Smiješio se s naslovnica časopisa zubima bijelim kao stijene Dovera. Prodavao nam je osiguranje i dentalne proizvode na TV ekranima. Djeca su nosila njegove dresove koji su se prodavali kao halva. Da mormonska vjera dopušta politeizam kao što je dopuštala poligamiju, kipovi s njegovim likom krasili bi crkve diljem države Utah. Jimmer Fredette bio je božanstvo, a Jimmermania vjera koju su štovali podjednako i vjernici i ateisti.
U četiri godine na sveučilištu Brigham Young, istom onom koje su pohađali Krešimir Ćosić i Danny Ainge, čija su dva dresa jedina umirovljena u povijesti faksa, Jimmer je izrastao u mit. Za razliku od ostalih mitova, ispredanih prije tisuće i tisuće godina, ovaj je bio prisutan, opipljiv. Njegove posljednje dvije sezone spadaju u sam panteon sveučilišne košarke, bok uz bok sa sezonama Dannyja Manninga, Austina Carra i Waymona Tisdalea, da nabrojimo samo neke od koledž zvijezda koje su zasjale samo na NCAA nebu. Zabijao je preko 25 poena po utakmici, šutirao preko 42 posto za tricu, bio najbolji asistent momčadi, krao je lopte i pospremao ih s linije slobodnog, ali njegovi pothvati bili su puno više od obične statistike. Kod Jimmera nije bilo sjajno to što je zabio 32 poena u jednom poluvremenu, ili što je došao na jedan poen od pedeset u seniorskoj godini. Ono što je fasciniralo kod Jimmera je način na koji je dolazio do brojki.
Fredette je bio umjetnik nepredvidljivosti.
Postoje igrači koji su jako opasni za suparnike, ali su jako opasni i za svoju momčad, jer ni oni sami ne znaju što će sljedeće napraviti. Jimmer nije bio takav. Njegova nepredvidljivost bila je kontrolirana, gotovo pa sistemska. Glavno oružje u napadačkom sistemu bile su duboke bombe iz nemogućih situacija koje je počeo rokati par godina nego ih je Steph Curry uveo u mainstream. Jimmer je bio obožavan upravo zbog tih gotovo pa nadnaravnih šuteva koji su ga digli do statusa narodnog heroja – mogao je zabiti bilo gdje, bilo kad. No, duboke trice bile su samo jedan aspekt njegove napadačke vještine. Zbog sjajnog šuta sve su ga obrane morale braniti jako visoko, što je otvaralo mogućnost igranja high screenova u kojima su Jimmerovi čuvari redovito zapinjali, pa su to obrane počele kompenzirati redovitim udvajanjem ili čak slanjem trojice igrača da ga se zaustavi. Što se pokazalo nemogućim.
Fredette je bio jedan od rijetkih rođenih strijelaca kojemu nije bio problem proslijediti loptu otvorenom igraču, a takvih je uvijek bilo. Osim osjećaja za asistenciju imao je i pregršt sjajnih poteza u reketu – iako nije bio najskočniji, bio je jako okretan i vješt pa je zabijao floaterima, step backovima i scoop shotovima. Kod Jimmera nikada niste znali kako će zabiti, ali jedno ste znali – zabit će.
Njegov bi BYU na seniorskoj godini vjerojatno dogurao puno dalje od Sweet Sixteena da sveučilište nije suspendiralo njihovog drugog najboljeg igrača (drugi strijelac, prvi skakač, prvi defenzivac) Brandona Daviesa, jer se momak jebao prije braka što je protivno kodeksu časti mormonskog sveučilišta. Daviesova batina očito nije iz raja izašla. U trenutku kada je sadašnji igrač Žalgirisa suspendiran, BYU je imao omjer 27-2, nakon što je mladi mormon izbačen iz ekipe jer mu se digao momčad je upisala omjer 5-3 i izletjela iz turnira porazom od podcijenjenih Florida Gatorsa, koje su predvodili Kenny Boynton, Scottie Wilbekin, Erving Walker i Chandler Parsons. Jimmer je bio strašan koledž igrač, ali ni on nije mogao sam protiv četvorice.
U trenutku kad je diplomirao, Jimmermania je bila na vrhuncu.
Ljudi moji, to sranje nije bilo normalno. Linsanity je bio goli kurac prema tome. Kevin Durant je išao toliko daleko da je Jimmera nazvao najboljim scorerom na svijetu. Alo, Kevin Durant! Proglašen je igračem godine, nagrade su pljuštale i prognozirala mu se velika karijera. Naravno, valja uzeti u obzir kako Jimmermania nije bila plod samo vrhunske Jimmerove igre, već i njegove osobnosti. Fredette je bio inteligentan, skroman, pa čak i drag momak, tipični dečko iz susjedstva koji je cijenio rad i kolektiv, a opet se svojim sposobnostima dizao iznad njega. Nije bio najbrži ni najsnažniji, pa se s njim lako moglo identificirati. Bio je bijel. U američkoj kulturi to još uvijek igra veliku ulogu.
Ne čudi stoga što su mnogi casual navijači smatrali kako bi Jimmer trebao biti izabran u prva tri picka na draftu. NBA momčadi bile su ipak malo pametnije, pa je momak izabran 10. pickom i brzinski poslan u Sacramento. Mnogi su sumnjali da će uspjeti čuvati ikoga u NBA-u, posebno na poziciji pleja, ali nitko nije slutio da će imati problema u napadu. Liga je polako ulazila u pace and space eru, dobri tricaši su postali premija, a nitko, nitko, nitko u koledžu nije bio ni blizu dobar tricaš kao Jimmer.
Fredette je bio zvijezda. Kada je stigao u Sacramento njegovi su se dresovi rasprodali za 24 sata, a prodaja mercha Kingsa porasla je za 500 posto u odnosu na prošlu sezonu. U jednom danu. Jimmermania je buktala, ali uskoro je od šumskog požara koji proždire sve pred sobom postala tek lagana vatrica na kojoj su se grijali samo njegovi okorjeli obožavatelji.
NBA je velika. NBA nosi težinu. NBA ostaje planina koju samo rijetki mogu osvojiti, koliko god bili dobri na drugim vrhovima
Od NBA karijere najvećeg igrača BYU-a u povijesti nije bilo ništa. Sacramento nije mogao biti gora momčad za bilo kojeg mladog igrača pa tako i za njega – vlasnici i treneri su se smjenjivali kao na traci, u momčadi se nije znala nikakva hijerarhija, vladao je opći kaos i naravno da se u takvoj ekipi bilo teško pronaći. Jimmer bi zabljesnuo tu i tamo, ali to je bilo nekonzistentno, nepouzdano i jako nejimmerovski. Upitnici oko obrane su se pokazali opravdanima, a njegov učinak u napadu bio je debelo ispod i najcrnjih prognoza. Otišao je iz Sacramenta u Chicago, pa u New Orleans, pa u San Antonio, pa u New York, igrajući po par utakmica prije nego što je škartan. Nakon godina pokušaja Jimmerov NBA put bio je okončan. Više mu nitko nije ni želio dati priliku.
Priča o Jimmeru Fredettu po mnogočemu je priča o nesumjerljivosti sveučilišne i NBA košarke.
Postoji užasno puno različitosti između dviju liga, različitosti koje nadilaze sama pravila, zbog čega je jako teško predviđati kako će sveučilišne zvijezde reagirati jednom kada se nađu u NBA-u. U svijetu u kojem je statistička analiza daleko nadišla mišljenja tzv. stručnjaka i skauta, i po efikasnosti i po rasprostranjenosti, i dalje ne postoji precizan model po kojem se može predviđati karijera sveučilištarca koji završi u NBA ligi. Dapače, ukoliko igrač odradi makar jednu godinu u NBA-u puno je lakše na osnovu statističke analize te jedne sezone ocrtati njegov put kroz sljedećih 10-15 godina nego što se to može napraviti kod igrača koji su odradili čak četiri sezone NCAA košarke.
Isto zapravo vrijedi i za europske igrače; dapače, kod njih je sposobnost predviđanja još manja jer se sami statističari nisu toliko bavili europskim ligama zbog manjeg priljeva igrača, a i rascjepkanost natjecanja i varijacije u kvalitetama nacionalnih liga drastično utječu na stvaranje kvalitetnog i koherentnog modela predviđanja. Samim tim momčadi su uvelike osuđene koristiti zastarjele alate procjenjivanja kvalitete, a ti zastarjeli alati imaju puno veću marginu subjektivne pogreške koja posebno dolazi do izražaja kada se radi o kulturološkim fenomenima kao što je Jimmer, jer njegov mitološki status utječe na percepciju.
Dok se ne smućkaju neke nove statistike, dok se razvojem računalnih analiza ne dovedu u jasnu korelaciju brojke sa sveučilišta i učinak u NBA ligi, imat ćemo slučajeva poput Jimmera. Slučajeva poput Olowokandija, Kwamea, Fizera, Sweetneya ili Morrisona. Naravno, tih slučajeva bilo bi uvijek jer se u interpretaciji brojki griješi i jer igrači nisu suma matematičkih funkcija nego ljudi na čije performanse djeluju fizički, emocionalni i faktori okoline. No, tih bi slučajeva bilo manje, znatno manje, što je profesionalna košarka u zatvorenom sistemu kao što je NBA neupitno pokazala. Dotad će slučajeva poput onog Jimmera Fredettea biti na bacanje.
Kada sumiramo stvari možemo reći kako je Jimmer po mnogočemu u NBA-u bio žrtva okolnosti – ogromnog pritiska javnosti i samog sebe, turbulentnog stanja franšize u kojoj se našao i neigranja u sistemu koji bi pronašao ulogu za svestranog napadača. Kada je odgulio svoje vrijeme u sakramentskom košarkaškom zatvoru, bio je po mnogočemu slomljen igrač, lišen samopouzdanja i swaggera koji ga je krasio od vrtića preko škole do koledža. Postalo je jasno kako se ne može nositi s fizičkim zahtjevima NBA lige. Odlučio je zaigrati preko bare. Za razliku od mnogih bivših sveučilišnih zvijezda koje su na težak način saznale da ne mogu uspjeti u najboljoj ligi svijeta Jimmer se nije odlučio zaigrati u Europi za koju je njegova igra praktički stvorena – fantastično vješt scorer koji roka trice i zabija ključne koševe savršeno bi se uklopio u rusku ili španjolsku ligu.
Njega je put odveo preko puta malo veće bare, ravno u Kinu.
Pod vodstvom Yao Minga kineska je liga postala druga najbogatija liga na svijetu. Iako ne proizvodi igrače koji hrane NBA niti nosi bilo kakvu težinu u košarkaškom svijetu što se rezultatskih vrijednosti tiče, CBA je postala dom nekim proslavljenim NBA igračima poput Stephona Marburya ili bivših koledž zvijezda koje su se brzo ugasile, poput Michaela Beasleya.
Fredette je potpisao za Shanghai Sharkse, u Americi ostavio svoju trudnu suprugu i otisnuo se u nepoznato. Nepoznato koje je brzo postalo poznato. Jimmermania je opet zaživjela, ovaj put na drugom kontinentu.
Fredette je procvjetao u Sharksima. Brzo se nametnuo kao prva opcija u ekipi koja nije imala pojma o njegovom postojanju. Obično kada Ameri dolaze u CBA radi se o visokim, snažnim, skočnim igračima. Da budem pomalo politički nekorektan, ali i u potpunosti precizan – radi se o crncima. Jimmer Fredette bio je žgoljavi, metar osansosam visoki bijelac, odlučan pokazati svima zašto je nekoć bio zvijezda. U prvoj je sezoni odveo Sharkse u doigravanje, odigrao utakmicu u kojoj je zabio 73 poena i završio sezonu sa 37 poena, osam skokova i četiri asistencije uz dvije krađe po utakmici te sjajnim šutevima od 47 posto iz igre, 40 posto sa trice i preko 90 posto s linije slobodnih. Toliko je zaludio Kineze da je uskoro dobio jebački nadimak dostojan zlatnog doba honkonških kung fu filmova – The Lonely Master.
U razgovoru za odlično izdanje ESPN-ova Outside The Lines Jimmer je progovorio o tome kako i dalje smatra da ima šanse igrati u NBA-u. Tvrdio je kako još uvijek nije dobio pravu šansu, šansu u momčadi koja je dobra za njega, u uvjetima koji mu odgovaraju. Nadao se kako će njegove dobre igre u Kini privući interes NBA ekipa.
Nisu.
Dobio je par ponuda za 10-dnevne ugovore, ali ih je odbio. Dva su se izbora stavila pred njega – ili će se ubiti da bi potukao konkurenciju samo kako bi sjedio na klupi ili će biti zvijezda u drugoj najbogatijoj ligi svijeta. Odluka je sigurno bila teška. NBA je važna. NBA je velika. NBA nosi težinu. CBA je drugorazredna liga, koliko god se trudila. Igrači su prespori, taktike su naivne, jedino što valja su pare. Jimmer ih je uzeo. Prije 10 dana je potpisao novi ugovor na dvije godine težak 1.8 milijuna dolara, pare koje ne bi mogao dobiti ni u Americi, ni u Europi.
Možda je i bolje tako. NBA ostaje planina koju samo rijetki mogu osvojiti, koliko god bili dobri na drugim vrhovima. The Lonely Master ostat će još neko vrijeme usamljen na svom vrhu na Dalekom Istoku, uvijek u oku košarkaške javnosti, ali nikad više bitan.
