Prepričavati Super Bowl nema baš previše smisla. Ako ste ga gledali znate već sve; ako niste, uhvatite se posla – jer radi se o utakmici koja će se gledati i 20 godina kasnije i koja je automatski ušla u panteon Super Bowl okršaja. Mnogi su zabrzali tvrdeći kako se radi o najboljem SB-u svih vremena, što je daleko od istine. Okršaj Falconsa i Patriotsa bio je isprekidan s previše individualnih i trenerskih grešaka da bismo ga prozvali paragonom kvalitete.

U samo nekoliko posljednjih godina vidjeli smo bolje odigranih utakmica – Super Bowl XLIII u kojem su Arizona i Pittsburgh odigrali gotovo savršenu utakmicu sa svega četiri punta, ili Steelersi i Packersi u Super Bowlu XLV na novosagrađenom Cowboys Stadiumu u kojoj je Aaron Rodgers vojevao bitku protiv sjajno posložene obrane Pittsburgha prve padaju na pamet. Kad bismo još izvukli klasike iz prijašnjih dekada bilo bi upitno možemo li ovaj SB uopće ugurati u top 10 odigranih po kvaliteti igre.

No, što se tiče uzbuđenja? Što se tiče broja razjapljenih čeljusti? Što se tiče čistog WTF?!?!?! faktora?

Naravno da je prvi. Miljama.

Ne znam po čemu ćete vi pamtiti ovaj Super Bowl, ali ja vam iz glave mogu nabrojati 10 stvari koje će mi – neke više, neke manje – ostati u sjećanju.

No, ovo nije film. Ovo je stvarni život. U stvarnom je životu ova utakmica bila Pulp Fiction i Shawshank Redemption u jednom

10. Suđenje

Kada upamtite suđenje i sudačke odluke, obično to znači da je nešto otišlo po krivu. Poprilično po krivu. Baš zato treba istaknuti sudačku ekipu predvođenu Carlom Cheffersom, koja je odradila gotovo pa besprijekoran posao. Ne samo da su pravilno procijenili neke užasno teške situacije, kao što je Jonesovo i pogotovo Edelmanovo hvatanje (kako su ovo vidjeli nikako mi nije jasno), nego su imali hrabrosti donositi odluke u ključnim trenucima. Njihov pass interference na Martellusu Bennettu praktički je omogućio Patsima da dođu do pobjede. Odluka je bila ispravna. Masu sudaca ne bi je donijelo zato što suci u svim sportovima imaju tendenciju progutati zviždaljke u finišima utakmica i “pustiti da se stvari riješe na terenu.” Cheffersova je družina imala muda i na tome joj treba skinuti kapu.

09. Willie McGinest

Čovjek s najviše sackova u povijesti doigravanja dobio je čast pronijeti Lombardijev trofej kroz špalir igrača Patriotsa. Legendarni linebacker jako dobro zna kakav je to osjećaj – osvojio je tri trofeja u dresu New Englanda. Stoga ne čudi što je dijelio igračima savjete kako se ponašati u svečanom trenutku. “Kiss the motherfucker“, vikao je igračima njihov prethodnik, kočopereći se kao da je on osvojio naslov. Njegove prekrasne, milozvučne riječi odjeknule su diljem američkih i inozemnih domova i na moje lice izmamile najširi osmjeh večeri.

Kiss the motherfucker. Planiram koristiti tu sintagmu što češće u nadolazećoj godini. Nadam se da ćete mi se pridružiti.

08. Roger Goodell

Roger Goodell je smeće. Smeće kao povjerenik lige, smeće kao javna osoba, smeće kao čovjek. On je neprincipijelni licemjer i da ja radim svoj posao onako kako ga on obavlja, dobio bih otkaz prije sto hiljada godina.

Povijest klimavog odnosa s Robertom Kraftom je duga i svima poznata – Patriotsi su u nekoliko navrata uhvaćeni s prstima u staklenci marmelade i za to su bili kažnjeni. S pravom. No, ono što se događalo tijekom zadnje dvije sezone, nakon Deflategatea, uistinu je bilo dno. Goodell je iskoristio svoju poziciju moći ne kako bi pravično kaznio Patriotse, nego kako bi od njih napravio primjer i pri tom sebe etablirao kao vrhovnog bossa lige. Robert Kraft je najavio da mu sprema osvetu nakon što je suspendirao Toma Bradyja bez dovoljnih dokaza. Osveta je stigla. Goodell je tako brutalno izviždan da se pokupio s pozornice par trenutaka nakon predaje trofeja. Kao prava pička. Što i jest.

07. Robert Kraft

Robert Kraft je održao svoje obećanje. Svega par sekundi nakon što mu je Goodell tutnuo trofej u ruke, vlasnik franšize Patsa jasno je rekao: “Prije dvije godine osvojili smo naš četvrti Super Bowl dolje u Arizoni, i tada sam rekao našim navijačima da je taj najslađi. No, mnogo toga se dogodilo tijekom zadnje dvije godine. I mislim da ne treba objašnjavati o čemu se radi. Želim reći našim navijačima, briljantnim trenerima, nevjerojatnim igračima koji su bili spektakularni: ovo je, bez ikakve sumnje, najslađi.” Šuknuo ga je Goodellu do balčaka. Uništio ga je kao što je pukovnik John Matrix skršio Bennetta na kraju Commanda. Vjerujem kako je njegov govor toliko razljutio Goodella da ovome para neće izaći iz ušiju do sljedećeg Super Bowla.

06. Rob Gronkowski

Činjenica da su Patsi osvojili naslov na ovaj način samo po sebi je čudo, ali da su to napravili bez svog najboljeg igrača nešto je što se teško može kvantificirati. Rob Gronkowski je, kada je zdrav, najbolji hvatač lige. Kvragu, ne samo da je najbolji hvatač lige nego je i najbolji hvatač svih vremena.

Ovo ne kažem olako. Respektiram Jerryja Ricea skoro koliko respektiram Johnnyja Grenwooda ili Stevea Albinija ili Kevina Shieldsa – dakle, enormno. No čak i kad uzmemo u obzir sve što je Rice napravio na terenu, valja reći da nitko nikad nije bio toliko nezaustavljiv kao Gronkowski. Jedini način da se pokrije genijalni tight end Patsa je da se na njega nalijepe četvorica igrača, a to ni jedan defenzivni koordinator ne smije napraviti. Gronk ne samo da je mismatch za bilo koji tip igrača, on je istovremeno i tip koji će oteti svaku 50-50 loptu i osvojiti dodatne jarde. Bez njega u igri Patsi su cijelu utakmicu imali ogromnih problema s dodavanjima kroz sredinu, što je, između ostalog, razlog zašto se njihov napad nikako nije mogao zalaufati. Gronk se srećom pojavio kada je bilo najpotrebnije – na paradi u čast Patsa, gdje je još jednom pokazao kako dobro hvata kada je iz kamiona u pokretu zgrabio pivo koje mu je bacio jedan od navijača. Yo soy fiesta!

05. Atlantina brzina

Đizs, kako su brzi. Znali smo da je ovo najbolji napad lige, napad koji je u prosjeku zabijao preko 33 poena po utakmici, ali da su ovako brzi s obje strane lopte… Na početku utakmice uništavali su obranu po tlu, što baš i nije nešto čime se mnogo ekipa može pohvaliti. Patsi su imali četvrtu najbolju obranu probijanja u čitavoj ligi po mnogim kriterijima, ali nikako nisu uspijevali zaustaviti Devontea Freemana, koji je jako brzo dolazio do ruba ofenzivne linije, izbjegavao tackleove i osvajao dosta velike komade prostora.

No, prava brzina Atlante došla je do izražaja u obrani. Glavno pitanje prije početka Super Bowla bilo je mogu li Falconsi napraviti nered u pocketu Patsa. Mogu li izbaciti Bradyja iz ravnoteže. Giantsi su na taj način došli u poziciju da osvoje oba Super Bowla protiv Zlog carstva iz Bostona. Ne samo da su uspjeli u tome, nego su to napravili bez da žrtvuju ikoga iz svog no-name secondarya. Blitzeva gotovo da nije bilo. Brady je bio pod ogromnim pritiskom s pass rushom od svega tri ili četiri čovjeka. Brady Jarrett je skupio tri sacka u Super Bowlu, isto koliko je imao čitave sezone. Shaq Mason nikoga nije mogao zaustaviti, Atlanta je nanjušila krv i neprestano ga napadala. Bradyu se ruka skratila, a to je Atlanti omogućilo da igra jako puno man-to-man obrane sa tzv. robberom u sredini, praktički trećim safetyjem koji je onemogućavao Patse da bilo što naprave kroz veći dio terena, osobito zato što Gronka nije bilo.

Atlantina brzina nije ih natjerala da žrtvuju bilo što u snazi niti ih je ona pokopala. Problem je bio u tome da nisu mogli zadržati tu razinu igre jer su se premorili. Napad Patriotsa odigrao je 93 akcije, napad Atlante 47. To je najveća razlika u povijesti Super Bowla. Ne čudi stoga što je ta super brza, pokretljiva obrana na kraju izgorjela. Nije trebala, da treneri nisu gadno gadno zaribali.

04. Sack i penal

Manje od četiri minute prije kraja Falconsi su imali 98,6 posto šansi da će osvojiti Super Bowl. Momentum se okrenuo na stranu Patsa, ali imali su loptu na 23 jarde od end zone New Englanda i prvi down. Rezultat je bio 28-20. Prika Ivan Ivković je tijekom prijenosa spomenuo kako bi Atlanta trebala uzeti koljeno tri puta i pucati field goal. Logika skroz na mjestu, kao i obično kad je Ivković u pitanju, iako bih mu u kabini definitivno kontrirao. Postojale su još dvije bolje opcije – prva je tri QB sneaka u kojima se vraćate ravno na LOS, a druga je tri snapa iz shotguna i brzo zakucavanje lopte pod noge svog receivera ili running backa. Za razliku od tri kneel downa, u ovim se slučajevima ne gube jardi i tako se povećavaju šanse uspješnog field goala.

Falconsi su se ipak odlučili za konzervativni pristup. Odlučili su igrati. Ne možemo ih kriviti zbog toga, iako je svim analitičarima bilo jasno da se radi o pogrešnom pristupu. Matt Ryan je u sljedećem napadu popio sack od 12 jardi, nakon toga je Jake Matthews napravio penal držanja, Ryan je za malo promašio hvatača i Atlanta je umjesto field goala morala ispucavati. Dati loptu Tomu Bradyju par minuta prije kraja s dva tajmauta nije baš pametna stvar. U trenutku kada su Patsi krenuli u novi napad, bilo je samo pitanje hoće li uspjeti napraviti konverziju za dva poena ili ne.

03. Tom Brady

To je razlog zašto Tom Brady ima pravo figurirati za titulu najvećega.

Dan Marino je bio talentiraniji igrač, vrlo vjerojatno najtalentiraniji koji se ikada pojavio, ali nije imao sreće te je igrao za dno ekipu u kojoj nije mogao do naslova. Njegov peak je najveći svih vremena. Peyton Manning je bio drugačiji tip QB-a koji je igrao u drugačijim momčadima. On drži sve rekorde i gledano kroz prizmu ostvarenja u karijeri je najveći, ali taj slab skor u doigravanju i generalno slabija igra u doigravanju potkopavaju njegovu kandidaturu. Joe Montana je imao sve od navedenog, ali on je – baš kao i Brady – bio sistemski QB, pokretač savršenog stroja trenera Billa Walsha.

U nedjelju je učenik nadmašio mentora. Pokretač savršenog stroja Billa Belichicka kompletirao je nezamislivo. Izuzetnom igrom u utakmici u kojoj nije bilo igre, probijanjem za Patse u utakmici u kojoj nije bilo njegovog daleko najboljeg hvatača, u utakmici u kojoj je bio konstantno pod pritiskom, izudaran i izubijan, s 39 godina na leđima, vratio je Patse iz najvećeg deficita u povijesti Super Bowla.

Iščupati se sa 28-3 par minuta prije kraja u Super Bowlu dokaz je izuzetne mentalne snage, posvećenosti zanatu, neustrašivosti, sposobnosti vođenja i, na kraju krajeva, jebenih muda. Bradyjevi pasovi nisu bili precizni kroz čitavu večer; kvragu, nisu bili precizni ni u zadnja dva napada, ali su bili riskantni, išli su na nož, tražili su nešto više. Bacati onakve lopte kada znate da će vas presječen dodavanje odmah gurnuti u rang tragičara zahtijeva izuzetnu hrabrost. Brady ju je pokazao po tko zna koji put. Istrpio je udarce, digao se, nastavio.

Ne vjerujem da bi bilo koji od nabrojanih QB-eva to mogao napraviti. Tom Brady zasigurno nije najbolji svih vremena, jednostavno mu za to nedostaje gracioznosti i čistog talenta, ali je bez ikakve sumnje najveći pobjednik među njima.

02. Bill Belichick

Jedan čovjek mu je omogućio da to postane. Brady je, kao što sam rekao, sistemski QB. Njegove sposobnosti najbolje dolaze do izražaja unutar pomno dizajniranog, minuciozno posloženog sustava. Taj je sustav djelo glavnog arhitekta godina izvrsnosti New England Patriotsa, najvećeg trenera footballa svih vremena, Billa Belichicka.

Nakon petog osvojenog prstena više nema sumnje – ovo što je ovaj čovjek napravio dosad nije viđeno u svijetu američkog profesionalnog sporta. Kroz nešto manje od 20 godina zadržao je Patriotse u vrhu lige, uza sve kazne i probleme, izgradivši kulturu baziranu na obavljanju posla.

“Nema slobodnih dana“, pomalo autoironično skandirao je trener tijekom proslave naslova na paradi u Bostonu. U potpunosti posvećen svom zanatu, sposoban misliti izvan zacrtanih granica, ovaj mag psihologije, ovaj nemilosrdni rješavatelj kadrovskih križaljki, ovaj briljantan strateg koji je mijenjao igru svoje momčadi kroz desetljeća se prilagođavajući igračima koje ima na raspolaganju još je jednom pokazao da mu svi mogu samo obrisati cipele. Zato što je pametniji i sposobniji od svih. Belichick ima puno mana i neki repovi će se vječno vući za njim, ali na te će se repove uvijek moći nataknuti pet prstena. Više nego što ih je bilo koji trener osvojio. A za njih nisu krivo ni varanje, ni suci, ni išta drugo. Samo rad, na terenu i izvan njega.

01. Povratak

Na kraju balade, sve ovo o čemu smo pričali samo je okvir za konkretno meso utakmice. Pričali smo o instrumentima, aranžmanima, glazbenicima i producentima, ali sad je vrijeme da se uhvatimo onoga što svaki album čini sjajnim – pjesama. Vrijeme je da se uhvatimo same utakmice. Vrijeme je da se uhvatimo fragmenata koji traju po svega nekoliko sekundi i unutar kojih se sva umjetnost footballa, treneri, igrači, nacrti, filozofije, taktike, stavlja u pokret.

Atlanta Falconsi su u jednom trenutku imali rezultat 28-3. Bila je treća četvrtina, malo više od šest minuta prije kraja. Šanse za osvajanje naslova po nekim su modelima u tom trenutku iznosile 99,8, a po nekima 99,9% za Atlantu. Super Bowl je bio gotov. Patsi su bili u raspadu. Njihova igra po zemlji bila je nepostojeća. LeGarette Blount, čovjek koji je trebao raskrčiti brzu, no laganu obranu Atlante, ostao je ukopan na mjestu. Tom Brady je bio pod ogromnim pritiskom. Hvatači Patriotsa češće su ispuštali lopte nego što je Lindsey Lohan ispuštala konce svog života iz ruku. Bili su gotovi. Finito. Kaputt. Sudac, sviraj kraj. Navijači Falconsa su slavili.

Prerano.

Ono što se dogodilo kroz sljedeću 21 minutu igre i dalje izgleda nestvarno. Na četvrtom pokušaju za tri, čiji bi neuspjeh značio i kraj utakmice, Brady je pogodio Dannyja Amendolu koji je trčao out rutu protiv solidnog Brandona Poola. Pogodio je i postotak šansi Patsa za osvajanje naslova povećao se na 0,3 posto. Od tog je trenutka dalje rastao.

Kako? Zašto? Što se dogodilo?

Za početak, pass rush Atlante je ispario. Umorili su se, kao što sam ranije rekao. Ono što je impresioniralo bilo je to da je pass coverage i dalje bio jako dobar, čak i u produžetku u kojem Brady praktički nije imao lakog dodavanja. No, tu se vidi koliko je ovaj čovjek kirurški precizan. Čim je imao malo prostora u pocketu, čim je imao malo vremena, uspijevao je pronaći svoje ljude čak i kad su bili vrhunski pokriveni.

Atlanta je jako loše orkestrirala satom. U trenucima kad su Falconsi imali ogromno vodstvo, snapali su lopte jednakom brzinom kao i u prvoj četvrtini, a njihov trener Dan Quinn bezveze je spržio dva tajmauta koja bi mu dobro došla u zadnjem napadu Atlante prije produžetka.

Patsi su podigli razinu svoje obrane. Belichickovi momci počeli su blitzati sa svih strana, iz secondarya i sa linebackerskih pozicija i tako stavili ogroman pritisak na Matta Ryana, koji nije bio ni izbliza precizan kao u prvom dijelu. Usprkos nekoliko spektakularnih bacanja, poput onog Juliju Jonesu za drugo najbolje hvatanje utakmice, Ryan jednostavno nije bio precizan. Nije ni dobivao baš puno šansi za bacanje, jer napad nije uspijevao ostati na terenu. Da stvar bude još gora, probijački napad Atlante koji je šamarao Patse skroz je nestao. Nakon što su Falconsi uzeli 86 jardi u prvom dijelu, u drugom su zgrabili svega 18.

S druge strane, napad probijanjem malo je živnuo za Patse. Bolje rečeno promijenio se. Blount je izašao i njega je zamijenio James White, koji je igrao klasičnu ulogu running backa Patsa prije nego su nabavili Blounta – hvatao je lopte. Hvatao ih je u tunnel screenovima, u 5-yard outovima, u flare passovima, u svim načinima na kojima možete kroz zrak napraviti faux-igru probijanjem. White je uz Bradyja bio ključ povratka Patsa.

No, možda je najbitnija bila kolektivna igra napadačke jedinice. Obrana je odradila svoje na sjajan način, imala je ključni fumble recovery i ključni sack u pravim trenucima, ali napad je konačno proigrao. Brady je postao precizniji, iako je morao puno riskirati, a hvatači su konačno prestali ispuštati lopte. Dapače, počeli su hvatati sve što im se bacilo.

U tom moru dobrih akcija prošaranim rijetkim neuspjesima, dogodio se apsolutno najbolji trenutak utakmice.

Julian Edelman je Patsima karmički naplatio hvatanje kacigom Davida Tyreea koje je urodilo porazom Patriotsa u Super Bowlu XLII. Edelmanovo hvatanje bilo je jednako spektakularno, jednako ludo, jednako očajnički kao i Tyreejevo. Ono se jednostavno moralo dogoditi. I jest. Par minuta kasnije Patriotsi su bili u end zoni i slavili izjednačenje.

Bilo je jasno da je gotovo čim su dobili prvi napad u produžetku. Falconsi su izgledali mrtvi. Njihov grad i dalje ima samo jedan jedini osvojeni naslov u preko 170 sezona koje su u njemu odigrali Falconsi, Hawksi, Bravesi i Thrashersi – onaj Bravesa iz 1995. godine. Bili su na pragu drugoga, ali nisu uspjeli. Brady je promašio jedno jedino dodavanje u produžetku i slavlje je moglo početi. Patriotsi su napravili nemoguće. Vratili su se iz deficita od 25 razlike u najvećoj utakmici sezone protiv najboljeg napada lige.

Ovo je film koji bi na IMDB-u dobio ocjenu tri zarez četiri. Scenarij je pun rupa. Glumci se preglumljavaju. Režija je, blago rečeno, upitna. Glavni producent je šupak.

No, ovo nije film. Ovo je stvarni život. U stvarnom je životu ova utakmica bila Pulp Fiction i Shawshank Redemption u jednom. Deset od deset i gledanje na repeat kroz sljedećih 50 godina.