Drop Shot

Gdje su Amerikanci?

18 milijuna tenisača, a nijedan vrhunski

Sve do prošlotjednog Pariza koji je osvojio Jack Sock, Amerikanci su dugo apstinirali od rubrike top 10 na ATP-jevoj rang listi. Amerikanke su upravo osvojile Fed Cup nakon 17 godina, na WTA listi imaju četiri tenisačice u top 20 i dominantnu Serenu Williams koja je zbog pauze uzrokovane trudnoćom ispala iz elite. Nasuprot tome upada u oči činjenica da je Jack Sock prvi Amerikanac na završnom mastersu nakon Mardya Fisha iz 2011. Kako je nacija koja je toliko dominirala u muškom tenisu s legendama poput Johna McEnroea, Jimmya Connorsa, Ivana Lendla, Jima Couriera, Michaela Changa, Andrea Agassija i Petea Samprasa došla do šestogodišnje suše na završnim mastersima?

USTA, to jest Američki teniski savez, vlasnik je US Opena, a brojke koje se vrte (i djelom ostaju u savezu) su basnoslovne. Forbesovi podaci iz 2015. ukazuju da je US Open sportski događaj s najvećim brojem gledatelja i posjetitelja u svijetu s oko 700.000 posjetitelja. Samo prihodi od ulaznica iznose 100 milijuna dolara. Procjenjuje se da su dodavanjem pomičnog krova i širenjem manjih terena povećali broj posjetitelja za još 100.000. Ono što čini vjerojatno najveći dio prihoda uz sponzorstva su TV prava koja je USTA prodao ESPN-u i CBS-u za nevjerojatnih 75 milijuna dolara godišnje. Koliko su cifre otišle u nebo ove godine možemo samo pretpostaviti, s obzirom na to da je USTA podigao prize money na 50,4 milijuna dolara i time postavio US Open na vrh najbogatijih turnira.

Sve ove brojke i podaci su možda dosadni i suhoparni, ali vjerno prikazuju s kolikim novcima raspolaže USTA i američki tenis. Zaista je nemoguće ikome natjecati se s njima po tom pitanju. Međutim, negdje po putu prestali su se proizvoditi novi top igrači, sama elita koja je dominirala tenisom. Zemlja od 300 milijuna stanovnika i 17,9 milijuna ljudi koji se bave tenisom šest godina apstinira sa završnog mastersa.

SAD su zemlja u kojoj teniske akademije zaista funkcioniraju, bore se s komercijalom, ali istovremeno i proizvode tenisače profesionalce. Ako izuzmemo country klubove u kojima djeca milijunaša igraju tenis u svrhu rekreacije i statusnog prenemaganja, Amerikanci se stvarno ne mogu požaliti na nedostatak mjesta pogodnih za pripremu profesionalaca. Dodajmo tome i tenis u srednjim školama i koledžima koji odlično služe kao tranzicija između juniorskog i profesionalnog tenisa, ali i velikim USTA-ovim financijskim injekcijama, i stvarno je neobjašnjivo da rezultat toliko dugo izostaje.

Sustav ne može stvoriti pobjednika Grand Slama, takav tenisač nastaje spletom mnogobrojnih okolnosti

Ono što nedostaje toliko velikom broju akademija i klubova su ljudski resursi, odnosno stručno osoblje koje bi bilo kompetentno za razvoj profesionalaca. Pokazatelj koji ide tome u korist je odlazak brojnih trenera Europljana, ali i Južnoamerikanaca, koji u Americi dobivaju natjecatelje bez da je itko zaista provjerio njihovo tenisko znanje i bez USTA-ova licenciranja. Provjera teniskih trenera i njihovog znanja je vrlo slična imigracijskoj politici SAD-a koja je poprilično neefikasna. Prilikom mnogobrojnih odlazaka u SAD upoznao sam zaista velik broj ljudi koji se u Americi nalaze ilegalno, a i neki od mojih poznanika još uvijek ilegalno borave u SAD-u i zarađuju kruh od tenisa. Velika većina ljudi u američkom tenisu naprosto pada na dupe kad im savjet udjeli netko s makar jednim ATP poenom, u njega gledaju kao u teniskog Boga.

Jako je teško kontrolirati masu od gotovo 18 milijuna tenisača i stvoriti vojsku ljudi koja će adekvatno zbrinuti teniski razvoj djece, natjecatelja ili rekreativaca. Međutim, kad se uzmu u obzir brojke uspješnih tenisača koji ne zadovoljavaju uvjete top 10 ATP, ali se nalaze na ATP listi, dolazimo do zavidnih brojki.

Na rang listi od 6. studenog 2017. devet Amerikanaca je unutar top 100. Na listi parova ta se brojka u top 100 penje na 12, uključujući legendarni par braće Bryan. Desetoro ih je u rangu 100-200 u pojedinačnoj konkurenciji, a ukupno njih 170 ima ATP poene i nalazi se na ATP listi. Dakle, koliko god američki teniski sustav bio velik, zahtjevan i s mnogobrojnim rupama, on je još uvijek poprilično učinkovit, barem što se tiče ATP Toura. Jedini je problem što zemlja s takvom teniskom tradicijom ne priznaje ništa ispod pobjednika Grand Slama i broja 1. Problem je u poimanju ljudi, koji smatraju da kompletna infrastruktura i budžet s kojim raspolažu mora osigurati igrača koji bi zadovoljio takve apetite.

Bilo bi nezahvalno govoriti o Amerikacima kao lošim trenerima, zbog svih onih trenera koji su doveli igrače poput Socka, Johna Isnera, Sama Querrya, Stevea Johnsona, Ryana Harrisona, Jareda Donaldsona i ostalih u vrh svjetskog tenisa. Uz resurse s kojima raspolaže, USTA sigurno može potaknuti igrače i trenere da budu još bolji i uspješniji, i sigurno da prostora za napredak ima puno.

Prije otprilike godinu dana zaposlili su bivšeg igrača Erica Butorca i postavili ga na brojne funkcije. Butorac je osoba koja je prošla kroz koledž tenis, diplomirani je psiholog, vrlo uspješan igrač parova i ostavlja dojam vrlo mudre osobe koja već duže vrijeme održava vrlo zanimljive seminare i edukacije diljem Amerike. Bit će zanimljivo vidjeti što može promijeniti na bolje u američkom tenisu. Reference za takvu poziciju definitivno ima.

Dakle, čak i uz manjak educiranih trenera na toliku masu aktivnih igrača, podaci o prisutstvu Amerikanaca na ATP Touru pokazuju da SAD ipak ima efikasnu i dobru školu globalno gledano, ali se već duže vrijeme nije pojavio genijalac tipa Agassi ili Sampras. Nije se pojavio jer njega ne može iznjedriti sustav.

Sustav ne može stvoriti pobjednika Grand Slama, takav tenisač nastaje spletom mnogobrojnih okolnosti – od genetike, mentaliteta i kućnog odgoja, do uspona i padova koji oblikuju personu kao šampiona. To što ga SAD zadnjih godina nema ne znači nužno da se u Americi generalno loše radi i da moraju mijenjati sustav iz temelja. Taj čovjek se jednostavno dogodi i on ulazi u promile, stoga nekad ne preostaje mnogo nego imati strpljenja u čekanju.