Čovjek koji je buljio u ekran

Svi mrze Draymonda

…ali Warriorsi ne mogu bez njega

NBA košarka počinje u doigravanju. Truizam smo čuli milijun puta i istinit je samo ukoliko gledate NBA kako biste saznali tko će biti prvak. Istina je kako NBA košarka počinje prvim podbacivanjem lopte; kako utakmice, ozljede, narativi, unutarnji sukobi, vanjski sukobi, trade tračevi i prekrasni potezi sačinjavaju dramu u kojoj je playoff tek jedan od činova. Ukoliko uzmemo da je finale peti čin, a početak playoffa četvrti, da treći otvara završetak prijelaznog roka kada mnoge ekipe povlače poteze kojima se pokušavaju prometnuti u poziciju contendera, i da je prvi čin otvaranje sezone, postaje jasno da onaj drugi kreće točno na Božić.

Na dan razmjene poklona i dobrih želja, prejedanja francuskom i kolačima, kontempliranja o besmislenosti postojećeg ekonomskog sustava i života kao takvog te gledanja božićnih filmova, NBA poklanja najljepši poklon – pet probranih utakmica, svaka sa svojom internom dramom.

Božić je obično vrijeme kada NBA počinje bilježiti rast gledanosti. Ekipe uglavnom počinju otkrivati na čemu su, što funkcionira a što ne, igrači koji su ušli u godinu s viškom kila do tada obično uđu u ritam, veterani se riješe hrđe i konačno počinjemo gledati najbolju košarku na svijetu u svom optimalnom izdanju.

Okršaj Cavaliersa i Warriorsa na Božić 2017. trebao je ponuditi najbolje od dvije momčadi koje su odigrale tri finala zaredom. Cavsi su u 20 utakmica prije blagdana upisali svega dva poraza unatoč tome što su i dalje krajnje limitirani u napadu, pošto im nedostaje sekundarni kreator koji bi odmorio LeBrona Jamesa (Isaiah Thomas je u G-Leagueu i uskoro bi se trebao vratiti), dok su Dubsi u istom periodu izgubili dvije utakmice više unatoč tome što su 20 dana igrali bez Stepha Curryja.

Utakmica je na momente patila od grešaka (što se događa često kada momčadi igraju rano popodne) i nedostataka prouzrokovanih odsustvom ove dvojice igrača, ali gledali smo dramu koja je blage padove u kvaliteti nadoknađivala napetošću i nepredvidljivošću. Na kraju balade kao pobjednik je izašao najveći heel čitave lige, zlikovac sa zaraznim smiješkom, čovjek koga obožavamo mrziti. Ne, ne mislim pri tom na Kevina Duranta koji se od svog prijelaza iz Oklahome u GSW pokušava pozicionirati u ulogu zločinca i to izgleda tragikomično kao dijalozi u hrvatskom filmu.

Mislim na OG zlikovca iz Oracle Arene; na Draymonda Greena.

Da se igra na školskom, Draymonda bi cipelarili dvaput dnevno koliko jebeno iritira

Draymonda sam počeo mrziti puno prije nego što je stupio na NBA parkete. U četiri godine koje je proveo u dresu Michigan State Spartansa izrastao je u igrača kakav je danas. Bio je vođa čiju je inteligenciju, posvećenost i težak rad po intenzitetu pratila samo njegova impulzivnost i nepromišljenost. Nije bio sjajan igrač kada je došao iz srednje škole i nitko nije mogao predvidjeti da će se pretvoriti u okosnicu nekoć sjajnog programa koji je imao određenih problema s recruitingom vrhunskih igrača u one-and-done eri. Green je evoluirao iz sezone u sezonu i od nezrelog 18-godišnjaka postao kapetan momčadi koja je redovito odlazila duboko u March Madness unatoč nedostatku talenta.

Green je pri tom radio sve greenovske stvari. Provocirao je suparnike na terenu i kroz medije, sapinjao ih nogama i povlačio za dresove, govorio koliko obožava svoju školu i svog trenera, hrabrio svoje suigrače i redovito predvodio momčad u kojoj su mu najbolji suigrači bili likovi poput Keitha Applinga (nezaposlen) i Kalina Lucasa (Hapoel Jerusalem) u poenima, skokovima, asistencijama, blokadama i krađama. Njegovu svestranost dokazala su i tri triple-doublea koje je upisao u sveučilišnoj karijeri (samo je Magic imao više u dresu Spartansa), no njegov učinak nije se mogao mjeriti samo statistikom. Draymond Green je od svojih samih početaka bio jedan od onih igrača koji su jednostavno bili dobri unatoč tome što po ničemu ne bi trebali biti dobri.

Bio je prespor da bi ostvario NBA karijeru. Nije bio nešto ludo skočan. Šut mu je bio ubitačno ružan. Njegovu inteligenciju poništavala je impulzivnost. Odlike vođe tendencija da se kači sa apsolutno svima. Unatoč tome Green je dominirao. Bio je pravi igrač za defenzivno orijentiran sustav Toma Izzoa koji je stvarao prave radničke momčadi koje su suparnike dobivale na srce i mišiće. Tijekom svojih legendarnih vježbi hvatanja skokova, čije pozitivne karakteristike Green baštini i danas, znao je igračima navući football opremu i kacige te ih tjerati da se nemilosrdno bore jedni s drugima. Godinama su Spartansi, opravdavajući svoje ime, njegovali estetiku ratničke košarke i ubijali suparnike u skok igri, a nitko u tome nije bio bolji od Draymonda.

Unatoč sjajnoj college karijeri nisam vjerovao da može uspjeti u NBA-u. Green je bio jedan od onih igrača koji su iz limitiranog talenta izvukli svoj maksimum. To može funkcionirati na sveučilištu na kojem je razina vještina puno niža – uostalom, Green se često mučio u Madnessu kada bi Spartansi naletjeli na ekipu koja je imala nešto talenta – ali u NBA-u takvi igrači rijetko prolaze. Sa mnom su se slagali i generalni menadžeri lige. Izabran je tek u drugoj rundi drafta.

Podcijenili smo srce Draymonda Greena.

Šest godina kasnije samo su dva igrača iz tog drafta ostvarila bolje individualne karijere – Damian Lillard i Anthony Davis postali su lica svojih, mahom neuspješnih, franšiza. Green je u međuvremenu postao dvostruki NBA prvak, dvostruki All-Star, najbolji defenzivac lige, trostruki igrač najbolje defenzivne petorke lige, član druge i treće najbolje petorke i najbolji kradljivac sezone uz fantastične sezonske prosjeke koji možda nisu bili u dubokoj vezi s triple-doubleom, ali su neobavezno sextali uz pokoji poslani dick pic.

Njegov utjecaj na igru pritom se ne može mjeriti samo nagradama i statistikom. U izrazito korektnoj ligi u kojoj se igrači mahom poznaju, igraju u AAU ligama od djetinjstva i sudjeluju u McDonaldsovim kampovima, u kojoj su vezani za sindikat igrača i predstavljaju ujedinjeni front protiv vlasnika te se svaki dan čuju preko društvenih mreža, Green je pomalo atipičan lik. Prekopirao je svoju ulogu heela iz koledža u NBA kao da je koristio indigo te je postao jedan od najkontroverznijih igrača.

Njegova igra na nož često prelazi granicu te poprima gotovo nadrealne razmjere. Čovjek je do sada kastrirao više igrača nego što to napravi veterinar na prosječnoj farmi junaca*, a njegovi najprljaviji potezi uključivali su i gaženje i udaranje igrača na tlu, hrvačka obaranja i hip checkove u prvi red publike. Ako mrzite Draymonda, u potpunosti vas razumijem i podržavam. Lik je često odvratan i za te laimbeerovske poteze jednostavno nema opravdanja. No, za razliku od Billa Laimbeera, koji je namjerno i promišljeno pokušavao ozlijediti suparnike, Draymond Green nema tu crtu ultimativnog zlikovca. Njegovi odurni potezi su kulminacija određenog stila igre zbog kojeg se uopće nalazi u NBA-u. On proizlazi iz vatre koja se ćuti u svakom njegovom intervjuu i u svakoj utakmici, te poigravanja s psihom suparnika.

*Ako se Steven Adams ikada odluči imati dijete, nadam se da će Draymond snositi troškove umjetne oplodnje, jer sam poprilično siguran da je u međuvremenu uništio sve šanse Novozelanđanina da zamuti funkcionalnu zigotu.

Green je više kralj prljave, a ne zle igre, te po tome puno više podsjeća Dennisa Rodmana nego na Laimbeera. Sjećate se kada je Rodman uništio Franka Brickowskog i isprovocirao dvije tehničke Seattleova centra u prvoj utakmici finala 1996. u samo dvije minute? To je ono što Draymond radi iz utakmice u utakmicu, često s uspjehom. No ponekad ga njegova impulzivnost ponese i napravi odvratnu, prljavu glupost. Navijači Warriorsa mogu se ljutiti na njegovu tehničku zbog koje je izbačen iz finala prije dvije sezone i donekle stajao Dubse naslova, ali udaranje LeBrona u jaja samo je produkt stila igre koji ga je učinio tako korisnim u svim drugim utakmicama.

Jebanje u mozak kojim Draymond časti svoje suparnike često svraća pozornost suparničkih igrača s njegovih talentiranijih kolega na njega i to drastično olakšava igru Warriorsa*, no to nije jedini način na koji doprinosi momčadi. Green je nastavio svoju evoluciju koju je započeo na koledžu, te premda mu je ovo za sada statistički najslabija sezona otkako je postao starter, rekao bih kako nikada prije nije igrao bolje.

*Ako su udaranja igrača nogom u jaja, povlačenja za dres i ‘slučajna’ gaženja suparnika na podu kulminacija prljavosti i razlog zbog kojeg bi Green trebao s pravom dobiti suspenziju na pet ili više utakmica, ostatak njegove prljave igre je izrazito suptilan. U utakmici s Cavsima nije ni jednom prošao centar u povratku u obranu, a da pri tom nije stavio ruke na suparničkog igrača, čisto tako da ga malo iživcira. Da se igra na školskom, Draymonda bi cipelarili dvaput dnevno koliko jebeno iritira.

Draymond je jedini igrač kojeg Warriorsi ne mogu nadomjestiti. Nema nikakve sumnje kako su Kevin Durant i Steph Curry, pa čak i Klay Thompson, talentiraniji igrači od Greena, ali njihove uloge u momčadi donekle se preklapaju. Durant i Curry su kreatori u tranziciji i half-courtu, dribleri i egzekutori koji igraju solidnu obranu. Klay je primarni perimeter defenzivac i off-the-ball egzekutor i kreator. Nestane li jedan od njih zbog ozljede, kao što je Durant nestao lani ili Curry ove godine, ostatak momčadi će ga nadoknaditi. No, Green u ekipi nema alternative. Kao primarni defenzivac na četiri pozcije, kao izvrstan help defender, kao zatvarač defenzivnog skoka, kao sekundarni asistent, i kao srce momčadi, nitko ga ne može zamijeniti. Green je hokejaški goon koji istovremeno može raditi i 10 drugih stvari na odličan način. Sve njegove vještine ispoljile su se u božićnom okršaju protiv Cavsa.

Green je dobio zeleno svjetlo kada je početkom četvrte Steve Kerr odlučio odmoriti Kevina Duranta i na teren poslao petorku Livingstone – Thompson – Iguodala – Green – West. Petorka u kojoj su svi igrači slične visine i koja igra mutiranu verziju small balla te brzinom anulira nedostatak visine na centarskim pozicijama, a visinom nedostatak lateralne pokretljivosti na bekovskim, napravila je osjetnu razliku, i to dok su i Kevin Love i LeBron bili na parketu. Ova petorka je počela igrati tek kad se Curry ozlijedio i dosad je funkcionirala odlično – od osam različitih postava koje su ove godine igrale 30+ minuta za Dubse uvjerljivo je prva s net ratingom od 28.0 te s nevjerojatnim defenzivnim ratingom od 82.9*. Petorka je samljela Cavse zahvaljujući Greenovoj kompletnoj igri.

*Celticsi su momčad koja ima najbolji DefRtg lige sa 100.7. Ako gledamo petorke koje su igrale više od 30 minuta, ova petorka Dubsa je 11. u ligi. Najbolja petorka po DefRtg a da je do sad igrala ozbiljne minute (njih više od 100) pomalo iznenađuje. Ta čast pripada Mavsima i njihovoj petorci Barea – Ferrell – Harris – Nowitzki – Powell s DefRtgom 82.3.

U periodu dok je Durant bio vani, Green je zabio dvije trice i polaganje, asistirao dvaput u punom napadu, bacio outlet pass preko cijelog terena za polaganje, uhvatio dva skoka, prisilio LeBrona na stepback promašaj, natjerao ga da ispusti loptu uletjevši s help pozicije u reket te je podijelio još tri otvorena šuta za tricu koje su njegovi suigrači propustili, ostavivši otvoren prozor za povratak Cavsa. Kada se Durant vratio, Green je nastavio igrati u visokom ritmu te je KD-u bacio lagani outlet za zakucavanje u kontri, dodao za alley oop Jordanu Bellu, položio pet minuta prije kraja nakon dribble hand-offa s Davidom Westom te asistirao Klayu za tricu za 95-93.

Malo više od 30 sekundi prije kraja asistirao je Iggyu za tricu, ali Andre je promašio. Green je zgrabio ofenzivni skok i poslao loptu do Bella koji je promašio šut za tri. U reprizi finala, u zadnjim sekundama utakmice rookie je popustio pod pritiskom. Green je došao do njega i udario ga u prsa, hrabreći mladog centra nakon promašaja.

Dubsi su na kraju pobijedili u reprizi finala, a Draymond je navijačima za Božić poklonio triple double s 12 poena, 12 skokova i 11 asista, još jednom pokazujući svoju svestranost.

Draymond je trenutno jedini igrač kojeg Dubsi ne mogu zamijeniti. Ozljeda Duranta, Klaya i Currya daje realne šanse ekipama poput Rocketsa i Spursa da ih svladaju jednom kada krene doigravanje, ali bi unatoč tome ostali favoriti. Ali da ostanu bez Greena? Dubsi u potpunosti moraju mijenjati svoj stil igre, a raditi to u letu i ostati favorit za naslov gotovo je nemoguće. Osobito protiv ekipa s dominantnim centarskim linijama poput Timberwolvesa i Pelicansa, na koje bi mogli naletjeti u prvom ili drugom kolu. Navijači Warriorsa stoga moraju zapaliti svijeću i nadati se da će Green ostati zdrav. Ili da neće još jednom u playoffu aperkatati nečije mošnje. Ili da ga isprovocirani igrač suparničke momčadi neće udaviti na parketu. Što bi se lako moglo dogoditi.

Koliko god bio dobar, Draymond Green ostaje igrač kojeg je tako lako mrziti.