Čovjek koji je buljio u ekran

Steph Curry, prvi od svoje vrste

Mislim da je on najbolji tricaš svih vremena. Evo zašto

Karijera Raya Allena zagazila je u posljednje poglavlje koje je, činilo se, naglo dolazilo svom kraju. Najbolji tricaš svih vremena tog je proljeća 2012. izgledao kao jedan od onih NBA igrača kojima su Space Jam svemirci oduzeli košarkašku moć. Čovjek čiji je skok-šut izgledao kao da je kreiran u nekakvom košarkaškom laboratoriju – brz, visok i precizan – izgubio je formu koja se nije mijenjala 15 godina.

Celticsi su igrali protiv Heata u finalu Istočne konferencije u epskoj borbi koja je otišla u sedam utakmica, a Ray Ray je muku mučio s ozlijeđenim gležnjem. Krivio se prilikom odskoka, ispuštao je loptu iz neobičnih pozicija, a svaki doček na parket bio je popraćen grimasom. Najpouzdaniji šut lige postao je neprepoznatljiv. S formom je nestala i učinkovitost. Allen je u finalnoj seriji gađao svega 35 posto. Kada je serija završila, mnogi su smatrali kako bi to mogao biti i njegov oproštaj od karijere.

Nije bio.

Celticsi su svom veteranu velikodušno ponudili ugovor na dvije godine težak 12 milijuna dolara, ali Allen je odlučio izabrati lakši put. Potpisao je trogodišnji ugovor s Heatom, čije se rivalstvo s Bostonom zahuktalo otkako je LeBron sletio u South Beach, i Celticsi mu to nikada nisu oprostili. Kevin Garnett i Paul Pierce osjećali su se izdanima nakon što su čitavo ljeto pričali o još jednom pohodu na titulu, a loša krv između trojca i dalje postoji pošto KG ove godine nije pozvao jedino Allena, od svih važnih suigrača iz šampionske ekipe Kelta. na umirovljenje svog dresa u TD Gardenu.

Ne znam je li Allen pogođen tim potezom, jer timski sportovi u zatvorenim ligama su čudna biljka i štošta se može percipirati kao izdaja. No, za razliku od drugih karijera na kojima bi takav odlazak svakako ostavio mrlju u percepciji javnosti, kod Allena je ona brzinski isprana (osim u očima nekih Bostonovih navijača). Allen je u Miamiju uzeo još jedan prsten i pri tom pogodio jedan od najvažnijih šutova u povijesti NBA košarke. Njegovo naslijeđe bilo je definirano. Ray Allen je bio najveći šuter u povijesti lige.

Taman kada je prolazio kroz svoju krizu u proljeće 2012., govorio sam kako je samo pitanje vremena (i ozljeda) kada će Allen izgubiti svoju laskavu titulu.

Napravio je kvalitativni skok od potencijala do jako dobrog igrača do superstara do jebote-led-ovakvo-nešto-nikada-prije-nismo-vidjeli

Mnogi su se smijali da sam lud, mnogi su govorili da je to poprilično hrabra prognoza, ali nije bila ni jedno ni drugo. Kada uparite eye test sa statistikom, u nekim se situacijama jasno može iščitati budućnost – preciznije nego viskom, tarot kartama i trećim okom. Golema guzica i izuzetan osjećaj za pozicioniranje te visoke skakačke per 36 minutes brojke obično se dobro transferiraju i kada se poveća minutaža. Kevin Love je dvije godine pod Kurtom Rambisom igrao 25 i nešto sitno minuta u prosjeku i hvatao devet skokova, te nije bilo teško procijeniti da će jednog dana biti najbolji skakač lige. Kada je na klupu Wolvesa sjeo Rick Adelman i konačno Loveu dao minute, ovaj je imao 15 skokova po utakmici, najviše u ligi.

Druga statistička grupa koju je relativno lako procijeniti je broj ubačenih trica. Ukoliko netko ima kompaktan šut, pogađa solidno iz driblinga, kroz blokove i u catch and shoot situacijama te mu se postotak šuta ne mijenja ovisno o volumenu, da se predvidjeti kako će postotak ostati konstantan bez obzira bio taj volumen šest ili 10 pokušaja po utakmici.

Te 2012. Steph Curry je većinu sezone propustio zbog ozljede gležnja. Usprkos tome, bio sam uvjeren kako se radi o čovjeku koji će jednog dana srušiti Raya Allena s trona najboljeg tricaša svih vremena. Ne radi se tu o nekom špurijusu, ili intuiciji, ili o pretjeranom košarkaškom znanju s moje strane. Jednostavno su brojke i igra pričale svoju priču, dodatno potaknutu otvaranjem igre i orijentacijom s izolacijske košarke na pace & space.

No, čak ni ja nisam mogao zamisliti da će Steph Curry biti ovoliko dobar.

Dva naslova i dvije MVP nagrade kasnije, Curry više nije u poziciji da bude najbolji igrač sezone. Dolazak Kevina Duranta donekle je smanjio njegovu čudesnost i čudesnost Golden State Warriorsa. Od simpatične momčadi gubitnika s Montom Ellisom i Stephom kao parom nekomplementarnih, ali ludo zabavnih bekova, postali su giganti svjetske košarke u povijesnom kontekstu, ekipa koja je kroz dobro draftanje, razvoj vlastitih igrača i pametnu upotrebu salary capa izrasla u momčad koja je srušila rekord po broju pobjeda u regularnoj sezoni i onu koja se ove godine sprema uzeti svoj svoj treći naslov u četiri godine.

Curry je tijekom tog pohoda bio najvažniji igrač Warriorsa. Prvi je napravio kvalitativni skok od potencijala do jako dobrog igrača do superstara do jebote-led-ovakvo-nešto-nikada-prije-nismo-vidjeli! Unatoč tome što je Durantovim dolaskom sjeo na suvozačevo sjedalo bez potrebe da se bori za ulogu alfa-mužjaka i dokazuje se, što samo pokazuje koliko je dobro posložen u glavi*, Curry ostaje pokretačka snaga momčadi, čovjek čija je nezaliječena ozljeda bila jedan od glavnih razloga zašto su LeBron i Kyrie Irving donijeli Cavaliersima jedini naslov u povijesti. Kroz proteklih pet sezona Stephen Curry je izrastao u jednog od petorice najboljih igrača lige, a pritom je postao i najbolji tricaš svih vremena.

*Isto ne možemo reći za KD-ja, koji je svoju novu ulogu košarkaškog heela pokušao izgraditi i kroz svađu sa suigračem i to oko jebenih patika, ali Curry je i tome brzo stao na kraj.

Istina, Ray Allen je karijeru završio s 2.973 pogođene trice. Curry trenutno ima 978 pogođenih trica manje. Usprkos tome, usudio bih se reći kako je plej Warriorsa već sada, nakon 590 odigranih utakmica, bolji iza linije za tri nego što je to Ray ikada bio.

Ne umanjujem pritom Allenovu izvrsnost. Njegove su brojke došle u drugačijem povijesnom kontekstu, u kojem je bilo puno teže ostvarivati nebulozne brojke, jer igra nije bila toliko orijentirana na kreaciju otvorenih šutova za tri.

Kada je Jesus Shuttlesworth debitirao u NBA-u, prosjek pokušaja za tri bio je 16,8 po utakmici. U Curryevoj rookie godini on se popeo na 18,1, što se baš i ne čini kao neko suludo povećanje. No, paradigma se tada tek počela mijenjati. Stephu Curryju danas je 29 i prosječni broj trica jedne momčadi po NBA utakmici iznosi nevjerojatnih 28,8, što je za ravnih 13 šutova više nego su ih momčadi rokale kada je Allenu bilo 29 godina i kad je bio na samom vrhuncu svoje karijere.

Ray je po mnogočemu bio pionir, jedan od onih igrača koji su trenerima pokazivali kako trica može biti moćno i pouzdano oružje i čiji je uspjeh i prsten s Bostonom pomogao uvući ligu u novu eru. Pitanje je kako bi njegove brojke izgledale da je imao šansu čitavu karijeru provesti u D’Antonijevim Rocketsima, čije je korištenje trice ove sezone otišlo u nezapamćene visine s 44 pokušaja po utakmici (!!!!!!!!!!!!!!) što se jasno vidi na ovoj ilustraciji koja pokazuje kliničku smrt mid-rangea u teksaškoj ekipi.

Kontekst je bitan. Steph se u svom košarkaškom razvoju definitivno okoristio povijesnim kontekstom, ali ako ćemo karijere stavljati u kontekst, onda se ne možemo koristiti samo povijesnim. Stavimo ih i u statistički.

Način na koji je Ray Allen tijekom svoje karijere dolazio do trica bio je dvojak. Prvi i osnovni bilo je stajanje na perimetru, zavlačenje u kut i čekanje asistencije. Prvi veliki skok u Allenovoj karijeri što se postotka ubačaja tiče došao je u njegovoj četvrtoj sezoni u Bucksima, kada su dotadašnji primarni razigravači Terrell Brandon* i zaboravljeni Haywoode Workman zamijenjeni Samom Cassellom – koji je u klub došao godinu ranije, ali je odigrao svega četiri utakmice radi ozljede. Čovjek čija je inteligencija i razumijevanje košarkaške geometrije bila jednaka njegovoj sposobnosti da glumi ET-ja bez korištenja maske znatno je podigao Allenovu igru i učinio ga jednim od najopasnijih egzekutora u ligi. Allen je ostatak karijere proveo okružen pass first plejevima poput Garya Paytona, Luka Ridnoura, Rajona Ronda i, ako baš hoćete, LeBrona Jamesa, i nema sumnje kako su upravo oni znatno podizali njegove brojke.

*Imam soft spot za Terrella pošto mi je njegova sličica iz Clevelanda bila zalijepljena na stalažu od nižih razreda osnovne.

Drugi faktor njegove izvrsnosti bila je sposobnost da se pozicionira za asistenciju koristeći svoju brzinu, naglu promjenu smjera i neumorno protrčavanje kroz blokove. Kroz čitav period 2000-ih samo je jedan čovjek bio na njegovoj razini što se rada bez lopte tiče, osobito kada govorimo o zaobilaženju screenova i šutovima iz okreta u protrčavanju, ali Rip Hamilton se više orijentirao na egzekuciju s poludistance, a ne iza linije za tri.

Ova dva oružja učinila su Allena rijetkom vrstom – igračem čiji se postotak ubačaja iza linije trice nije mijenjao povećanjem samog volumena šutova. Bilo da je pucao tri ili pet ili 10 trica po utakmici, njegov je učinak ostajao oko onih 40-ak posto s kojima je završio karijeru. Bilo je boljih tricaša s manjim volumenom – poput Stevea Kerra, Jasona Kapona ili Kylea Korvera; ili onih koji nisu imali sreću pokazati što mogu tijekom dulje karijere poput našeg Dražena Petrovića – ali Allenova kombinacija dugovječnosti, volumena i preciznosti nikada nije bila viđena od Reggieja Millera, koji je u drugim segmentima ipak bio deficitarniji igrač u odnosu na Ray Raya.

Steph je, po mom mišljenju, već sad nadmašio Allena. Curry, naime, posjeduje oba elitna oružja koja su krasila Rayovu igru. U catch and shoot situacijama su tu negdje, u protrčavanjima kroz blokove je Allen nešto bolji, ali Curry je u svoj arsenal unio oružje koje nitko prije njega nije imao.

Kada analiziramo brojke jasno se vidi da se Allenov stil igre odražava i na statistici. Tijekom karijere većinu trica Allen nije izradio sam – njegove su trice uglavnom bile asistirane. Taj postotak oscilirao je od 75 posto kada nije igrao s kvalitetnim plejevima, preko 80-85 posto na vrhuncu karijere, do 95 posto pod stare dane, kada se pretvorio u igrača koji u kutu čeka otvoreni šut. Po načinu na koji je zabijao trice Allen manje podsjeća na Currya, a puno više na drugog Splash Brothera, Klaya Thompsona, kojem je prosjek asistiranih trica kroz karijeru oko 94 posto, a ove se sezone popeo na nevjerojatnih 97,7 posto. Klay je uistinu majstor catch and shoota, baš kao što su to bili Allen i Miller.

Curry nije takav. Njegov postotak asistiranih trica u zadnjih šest sezona – dakle, otkako je napravio kvalitativni skok – kreće se od 45 do 64 posto, baš zato što u arsenalu ima oružje koju Allen nije imao. Kreiranje trice kroz dribling.

Curryjev stil košarke ponekad zna podsjećati na izolacijski basket kakav smo gledali kroz 1990-e i 2000-e. To je košarka fokusirana na superstarove i njihove nadnaravne vještine, ali Curry to radi puno brže nego što su radili njegovi prethodnici, i puno raznovrsnije, sa sposobnošću da čas igra timsku košarku, a čas rješava sve sam. Njegovi driblinzi, sposobnost da se digne iz trka u tranziciji, da stepbackom pogađa trice i da tuče parabole s parkinga učinili su ga jedinstvenim, osobito kada uzmemo u obzir suludi volumen uzetih šutova.

Baš kao što je Allen bio pionir, to je postao i Curry. Prvi svoje vrste, zasad i jedini. Steph je uzeo mnoge vještine majstora mid-rangea iz 1990-ih i samo ih izmjestio par metara dalje.

Pri tom je postao toliko pouzdan da nešto što smo gledali razjapljenih usta prije pet godina danas doživljavamo pod normalno. Wow faktor je smanjen ponavljanjem, a ponavljanja stvarno ima na bacanje. Dubsi su od miljenika NBA kužera postali prvaci i omražena, bogata momčad, a tijekom tog procesa i fascinacija Stephovim sposobnostima kao da je pala. Premda ga nitko ne mrzi kao što ljudi hejtaju, recimo, Draymonda Greena ili Kevina Duranta, cijene njegovih dionica malo su pale. Naviknemo se na superstarove, osobito one koji nemaju magnetičnu karizmu. No, ono što je Curry radio kroz proteklih šest sezona je i dalje nevjerojatno. Ove je godine malo pao, čime je nastavio lanjski trend, ali to je posljedica promjene njegove uloge u momčadi dolaskom Kevina Duranta, koja ga tjera da ipak više započinje akcije i vrti napad umjesto da ga završava, a ne pada sama kvalitete.

Jasno, mišljenje da je Curry najbolji tricaš svih vremena je samo osobno.

Srećom pa je to kategorija koja je po mnogočemu objektivnija od ostalih ‘najbolji svih vremena’ kategorija. Visok postotak šuta uz najviše pogođenih trica trebao bi biti jasan kriterij za tu titulu. Ne bude li još ozljeda poput ove gležnja zbog koje će izbivati sljedeća dva tjedna, Steph će do kraja sezone preskočiti Vincea Cartera, Jamala Crawforda, Paula Piercea i Jasona Terryja, a možda i Kylea Korvera po broju ubačenih trica. Ispred njega ostat će samo Reggie Miller i Ray Allen, dvojica velikana koji su svojim radom utrli put modernom NBA-u.

Rayu je za postizanje rekorda bilo potrebno 1.300 utakmica. Steph će ga jednog dana stići, ali za rušenje rekorda trebat će mu svega 810-850 odigranih tekmi. Funkcija je to promjene paradigme u NBA-u, o tom nema spora. No, ujedno je to i funkcija njegove jedinstvenosti i genijalnosti.

Možda sam se samo pogrešno izrazio. Steph još uvijek nije najbolji tricaš svih vremena, ali svakako je najkompletniji. Bilo da navijate protiv njega ili za njega, ili ste indiferentni prema uspjehu Dubsa, nemojte griješiti dušu i gledajte. Steph je prvi od svoje vrste i jednako fascinantan i danas kao i prije pet-šest sezona kada je počeo ubacivati šutove iz driblinga dva metra iza linije trice. Bez kostiju.