Drop Shot

Rogerova i Rafina era

Je li konkurencija slaba ili su njih dvojica toliko dobri?

Grand Slamovi nisu jedino mjerilo pri odluci tko je najbolji tenisač svih vremena, ali su vjerojatno najbolji pokazatelj nečije nedodirljivosti. Predvodnik na listi nedodirljivih je Roger Federer koji ima čak 19 Grand Slam naslova. Sljedeći je Rafael Nadal sa 16, a od aktivnih igrača jedini koji pokazivao potencijal da može ugroziti ovaj dvojac jest Novak Đoković s 12 naslova na četvrtom mjestu te liste. Kako bismo dobili konačan odgovor u nezahvalnoj potrazi za najboljim u povijesti, listi Grand Slam osvajača treba pridodati olimpijska odličja, Davis Cupove, završne masterse, pa i broj osvojenih masters serija.

Međutim, za koju god se metodu odlučili, priča će opet završiti na dva imena. Jer svi statistički podaci se slažu – Roger i Rafa su najveći ikada.

Sve kolone su itekako popunili. Rafa ima olimpijsko zlato u pojedinačnoj konkurenciji i u parovima, dok Roger ima samo zlato iz parova. Obojica imaju Davis Cup titulu, iako Rafa čak tri, ali treba uzeti u obzir španjolsku reprezentaciju koja ima puno više top igrača s kojima Rafa može igrati. Roger je morao godinama čekati da Stanislas Wawrinka dođe na top razinu kako bi imao šansu za titulu. Razumijem i one koji su na Rafinoj strani i one s Rogerove strane. Kako god mislili, činjenica je da je ovaj duo ispisao zlatna slova u teniskoj povijesti.

No, je li razlog njihovih velikih uspjeha bila slaba konkurencija?

Surfajući webom nerijetko naletim na ljude koji uporno pokušavaju osporiti nečiji uspjeh. Ponekad odlaze toliko daleko da osporavaju najveće tenisače u povijesti. Živimo li u ‘slaboj’ eri u kojoj su Roger i Rafa imali toliko sreće da su se samo pojavili i osvojili sve živo?

Mislim da je to obična glupost i da to pišu ljudi koji ili ne shvaćaju bit sporta i veličinu onog što ovaj duo čini ili su među onima koji svoje neuspjehe pokušavaju opravdati/izliječiti kroz prizmu pljuvanja tuđeg uspjeha. Kako drugačije objasniti da postoji ijedna osoba koja smatra da se godinama u sportu kojim se bave milijuni ljudi ne uspijeva pojaviti netko tko će ugroziti Rogerove i Rafine rekorde? Zar je realnije da su svi toliko loši nego da su Roger i Rafa genijalci?

Tenis je imao mnoge velikane prije njih i objektivno je uspoređivati Nadala i Federera s njima. Pa ipak, postoji razlog zašto John McEnroe i Björn Borg nisu bili uspješniji ili zašto Andre Agassi i Pete Sampras nemaju više Grand Slam titula. Reći će teniski nostalgičari da je tad konkurencija bila jača. Međutim, i takve paušalne izjave su djelomično oduzimanje od one genijalnosti koju su zapravo dostigli Rafa i Roger.

Postoji razlog zašto su takve brojke pored njihovih imena. Nisu svi drugi loši, njih dvojica su genijalci koji su obilježili nevjerojatnu eru

Jedna od stvari koju treba uzeti u obzir je trajanje njihovih karijera te razine njihove kompetitivnosti u ‘poodmaklim’ sportskim godinama. Njih dvojica su sportaši koji su relativizirali godine u tenisu i pomaknuli granice. Činjenica je da živimo u drugačijim vremenima, u kojima je toliko toga unaprijeđeno u kondicijskoj pripremi, nutricionizmu, rehabilitaciji, digitalizaciji, statistici i fizioterapiji. Nekad su igrači putovali s dvoje ljudi na turnire, a danas najbolji imaju po šest ili sedam ljudi u svom teamu. Tehnologija je unaprijedila sve segmente tenisa, pa danas igračka karijera traje puno duže, ali veća su i ulaganja. Vremena u kojima je Sampras pio Coca-Colu na changeoveru su davno prošla i danas igrači dolaze na teren s izotoničnim napicima u tri različite boje za različite faze meča.

Uzevši sve to u računicu, možemo opravdano reći da Roger i Rafa imaju sreće što igraju u vremenima kad je sve na višem i profesionalnijem nivou, što im je osiguralo dodatne godine u vrhu, ali zaista je bespredmetno govoriti o tome kako imaju lošu konkurenciju. Pokazali su svoju veličinu tako što su se adaptirali i iskoristili sve dostupne resurse koje imaju da zadrže konstantu savršenost, a ne tako što im je na ruku išla eventualno siromašnija razina talenta.

Ovaj duo je ispratio već nekoliko generacija u mirovinu i još uvijek igra. Ne samo da igra, već u 36. i 31. godini Roger i Rafa osvajaju Grand Slamove. Ispratili su početkom svoje karijere Agassija, uslijedili su Juan Carlos Ferrero i Gaston Gaudio, pa Andy Roddick, Marat Safin, Fernando Gonzalez, Robin Söderling i mnogi drugi koji ne spadaju u rubriku Grand Slam pobjednika i finalista, a riječ je o legendarnim tenisačima.

Zadnjih par sezona (ne računavši ovu) otkad su Đoković, Andy Murray i Wawrinka preuzeli vrh ljestvica i osvojili brojne Grand Slamove, javnost ih je prekrižila i sjetimo se samo koliko puta u zadnjih par godina su na press konferencijama bili upitani kad misle u mirovinu. Nadala i njegova koljena umirovili su odavno, a ništa drugačije nisu tretirali Federera i njegova leđa. S obzirom na to koliko puta je ovaj duo začepio usta svim skepticima, ne bih se čudio da obojica odigraju još nekoliko sezona i umirove se u slično vrijeme kad i gore spomenuti trojac. Bit će to kraj jedne duge i velike ere, ali znači li to da će skupa s njima i tenis odumrijeti?

Rivalstvo između Borga i McEnroea opjevano je u brojnim dokumentarcima, igranim filmovima i knjigama. Njihovim odlaskom nije se dogodilo ništa dramatično, jer došla je nova generacija s Borisom Beckerom, Ivanom Lendlom, Stefanom Edbergom, Matsom Wilanderom. Zalaskom u njihove tridesete ponovili su se komentari o smrti tenisa njihovim odlaskom. Dogodio se Andre Agassi i Pete Sampras. Godine i godine užitka i rivalstva. Ulaskom u 21. stoljeće ponovno isti napisi i priče. BUM! Roger Federer i Rafael Nadal. Zaista mislite da će tenis umrijeti odlaskom Rogera, Rafe, Noleta i Murraya? Tko kaže da se povijest ne ponavlja…

Podcjenjivački je govoriti o slaboj teniskoj eri. Podcjenjivački prema uspjesima Rogera i Rafe, ali i podcjenjivački prema svim njihovim konkurentima koji su sve ove godine davali 100 posto svojih mogućnosti i posvetili svo svoje vrijeme i svu svoju snagu da ih detroniziraju. Postoji razlog zašto su takve brojke pored njihovih imena. Nisu svi drugi loši, njih dvojica su genijalci koji su obilježili nevjerojatnu eru. Njihova je sreća bila u napretku metoda rada, ali konstantna adaptacija i držanje stupnja izvrsnosti nemaju veze sa srećom. To je simbol veličine i tenis će puno izgubiti kad se dvojica najvećih umirove. Ali tenis će se nastaviti igrati – jer, kako je i sam Federer rekao: „tenis će uvijek imati nove zvijezde“.