Ovog je vikenda hrvatska Davis Cup reprezentacija pobijedila u vrlo važnom meču za ostanak u Svjetskoj skupini. Na stolu su bili ugled naše reprezentacije koja ima visoki renome u ovom natjecanju, ali i financijska (ne)stabilnost Hrvatskog teniskog saveza.
Nažalost, Hrvatska je nastupala u Bogoti bez Borne Ćorića i Ivana Dodiga.
Borna je na prošlogodišnjem finalu Davis Cupa u Zagrebu imao nesuglasice sa Željkom Krajanom zbog toga što je izostavljen iz ekipe za nastup. Mediji su bili podijeljeni oko te situacije. Dio je govorio da Borna ne može biti iznad ekipe i izbornika, te da, nije smio biti u momčadi ako nije bio 100 posto spreman. Drugi dio je pak bazirao priču na tome da je Borna dvaput u odlučujućem meču čupao Hrvatsku i da bez njega ne bismo došli do finala. Također, on je i kamen temeljac naše Davis Cup reprezentacije za sljedećih 10 godina ako ga zdravlje posluži. Kakav god bio stav pojedinih ljudi, ovog su proljeća za stol sjeli Ćorić, Krajan i predsjednik HTS-a Franjo Luković te navodno izgladili odnose. Međutim, dogovor je bio da će Borna nastupiti u Bogoti samo ako u tom trenutku bude imao zadovoljavajući renking. S obzirom da je Bornin cilj na kraju ove godine biti između 20. i 30. mjesta, a trenutno je 56. a mučio je muku s ozljedama ove sezone, odlučio je preskočiti ovaj dvoboj.
Kolumbijci su znali da najviše šansi protiv nas imaju ako odaberu zemljanu podlogu, pa su time i dodatno zakomplicirali cijelu situaciju – nakon dva mjeseca igranja na betonu, igrači su išli na zemlju i to na 2.800 metara nadmorske visine, a zatim bi trebali letjeti za Aziju i igrati ponovno na betonu, u razini mora. Kao što sam napominjao u prethodnim tekstovima, to je jedan od velikih problema postojećeg formata ITF-a, ali s obzirom na to da je ITF postao talac svojih federacija, mnogi igrači preskaču Davis Cup dvoboje, pogotovo kad su u pitanju gostovanja.
Dodig također ima velikih problema s ozljedom leđa, a s obzirom na to da ne postaje mlađi, ove silne promjene i putovanja bi očito bili previše riskantni za njega.
Živimo u vremenima kad je sportska industrija dvostruko vrjednija od filmske i gdje su basnoslovne cifre svakodnevica. Profesionalni sport i digitalizacija uzeli su danak, a oni sportski romantičari koji se s tim ne mogu pomiriti biti će pregaženi vremenom. U vrijeme kad je sport bio samo stvar rekreacije i etike, nastup za reprezentaciju bio je apsolutna svetinja i prestiž, ali danas mnogi profesionalci oko kojih se vrte velike cifre u raznim sportovima preskaču reprezentativne obaveze. Možemo biti za ili protiv toga, ali to su nepobitne činjenice.
Mi Hrvati, kao ponosni narod relativno mlade zemlje, teško prihvaćamo te činjenice. Možda je to povezano s tim da u nogometu – koji je u fokusu svih sportskih zbivanja i apsolutni broj jedan među hrvatskim sportovima – još nismo naišli na takve slučajeve pa jednostavno nismo navikli, ali vidimo da čak ni košarka nije imuna na otkaze pojedinaca. Kapa dolje svima koji se uvijek odazovu reprezentaciji, oni su zaista vrijedni divljenja. Marin Čilić jedan je od tih svijetlih primjera. No, treba li zaista pribiti na stup srama sve one koji se nisu odazvali? Je li svaki otkaz i izdaja? Je li Mariju Hezonji vrijedno riskirati karijeru i ugovor u NBA-u zbog jednog prvenstva?
Tenis je po tom pitanju vrlo specifičan.
Kao individualni sport, svugdje u svijetu pa tako i kod nas otporan je na veliki patriotizam nacionalne selekcije. Teniska reprezentacija nikad neće imati status poput nogometne ili i košarkaške. Mnoga domaćinstva su u praznim dvoranama, a mali broj napisa u medijima također dovoljno govori.
Ćorić i Dodig nisu izolirani slučajevi i ne zaslužuju da ih se tako tretira. Novak Đoković uredno otkazuje nastupe ukoliko su u pitanju nezgodna gostovanja. Rafael Nadal također, dok Roger Federer igra za reprezentaciju jednom u pet godina. Nitko od njih nije izgubio status nacionalnog ponosa u svojim zemljama, a riječ je o najvećim zvijezdama ovog sporta. Dakle, ne moramo ni govoriti o zvijezdama nižeg renomea poput Tomaša Berdycha, Jo-Wilfreda Tsonge i drugih. Ako se njima to tolerira, smatram da se može imati razumijevanja i za Bornu i Ivana koji si ne mogu dopustiti ozljedu uzrokovanu silnim promjenama koje nameće postojeći format Davis Cupa. Zapamtite, tenisači kad su ozlijeđeni nemaju ni kune prihoda, a u potpunosti sami pokrivaju troškove oporavka i terapija.
U nizu otkaza, iznjedrilo se i nešto pozitivno.
Čovjek koji je godinama uspješno prolazio ispod radara hrvatske sportske javnosti sada je dobio šansu debitirati u Davis Cupu. Iznimno mi je drago zbog njega jer mislim da ju je apsolutno zaslužio. Možda je nezgodno što je na toj poziciji mogao biti netko od mlađih igrača poput Nina Serdarušića ili Borne Goje koji ove sezone rade zapažene rezultate, ali realnije bi bilo da oni za sada u Bogotu idu u ulogama rezervi. Drugi je par rukava to što HTS ne može financijski popratiti njihovo prisustvo ondje.
Kako si većina nas na dalekim destinacijama ne može priuštiti trenera, često izlazimo jedni drugima u susret po pitanju cimerstva. To je ustaljena praksa na turnirima
Viktor Galović rođen je u Novoj Gradišci i za vrijeme rata je sa svojom obitelji izbjegao u Švicarsku. Nakon što im je u Švicarskoj naređeno da napuste zemlju, smjestili su se u Milanu. Viktor je svoje prve teniske korake napravio u Italiji i zapravo je potpuno preskočio juniorski tenis u smislu igranja ITF U18 turnira. Bez talijanske putovnice, Viktor je sve ove godine nastupao pod hrvatskom zastavom, ali je svoju tenisku bazu imao u Italiji. Svi mi koji igramo profesionalni tenis smo ga znali, a ja ga osobno poznajem od 2010. Riječ je o iznimno dragom i uzornom dečku, velikom radniku i fer sportašu. Igrati tenis u Italiji nešto je skuplje nego u Hrvatskoj, pa je samim time i imao velikih problema u financiranju svoje karijere.
Sjećam se naših turneja po Kini i drugim dalekim zemljama. Viktor je nekoliko puta bio u situaciji da je, kao i mnogi od nas, izgubio u kvalifikacijama turnira, a čekajući sljedeći nije imao plaćene troškove hotela. Nije opcija doći iz Kine doma, a i tih nekoliko dana zna biti velik udar na ionako nategnuti budžet. Zato postoji solidarnost među igračima. Netko od nas Hrvata našao bi se na tim turnirima, gdje je imao pravo na plaćenu dvokrevetnu sobu – ali kako si većina nas na tako dalekim destinacijama ne može priuštiti trenera, onda često izlazimo jedni drugima u susret po pitanju cimerstva. To je ustaljena praksa na turnirima – često sam i ja bio u istoj situaciji pa mi je uvijek drago da mogu pomoći.
Viktor je prošle godine napokon našao sponzora koji mu je omogućio da ima pratnju na turnirima, da preskače neke ligaške susrete i fokusira se maksimalno na Tour. To je rezultiralo ovogodišnjim probitkom, kad je u dva tjedna igrao dva finala na challengerima. Smatram da je Viktor apsolutno zaslužio ovaj poziv i mislim da je to velika nagrada za sve što je uložio u svoj tenis. Također treba pohvaliti i izbornika Krajana koji ga se u tom trenutku sjetio, iako nikad s njim prije nije komunicirao jer je Viktor ipak baziran u Italiji i nastupao je na drugačijem nivou turnira od onih koje pohodi Krajan.
Ono o čemu razmišljam je – može li i on postati izdajnik?
Ako Galović nastavi svoj uzlet i dođe u poziciju igrača koji bi nam bio neophodan za gostovanje u nekoj novoj Bogoti, što on točno duguje hrvatskom tenisu, pa i Hrvatskoj? Uspjeh koji je postigao ili će još postići je praktički potpuno samostalan, bez podrške i pomoći institucija, a onda kako nazvati njegov neki budući otkaz izdajničkim?
Kad sagledate sve gore navedeno, samo je pitanje koliki je kult teniske reprezentacije u Hrvata i koliko će razumijevanja za otkaze imati hrvatska javnost. Kako god bilo, ITF treba biti svjestan da su nužne jezgrovite i nagle promjene u ovom natjecanju.
Na konkretnom primjeru vrlo nezgodnog gostovanja Marin Čilić je još jednom pokazao koliko znači hrvatskom tenisu. Donio je dva boda u singlu suvereno i uvjerljivo, te asistirao Nikoli Mektiću u spektakularnom meču parova u kojem su preokrenuli zaostatak od 0:2 u setovima. Nikola je potvrdio da je izrastao u igrača na kojeg se naša DC reprezentacija može osloniti i u najtežim mečevima.
Naposljetku, ovaj meč je bio od iznimne važnosti za hrvatski tenis, u trenutku kad je gubljenje Nacionalnog Teniskog Centra nikad bliže, a veliku većinu prihoda HTS crpi od prihoda iz Davis Cup natjecanja. Je li ostanak u Svjetskoj skupini produžio život NTC-u, koji se skoro utopio u poplavi tokom proteklih kišnih dana?
