Petrovića za vrijeme rata koristili svoju slavu da govore o stanju u Jugoslaviji i kasnije u Hrvatskoj.

Povijest sporta kao platforme za društvene promjene unutar okvira pop kulture nije tako bogata kao ona filma ili muzike*, koji su oduvijek tematizirali političke probleme na ovaj ili onaj način, ali u periodu od 1980-ih do nedavno gotovo da nije ni postojala. Kao što sam rekao, korporacije – a američki sportski kolektivi su u tom periodu redom transformirani iz klubova u korporacije – ne žele da talasate. Kaepernick je napravio upravo to i zato je odstranjen iz NFL-a. Nitko ne želi podjelu. Nitko ne želi glavobolje. Liga je tako jasno poručila igračima da se s ovim pitanjima ne zajebavaju. Zastava i himna su svetinje – ne zato što one to jesu, nego zato što dovođenje u poziciju koja se može protumačiti (po mom mišljenju, pogrešno) kao pljuvanje po tim svetinjama ljuti navijački korpus koji troši svoje teško zarađene pare na proizvode sportskih korporacija.

*Koja je u velikom dijelu odstranila taj dio sebe početkom 2000-ih, kada su politička pitanja okarakterizirana kao nekul i smaračka; kada bi se neko pitanje potezalo, obično se radilo o rodnim politikama koje su unutar mainstreama kljasto prikazane poput iznimno površnog, plitkog i izrazito monetariziranog feminizma jedne Beyonce. Stvari se, doduše, mijenjaju što pokazuje velika popularnost Kendricka Lamara i nešto manja popularnost zadnjeg albuma Solange, ali valja reći kako su i oni u jednom dijelu pop publike okarakterizirani prvenstveno kao smarači.

Stoga je potpuno nerazumljivo koji je kurac bio američkom predsjedniku Donaldu Trumpu kada je za vrijeme govora u Alabami izjavio kako bi vlasnici NFL momčadi igraču koji klekne tijekom himne trebali reći “Miči tog kučkinog sina s terena. Otpušten je!”, dodajući kako bi vlasnik koji bi to napravio bio najpopularnija osoba u Americi.

Predsjednik nije stao na tome, već je kritizirao i napore lige da uvede kazne koje bi donekle zaštitile zdravlje igrača, a narugao se i TV rejtinzima koji su prošle godine znatno pali. Trump je time nastavio miješanje u probleme sporta, kao i kad se preko Twittera zakačio sa Stephom Curryem nakon što je vođa Warriorsa izjavio da će se momčad sastati i odlučiti želi li putovati na tradicionalni susret prvaka s Predsjednikom u Bijelu Kuću. Trump je svojim tvitom povukao pozivnicu Dubsima, ponašajući se kao razmaženo dijete (sportaši raznih opredjeljenja odbijali su ići na susrete i s Georgeom W. Bushom i s Barackom Obamom, smatrajući ih nedostojnim da vode zemlju), zbog čega ga je LeBron James nazvao propalicom*, dok je Kobe Bryant prisnažio kako zemlju vodi čovjek koji sije razdor gdje god se pojavi.

* Zanimljivo je kako je LeBron iskoristio riječ “bum” koja je u povijesti sporta često korištena da opiše očajne momčadi koje ne znaju igrati i ne trude se, osobito kroz prvu polovicu 20. stoljeća.

Trump nije imao nikakvog političkog razloga povlačiti ovo pitanje jer je “kučkin sin” iz njegova govora de facto bio otpušten, odnosno nije mogao dobiti novi posao. Njegova prostačka retorika osupnula je mnoge, iako je Trump tijekom kampanje i tijekom ovih nekoliko mjeseci predsjedništva pokazao kako je ‘narodska’ retorika – odnosno, izbjegavanje općeprihvaćenog načina ophođenja političara – jedina platforma koju im,a pošto njegova administracija još uvijek nije svoje stavove o nekim važnim pitanjima u SAD-u poduprla političkim mjerama. Upravo je retorikom razbjesnio niz igrača u NFL-u, pa je prošlotjedno kolo, daleko najbolje i najuzbudljivije u novoj sezoni, proteklo u znaku protesta. Gotovo da nije bilo momčadi u kojoj bar dio igrača nije prosvjedovao.

NFL moćnici  odlučili su javno odabrati stranu i stati iza svoje lige i iza svojih igrača, iako to može značiti ogromni gubitak prihoda

Sve je započelo u Londonu, gdje su igrači Ravensa i Jaguarsa međusobno povezali ruke, a među njima su se našao i vlasnik Jacksonvillea Shad Khan, koji je nakon Trumpove inauguracije u predsjednički fond usuo milijun dolara. Dio igrača Ravensa, među kojima je bio i njihov bivši igrač i jedna od najvećih NFL zvijezda Ray Lewis*, kleknuo je za vrijeme sviranja himne; kada je počela svirati himna Ujedinjenog kraljevstva, svi su ustali.

* Čiji je moralni autoritet, doduše, pod velikim upitnikom.

Bio je to tek početak.

Sve su momčadi reagirale na svoj način. Kod nekih, kao kod Eaglesa, jedinstvo nije bilo jedinstveno – čitava momčad stajala je povezanih ruku za vrijeme sviranja himne osim Mychala Kendricksa, koji je ostao po strani. Prije početka dvoboja Saintsa i Panthersa dio igrača New Orleansa ostao je sjediti, dok je zvijezda Caroline Julius Peppers iz svlačionice izišao nakon sviranja himne. Prosvjedovali su svi – igrač Vikingsa Harrison Smith povezao je ruke s GM-om Rickom Spielmanom i vlasnicima Markom i Zygijem Wilfom. Obrana Patriotsa ostala je sjediti dok su ofenzivni linijaši stali jedan do drugog, povezani rukama. Na utakmici Lionsa i Falconsa desetak je igrača kleknulo tijekom pjevanja himne da bi na kraju sam izvođač himne Rico LaVelle kleknuo za vrijeme pjevanja posljednje riječi i podigao šaku u zrak.

Igrači Steelersa prosvjedovali su u Chicagu tako da nisu izašli na teren dok himna nije bila odsvirana. Jedina dva čovjeka Pittsburgha na Soldier Fieldu bili su trener Mike Tomlin i ofenzivni tackle Alejandro Villanueva, koji je himnu odslušao s rukom na srcu. Villanueva je ratni veteran s tri turnusa u Afganistanu, gdje je dobio odličje jer je pod paljbom izvlačio ranjene suborce, pa su mnogi njegov čin protumačili kao gestu suprotstavljanja ostatku momčadi, ali sam Villaneuva se kasnije ispričao suigračima, rekavši kako nije imao pojma da će momčad prosvjedovati zbog kaosa u tunelu za igrače te kako nema problema s tim da netko kleči za vrijeme himne.

Usprkos toj njegovoj izjavi, valja reći kako nisu svi igrači dijelili sentiment svojih kolega. Quarterback Steelersa Ben Roethlisberger rekao je kako je proveo besanu noć te kako žali što nije bio na terenu tijekom himne, dodajući kako on uopće nije želio prosvjedovati već je ostao u svlačionici kako bi momčad izgledala ujedinjeno. Bivši linijaš New Englanda i legenda kluba Matt Light izjavio je kako se prvi put osjećao posramljeno što je dio Patriotsa.

“To je stvarnost koju ti takozvani muškarci ne prihvaćaju. Ako se ovdje radilo o njihovoj borbi, znam milijun drugih načina na koje bi je mogli ostvariti. Ako se radi samo o njima… vidite što se događa. Kolateralna šteta je velika i raširena. Očito nisu mislili ni na koga osim na sebe”, rekao je trostruki osvajač Super Bowla, dodajući kako ne postoji razlog da se prosvjeduje tijekom himne. Njegov sentiment dijele i brojni navijači, pošto su protesti igrača na svakom stadionu dočekani zvižducima bilo većeg, bilo manjeg dijela publike.

Upravo ta činjenica da je publika podijeljena, a po njenom demografskom sastavu dalo bi se zaključiti da će se više nakloniti zviždanju nego odobravanju, dodatno naglašava kako su komentari predsjednika Trumpa toliko razljutili moćnike NFL-a da su odlučili javno odabrati stranu i stati iza svoje lige i iza svojih igrača, iako to može značiti ogroman gubitak prihoda.

NFL-ov povjerenik Roger Goodell je na sebi svojstven, servilan i pičkast način osudio Trumpovo ponašanje mekim riječima naglasivši kako ovakvi komentari pokazuju nepoštovanje prema ligi koju zastupa. Njegovi su poslodavci bili puno oštriji. Svi vlasnici NFL franšiza, isti oni koji Kaepernicku nisu željeli dati posao, osudili su Trumpovo ponašanje. Čak je i vlasnik Cowboysa Jerry Jones, koji je oštro osudio prosvjedovanje za vrijeme himne, kleknuo sa svojom momčadi prije Monday Night Football utakmice s Cardinalsima.

Drugi vlasnici bili su još oštriji.

Predsjednik 49ersa Jed York nazvao je Trumpove komentare uvredljivima i “kontradiktornim idealima koje ova velika zemlja predstavlja”, dodajući kako uprava u potpunosti podupire igrače koji žele svratiti pozornost na društvenu nepravdu. Vlasnik Dolphinsa Stephen Ross prisnažio je kako zemlji treba vodstvo koje će je ujediniti, a ne sijati razdor.

Trumpa će možda najviše opeći komentar, ako je moguće da ga nešto zapeče, njegovog velikog prijatelja Roberta Krafta. Kraft je tijekom prošle godine bio jedan od najvećih propagatora Trumpove predsjedničke kampanje, a vlasnik Patriotsa poklonio je predsjedniku SAD-a šampionski prsten kakav nose treneri, vlasnici i igrači. Trener Patsa Bill Belichick i njihov najbolji igrač Tom Brady godinama su pokazivali simpatije prema Trumpu kao gospodarstveniku i kao predsjedničkom kandidatu. Čini se kako su mu i oni okrenuli leđa.

“Duboko sam razočaran tonom Predsjednikova komentara. Ponosan sam što sam povezan s nizom igrača koji su imali pozitivan utjecaj na svoje zajednice. Njihov trud, na terenu i izvan njega, ujedinjuje ljude i čini naše zajednice snažnijima. Ne postoji snažniji faktor ujedinjavanja u ovoj zemlji od sporta, kao što ne postoji snažniji faktor razdora od politike. Smatram da bi politički vođe mogli naučiti puno lekcija o suradnji i radu prema zajedničkom cilju. Naši igrači su inteligentni, brižni, duboko im je stalo do naše zajednice i u potpunosti podržavam njihovo pravo da na miran način utječu na društvene promjene i svraćaju pozornost javnosti na način za koji oni misle da će imati najviše utjecaja”, poručio je Kraft u svojoj izjavi.

Čitajući izvještaje o protestima igrača, čitajući njihove izjave i izjave vlasnika, jasno je kako se priroda samog prosvjeda promijenila.

Od protesta koji je započeo zbog policijskih brutalnosti prema pripadnicima manjina, čiji je broj upućivao kako se u određenim dijelovima zemlje provodio sistemski – prosvjeda koji je, kako je rekao safety 49ersa Eric Reid, koji je često klečao s Kaepernickom, trebao biti iskaz punog poštovanja prema zemlji koju voli ali koju mora kritizirati – on je prerastao u nešto sasvim drugačije. Masovni prosvjedi i masovni iskazi otpora vlasnika franšiza nisu rezultat iznenadne prosvjećenosti ljudi koji su shvatili kako svijetu treba ukazati na probleme rasne nejednakosti. Oni nisu iskaz empatije, bar ne kod većine prosvjednika. Oni su čisto pokazivanje mišića, glasni “puši kurac, seljačino” američkom predsjedniku koji se drznuo kritizirati najmoćniju sportsku ligu u Americi. Glavnina sudionika nije se fokusirala na probleme o kojima je Kaepernick govorio, ili ih je koristila samo kao punchline svojih izjava protiv Trumpa, već su govorili o nedostojnosti predsjednika. Doug Baldwin, Martellus Bennet, Richard Sherman, Ben Watson, Zach Brown i mnogi drugi fokusirali su se na kritiziranje predsjednika dok su rijetki, poput tight enda Packersa Lancea Kendricksa, pokušali iskoristiti priliku i ukazati predsjedniku na aktualne probleme poput katastrofalnog stanja u Portoriku nakon uragana Maria.

Bilo bi tužno kada bi ostalo na tome. Bez obzira nalazili se na strani Trumpa ili na novopronađenoj strani NFL-a što se tiče čistog prosvjedovanja za vrijeme himne, nema sumnje kako su problemi koji su prosvjede potakli duboki, veliki i jako, jako ozbiljni. Možda još veći problem je taj što je došlo do raskola između predsjednika i lige. Kada jedna inertna, zaradi orijentirana masa odluči uskočiti u situaciju koja uzrokuje podjele, znate kako u društvu vlada ekstremno sranje.

Prije malo manje od 100 godina, njemački politolog i pravnik Carl Schmitt je tvrdio kako neprijatelje može ujediniti samo pojava još snažnijeg neprijatelja.

Taj se princip jasno vidi u recentnim primjerima iz pop kulture – razlog zašto je američka DEA surađivala s terorističkom skupinom Los Pepes u Narcosu (i u stvarnom životu) bio je taj što su obje grupacije vidjele Pabla Escobara kao veću prijetnju; jednom kada je ona nestala, okomili su se jedni na druge. Razlog zašto su Jon Snow i Daenerys Targaryen osnovali savez u Game of Thrones, osim ljubavi prema incestuoznom seksu i oblim guzicama, bila je pojava puno veće prijetnje u obliku Night Kinga, koja ih je natjerala da traže savez i sa svojim smrtnim neprijateljima Lannisterima s kojima su u otvorenom ratu.

Zapadna društva počela su doživljavati sve veći raskol od sredine 1960-ih, kada je kontrakultura masovno počela preispitivati ono što je društvo do tog trenutka smatralo ‘normalnim’, i što se nastavilo pojavom drugog vala feminizma, razvojem semiotike, borbom za rodnu i rasnu ravnopravnost i ostalim procesima o kojima i vi koji ovo čitate vjerojatno imate snažno mišljenje, baš kao što ga imam i ja. Nestankom Sovjetskog Saveza, koji je 50 godina zapadnim društvima služio kao faktor ujedinjenja, kao Night King koji ima atomsko oružje i potpuno suprotni društveni ustroj (bar na papiru), nestao je i taj ujedinjujući faktor i mnoge su se nacije počele raslojavati, a američka – kao etnički, rasno i po društvenom statusu najraznovrsnija te politički najmoćnija – pretrpjela je možda i najveći udar. Ideali koji su utkani u tkivo zajednice, poput slobode, jednakosti i pravde za sve, još uvijek se ne propituju ideološki gledano, ali istovremeno se ne primjenjuju u praksi, bar ne uvijek, što ovi prosvjedi jasno pokazuju.

Stvari polako idu u pičku materinu, a pitanje je hoće li to raslojavanje dovesti društvo do točke pucanja – ne samo u SAD-u, nego i u Europi, gdje raste potpora ekstremno desnim grupacijama (što su pokazali i izbori u Njemačkoj) zbog toga što centristi i razjedinjena ljevica (koja ljudima ne može ponuditi faktor kohezije koji desničari nude u vidu pripadanja nečemu velikom kao što je nacija) ne mogu riješiti stvari koje oni percipiraju kao probleme. To je ujedno i jedan od razloga zašto je Donald Trump postao predsjednik SAD-a – zato što potencira raslojavanje, zato što potencira razdor gdje god se pojavi, jer zna da će iza njegove linije podjele ostati puno više birača, i to jako motiviranih birača, nego s one druge, liberalnije strane.

Kako će Amerikanci riješiti taj politički problem (a, bogami, i Hrvati – o čemu vam ne moram posebno pričati, jer realno će me 50+ posto vas koji čitaju ovu kolumnu sterati u pizdu materinu zbog iznesenih stavova) tek ostaje da vidimo. Hoće li doći do građanskog rata, hoće li sukob tinjati, ali ostajati u sferi političkog, hoće li ljudi živjeti u političkim enklavama, u tzv. bubbleu u kojem se družiš samo s istomišljenicima i izbjegavaš sukob, ili će se pojaviti realna prijetnja, schmittovski neprijatelj koji će opet ujediniti ljude – sve su opcije više ili manje moguće.

NFL je pokazao koliko brzo pojava takvog neprijatelja može ujediniti do jučer razjedinjen korpus – Trump je posrao NFL i NFL se ekspresno ujedinio (uz mali postotak disidenata). Iskreno, jedva čekam sljedeće kolo kada ćemo se opet moći posvetiti footballu, koliko god ova pitanja bila važnija. No, jedno je sigurno: u novoj sezoni već je odigrano možda i najvažnije kolo godine. Ne zato jer je bilo spektakularno – a bilo je, jer su utakmice redom bile sjajne – već zbog onoga što se događalo oko terena.