Jedan od njih je sasvim jasan – gotovo polovicu svoje karijere LeBron je igrao na 50 posto u drugom dijelu sezone, spremajući se za doigravanje. Samim tim i njegove su momčadi igrale na 50 posto mogućnosti. Jednom kada bi krenuo playoff, stisnuo bi gas do daske i sve bi došlo na svoje. Sedam sezona zaredom – bilo u Miamiju, bilo u Clevelandu, LeBron je igrao u NBA finalu.

Ove sezone papučica gasa kao da se zaglavila, dotok goriva u motor Cavaliersa kao da je stao. Navikli smo gledati Cavse kako bauljaju u drugom dijelu godine, kako igraju blijedu košarku, muče se i klepeću, ali ne ovako. Ne ovim intenzitetom. Nakon All-Star pauze Cleveland je bio 29. od 30 momčadi u NBA-u po defenzivnom rejtingu. Gledano čitavu sezonu Cavsu su bili tek 22. momčad po defenzivi. Samo je jedna momčad koja je završila izvan top 12 u sezoni osvojila naslov u čitavoj povijesti lige – Lakersi 2000./2001., koji su tada bili 21. po defenzivnom rejtingu. Svaka čast LeBronu koji je po meni polako ušao u razgovor za top 3 igrača svih vremena, ali on nije Shaq iz 2001. Nitko nije Shaq iz 2001. godine*. Onakvu nezaustavljivost teško da ćemo ikada više vidjeti.

* Shaq je u tom doigravanju imao 30,4 poena, 15,4 skoka, 3,2 asista i 2,3 blokade po utakmici, igrao je preko 40 minuta i DOMINIRAO. Ne čudi to što su Lakersi na putu do naslova, usprkos lošoj obrani, izgubili samo jednu jedinu utakmicu, pobjeđujući u prosjeku sa skoro 13 poena prednosti. Okej, mogli bismo reći da su Blazersi, Kingsi, Spursi a posebno 76ersi tih godina bili meh ekipe (i bili bismo u pravu za Blazerse i Sixerse, donekle za Kingse, ne baš i za Spurse), ali to svejedno ne umanjuje činjenicu da je čovjek pokorio sve u playoffu kao nitko prije ni poslije njega.

Jasno je da su se Cavaliersi malo previše opustili.

Kao odlikaš koji nonšalantno uđe u treći gimnazije očekujući da će sve ići po špagi, a onda ga istovremeno zašora i pubertet, i gradivo, i nikada ne pronađe načina da se vrati u odlikašku rutinu do kraja godine, jer uvijek ima nešto za nadoknađivati. Cavsi su u svim defenzivnim segmentima bili ili loši ili očajni. Imali su najgoru tranzicijsku obranu lige, imali su najmanje krađa po posjedu lopte, bili su na samom dnu po blokadama i tek mrvicu bolji u defenzivnom skoku. Dopuštali su preko 11 ofenzivnih skokova po utakmici, nisu presijecali linije dodavanja, pa su samo Lakersi ove sezone dopustili više asistencija. Iako im je obrana na puni napad bila nešto bolja, i tu su imali problema, pa su po zatvaranju trice bili tek 18. momčad lige.

Cavaliersi nemaju nikakve posebne sheme koja je čuvana za playoff, samo što igraju s puno više truda. Čini se samo kako ovaj put to nije dovoljno

Jasno, i lani su imali problema u svim ovim segmentima, ali čak i u stvarima u kojima su bili najgori opet su bili u top 10 čitave lige. Digli su se u playoffu, odigrali sjajno nekoliko serija uključujući finalnu u kojoj su Warriorsima dopuštali 7,8 poena manje od prosjeka u sezoni, što je razlika ogromna kao alatka Rona Jeremyja; ali da bi se u ovom playoffu digli na lanjsku razinu, trebali bi otići ne dvije ljestvice gore kao prošlog doigravanja, nego njih šest-sedam. Nisam siguran da je to moguće.

Trener Cavsa Tyronn Lue pričao je kako se stvari moraju promijeniti, kako će se promijeniti i kako momčad ima posebne defenzivne taktike za doigravanje. “Moramo se suzdržavati. Ne možemo pokazati sve karte koje imamo. To su dobre momčadi i ne želimo da uđu u seriju i budu sposobne prilagoditi se onome što radimo”, tvrdio je prije manje od mjesec dana, ali čini se kako su njegove priče lansirane u javnost samo kako bi se malo primirili navijači. Golim okom se vidjelo da su problemi Cavaliersa duboki, i da nisu tu samo da bi zavarali suparnike.

Jedan od problema je upravo Tyronn Lue.

Nakon što je pučem zamijenio Davida Blatta, bivši plejmejker Wizardsa, Hawksa i hrpetine drugih ekipa nije baš pokazao da je vrhunski trener. Njegovo postavljanje na čelnu poziciju momčadi nije bilo ništa drugo nego čisti powerplay LeBrona Jamesa, koji je nakon povratka iz Miamija jako brzo svima dao do znanja kako iznad njega u franšizi Clevelanda nema nikoga – ni vlasnika, ni predsjednika, ni trenera.

Naravno, James je svojim povratkom gradu donio između 150 i 500 milijuna dolara godišnje, a kada imate takvu financijsku moć utjecati na stvari koje su samo periferno vezane uz vaš posao, jasno je da ćete imati poseban položaj unutar franšize. Iako je Blatt izgledao izgubljeno nakon dolaska iz Europe u NBA, poslije nekog se vremena relativno solidno snašao i, ako je suditi po punoj sezoni iza nas, jasno se vidi da je bolji trener od Luea, koji je loše reagirao u nizu trenerskih segmenata, od rotacija do zvanja tajm-auta. Ne kažem da je Lue užasan trener, jasno da nije, ali ovdje je samo milošću LeBronovom koji ga je želio na čelu ekipe jer njime može manipulirati.

Način na koji je James počeo gospodariti ekipom od svog povratka, miješanjem u trenerski posao i posao front officea, naišao je na kritike određenih medijskih ličnosti, posebno Charlesa Barkleya. James je bio poprilično jasan pred kraj prijelaznog roka kako Cavsima treba još jedan plej da bi obranili naslov, drljao je o tome svakog drugog dana, a Sir Charlesu je konačno dopizdilo. “Nedopustivo. Cmizdravo. Sve navedeno. Cavaliersi su mu dali sve šta je tražija. Imaju najveće plaće u povijesti NBA. Tija je J. R.-a Smitha prošlog lita. Platili su ga. Tija je Shumperta prošlog lita. Doveli su Kylea Korvera. On je najbolji igrač na svitu. Jel oće sve najbolje igrače? Lave, pitan te ja jel se on želi natjecat uopće?”, kritizirao je Barkley još u veljači.

Ovo nije bio ni prvi ni pedeseti put da je Barkley, koji ne može i ne smije držati jezik za zubima, sasuo drvlje i kamenje po LeBronu. S jednom velikom razlikom. James mu je ovaj puta odgovorio.

“On je hejter. Neću mu dopustiti da omalovažava moje nasljeđe”, počeo je Kralj Đejms prije nego što je napao Barkleya zbog, mora se priznati, niza transgresija (donosimo ekskluzivnu fotografiju LeBrona kako provjerava listu svih Charlesovih prekršaja u karijeri), od partijanja u Vegasu do pljuvanja na navijače. To je prvi put da je James odgovorio na Barkleyev izazov, dotad je obično odmahivao rukom uz svoj patentirani posprdni smiješak, ali ovaj puta nije ostao dužan. Mogli bismo prodati njegov odgovor pod izlikom da mu je konačno dopizdilo slušati Barkleyeva palamuđenja, ali pokazalo se kako tome i nije baš tako. Dio momčadi Cavaliersa dijelio je Barkleyeve osjećaje, a reporteri su izvještavali kako je aktualnim prvacima dosadilo slušati LeBronove žalopojke o nedostacima ekipe koja brani naslov.

Najglasniji među njima bio je Tristan Thompson, koji je ionako navikao na kritike ne samo LeBrona nego i javnosti, ali koji se u međuvremenu uistinu dokazao kao čovjek koji obavlja ogromnu količinu prljavog posla za momčad. Thompson je doživio LeBronove prozivke kao nedostatak respekta, a po medijskim napisima nije bio jedini u momčadi. Neslaganje ove dvojice igrača doseglo je vrhunac početkom mjeseca na utakmici protiv Pacersa, kada se James izderao na Tristana usprkos tome što je sam bio kriv, a Thompson mu nije ostao dužan. LeBron se kasnije ispričao zbog svoje tirade, ali taj je ispad jasno pokazao kako u momčadi nešto ne štima.

Kada uparimo te priče s katastrofalnom statistikom za momčad sa šampionskim ambicijama, jasno je da smo se trebali zabrinuti (ili radovati, ako ne volite Cavalierse). Nismo. Odmahivali smo rukom, kao što je LeBron nekoć odmahivao na Barkleyeve provokacije. Zašto? Zbog uhodanih obrazaca ponašanja. Ne znam za vas, ali spadao sam u skupinu koja je navikla gledati istu priču kada su LeBronove ekipe u pitanju. U leru do playoffa, gas do daske kada krene doigravanje. Možda je prerano donositi bilo kakve zaključke, sigurno jest, ali stvari trenutno ne izgledaju dobro.

Cavaliersi trenutno vode 2-0 protiv Indiana Pacersa, ali njihovo je vodstvo izvojevano puno teže nego što smo očekivali. U prvoj utakmici Indiana je promašila šut za pobjedu i popušila jedan razlike, u drugoj su Pacersi otopili preko 20 poena razlike da bi na kraju opet izgubili na guzove. Obrana Cavaliersa urušavala se i urušavala, i to protiv momčadi koja im ne bi trebala donositi nikakve probleme što se matchupova tiče.

Ono što je evidentno nakon dvije utakmice jest to da su priče Tyronna Luea imale manje smisla nego blebetanja Donalda Trumpa. Cleveland nema nikakve posebne sheme koja je čuvana za playoff. U dvije utakmice nismo vidjeli nikakve novine u rotacijama, nikakvu posebnu obranu pick ‘n’ rolla, nikakve dodatne zadatke u zatvaranju trice ni pravila o napadanju defenzivnog skoka. Cavaliersi u obrani izgledaju jednako kao i u ostatku sezone, samo što igraju s puno više truda. Čini se samo kako ovaj put to nije dovoljno.

Pacersi su im zadali previše glavobolja za momčad koja je na jedvite jade ušla u doigravanje. Kyrie Irving ima velikih problema sa Jeffom Teagueom, ali to se očekivalo, baš kao što se očekivalo da će Kyrie taj matchup dobiti u napadu, a ne u obrani. No, razina problema koje Teague nanosi Irvingu je previsoka – ostatak momčadi ne reagira najbolje kada plej Pacersa probije bekovsku obranu, rotacije su i dalje problematične, Indiana dolazi do previše čistih šutova nakon penetracije, te i dalje previše lako koristi slabašni defenzivni skok Cavsa. Cleveland također ima problema sa zatvaranjem pin-downa između Paula Georgea i CJ-a Milesa, iako to izgleda puno bolje nego u regularnoj sezoni kada su ostajali u čistoj jedan-na-jedan obrani, dok se sada uglavnom switchaju.

Prebacivanje Smitha na Georgea bilo je nužno kako bi se zadržala svježina LeBrona Jamesa u napadu (igrao je preko 42 minute u obje utakmice), ali jasno je da Smith ne može efikasno čuvati najboljeg Indianinog igrača. To ne bi bilo toliko bitno kada bi Cavsi pokrili ostatak ekipe i odigrali efikasno u napadu, ali postalo je jasno da drastično padaju u finišima utakmica na oba kraja terena.

Zbog velikog trošenja u loše posloženoj obrani njihova napadačka učinkovitost isparila je u finišu druge utakmice u kojoj su zabili svega 21 poen uz šut 7 od 18. Cavsi su izgubili obje četvrte četvrtine u seriji i to ne za malo – ukupno je bilo 57-38 za Pacerse. Zbog umora su se loše kretali, oslanjali na ISO akcije, gubili lopte. Da Indiana nije promašila zadnji šut u prvoj, i da Irving, LeBron i Kevin Love u drugoj nisu – prvi put otkako igraju zajedno – odigrali utakmicu u kojoj su zabili 25+ poena svaki, sada bi priča bila malo drugačija. Ovako koračaju prema prolasku u drugi krug, ali puno nesigurnije nego što smo očekivali. Očito je da imaju masu problema, pitanje je samo hoće li ih uspjeti sanirati.

Nazovite me budalom, nazovite me nerazumnikom, nazovite me čovjekom koji ignorira vlastite analize.

Ali ako me LeBron nečemu naučio, naučio me da se nije pametno kladiti protiv njega. Okej, ponekad će izgubiti, ali generalno gledano čovjek češće pronađe odgovor nego ne. Sedam godina za redom u velikom finalu, to nije lako postići. I dalje vjerujem kako će pronaći način da nagazi na gas i provoza se Istokom, svim preprekama unatoč. Možda jednostavno previše vjerujem prijašnjim obrascima ponašanja. No, ako morate u nešto vjerovati, onda je dobro vjerovati u momčad jednog od najboljih igrača koji su ikad kročili NBA parketima.