Drop Shot

Teniska Američka pita

Moja koledž karijera neslavno je završila, ali...

Arthur Ashe, Jimmy Connors, John McEnroe i Billie Jean King neka su od najvećih imena u povijesti tenisa. Osim ikoničkog statusa, još jedno im je zajedničko: svi su bili na američkim sveučilištima. Studirali su na koledžima i nastupali za njihove teniske ekipe.

Do sredine 1980-tih u SAD-u je za tenisače bila uobičajena praksa da nakon srednje škole izabiru koledž gdje će nastaviti svoj akademski i teniski razvoj, a zatim odlučiti hoće li ići u profesionalne vode ili tražiti karijeru u nekom drugom zanimanju. Nakon njih dolazi generacija Amerikanaca koji u vrlo ranom stadiju svoje karijere postaju profesionalci. Bili su to opet redom legende sporta: Pete Sampras, Andre Agassi, Jim Courier i Michael Chang. S njima se sveučilišni tenis zauvijek mijenja.

Otprilike istodobno počinje i sve masovnija seoba internacionalnih igrača na američka sveučilišta. Njima je to kulturološki šok, ali i prilika za besplatno studiranje na nekim od najcjenjenijih i najskupljih svjetskih fakulteta. S njima, iako bez onog elitnog američkog talenta, sveučilišni tenis dobiva dodatnu draž i začin različitosti.

Kao najuspješnijeg koledž igrača svih vremena većina će spomenuti McEnroea, ali zbog karijere koju je napravio nakon što je diplomirao na Stanfordu. Ako gledamo najuspješnijeg tenisača tijekom boravka na koledžu, onda je vjerojatno prvi pretendent Steve Johnson.

Nakon uspješne juniorske karijere, odbio je pozive velikih menadžerskih agencija i uputio se na USC (University of Southern California). Uz glavnog trenera koji je ondje radio i kojeg je Steve dugo poznavao i cijenio, USC je u neku ruku bio njegov san. Htio je nastupati za koledž, proživjeti tu vrlo bitnu etapu života koju i Hollywood kroz filmove promovira kao dio američke kulture. Usprkos značajnim ponudama, htio je biti dio ekipe i ostaviti trag. Odigrao je pune četiri godine, koliko maksimalno ima pravo jedan igrač nastupati za tenisku ekipu, iako je je mogao puno ranije ići u profesionalce. U četiri godine je osvojio  četiri prstena s ekipom te dodao dva naslova u pojedinačnoj konkurenciji završnog NCAA turnira. Nakon koledža se vrlo brzo našao u vrhu svjetskog tenisa i zasad dogurao najviše do 21. mjesta. Time je po tko zna koji put pokazao svu efikasnost američkog sportskog sustava.

Gledajući naše medije, ali i roditelje koji prate djecu, Amerika je svijet koji mi teško možemo posve razumjeti. Američka djeca krenu u sport primarno zbog očuvanja zdravlja, zdravog razvoja i sociološke komponente koju sport donosi sam po sebi. Roditelji na taj način pomažu odgoj djeteta, bez da se zamaraju koliko će zaraditi od njih. U Americi su vrlo rijetka ‘djeca-projekti’. Za Amerikance je sport na koledžu zapravo najsvetiji i najčišći oblik sporta; osim što je san svakog Amerikanca prooživjeti college life i dobiti diplomu bez koje je gotovo nemoguće napraviti poslovnu karijeru u SAD-u, biti član koledž ekipe uistinu jest velika čast. Ti klinci koji su amateri koji ne primaju nikakve premije za svoje nastupe, a zbrinuti su u najboljim mogućim uvjetima za svoj razvoj i napredak. Nivo koledža je viši nego ikada dolaskom internacionalaca iz cijelog svijeta i ti klinci zaista igraju srcem i žarom za prestiž svog fakulteta i dokazivanje.

Sjećam se svoje kratkotrajne koledž avanture.

Sasvim slučajno sam, za vrijeme završnog NCAA turnira u Athensu u Georgiji, za šankom lokalnog bara sreo MaliVaija Washingtona, nekadašnjeg finalista Wimbledona. Razgovarali smo uz pivo i sjećam se njegovih riječi: „Kod nas klinci ne igraju da postanu profesionalci – to im se dogodi! Ovdje se ljudi ne poistovjećuju s profesionalnim klubovima, već s koledž ekipama sveučilišta na kojima su se obrazovali.“

Na većini akademski jakih koledža godina košta oko 40.000 dolara. Dakle, za fakultetsko obrazovanje svog djeteta u SAD-u potrebno vam je oko 200.000 dolara – na što treba dodati sve troškove života. Bilo gdje u svijetu je to velik novac, pa tako i u Americi. Za naše područje je to enormna šansa za dijete iz obitelji srednjeg staleža, a zamislite koliko je tek za nekoga iz Bjelorusije, Uzbekistana ili Senegala! I dok je perspektiva američke djece glede nastupa u koledž ekipi ostvarenje sna, europska djeca uglavnom imaju podcjenjivački odnos prema tome; naši klinci odrastaju zamišljajući milijune, slavu i pehare što je vrlo lijepo i ambiciozno, ali i krivo postavljeni cilj uzrokovan nezdravom okolinom u kojoj odrastaju. Fokus je na materijalnom umjesto na duhovnom.

Ne kažem da to nužno znači neuspjeh. Dapače, neki od najuspješnijih dolaze iz neimaštine i upravo su zato imali motiv više u kritičnim trenucima. No, na kraju dana najbitnije je, ili bi barem tako trebalo biti, u kakve osobe ti mladi sportaši izrastaju.

Kad sam odlazio na koledž nakon relativno uspješne juniorske karijere, svi su me u Hrvatskoj pitali: „Zašto prekidaš s tenisom, pa imaš svijetlu budućnost?“. Da, Hrvati su donedavno poimali odlazak na koledž kao odustajanje od tenisa, a nitko nije na to gledao kao na razvojnu etapu u dugoročnom teniskom životu.

Moji emocionalni problemi su otišli toliko daleko da me tijekom finala konferencijskog turnira vlastiti glavni trener diskvalificirao

Nakon juniorske karijere i dvogodišnjeg treniranja na Floridi našao sam se u prilici prstom uprijeti u bilo koji koledž u Americi i nastupati za njega. I dok su me neki američki igrači gledali sa zavišću, ja sam samog sebe preispitivao i pitao se je li to prava odluka. Bio sam nestrpljiv, i htio sam što prije početi nastupati na profesionalnom Touru; s druge strane sam bio svjestan svih benefita koje koledž donosi i pozicije u kojoj imam privilegiju odabrati bilo koji koledž koji želim.

Ponude su svakodnevno slijetale u inbox. U jednom sam trenutku prelomio i odlučio se za Ohio State. Iako sam provodivši vrijeme u Americi znao što je koledž i koliko to Amerikancima znači, ipak sam se iznenadio kad sam vidio razinu povezanosti bivših studenata sa svojim univerzitetom. Dok smo gostovali u Virginiji, došao nas je posjetiti bivši student Ohio Statea koji danas radi za NASA-u. Pretpostavljam da je njegova emocija bila jednaka, recimo, situaciji da sam ja u tom trenutku saznao da HNK Rijeka gostuje u Virginiji. Došao se upoznati s nama, podržati nas, donio nam darove i entuzijastično drugi dan navijao za nas. Tolika je povezanost ljudi s koledžima koje su pohađali!

Za vrijeme football utakmica ujesen, dolazili bi bivši studenti Ohio Statea iz cijele zemlje. Doletjeli bi s cijelom obitelji, iznajmili kampere i kampirali ispred stadiona, roštiljali i sljedećim generacijama stvarali kult tog sveučilišta. Definitivno zdravije za dječji razvoj od onoga što im se prezentira kod nas kod blatnjavog i kišnog nogometnog stadiona gdje je spektar sočnih psovki svakodnevica.

Ja sam odabrao koledž jer sam smatrao da s 18 godina nisam spreman još za Pro Tour i da sigurno u prvoj godini neću napraviti neki veliki iskorak, te da je u financijskoj situaciji u kojoj je bila moja obitelj bolje otići u Ohio gdje ću dobiti dobro obrazovanje, razvijati se i pripremati za tranziciju iz juniorskog u seniorski tenis.

Većina Europljana tražila je party koledže na kojima su mogli proživjeti neku svoju verziju Američke Pite. Ja sam takav igrom slučaja nenamjerno našao.

Ohio State ima 50,000 studenata, što neminovno znači cca 25,000 djevojaka između 18 i 24. No, moj fokus je bio naći sredinu koja je optimalna za moj teniski razvoj. Počeo sam zaista dobro i skrenuo pozornost teniske publike na koledžu. No, nakon tri mjeseca postao sam nostalgičan – ono što Amerikanci definiraju kao homesick – imao sam razmirice s glavnim trenerom i definitivno problem poštivanja autoriteta. Htio sam ići kući, ali sam ugovorom bio vezan ostati još tri mjeseca.

Moji emocionalni problemi su otišli toliko daleko da me tijekom finala konferencijskog turnira, čiji je prijenos išao uživo u 10 saveznih država SAD-a, vlastiti glavni trener diskvalificirao. Loše sam se ponašao – svađao se sa sutkinjom, bacao rekete i sramotio sveučilište za koje sam nastupao i koje sam predstavljao. U idućim sam  tjednima redovito nalijetao na reprize konferencijskog finala koje su se vrtjele na tom kanalu i opet slušao komentatore koji govore kako će se mladi Marcan morati još naučiti poštivati pravila ponašanja na koledžu. Bio sam neizmjerno ljut i nisam mogao dočekati povratak doma. Odnos s trenerom je bivao sve gori, a moj tenis lošiji nego ikada. U tom sam trenutku odlučio da ću si preostalih tri mjeseca učiniti ugodnima za sebe i iskoristiti sve čari koledž života. Osobna iskaznica tri godine starijeg suigrača iz Mađarske funkcionirala je besprijekorno (oboje smo bijelci, svijetlosmeđe kose).

Iako su nostalgija za domom, kulturološki šok te neslaganje s trenerima i ostalim autoritetima problemi na koje nailaze mladi Europljani dolaskom u Ameriku, i dalje držim da je koledž u slučaju tenisa apsolutno pravi put za 90 posto mladih tenisača.

Blaž Rola, Slovenac koji je tri godine nastupao za Ohio State i osvojio individualni završni NCAA turnir u singlu i u parovima tvrdi da je njegov cilj od početka bio jasan. „Želio sam doći na koledž kako bih se što adekvatnije pripremio za profesionalni Tour“, fokusiran je Rola. Međutim, postoje i primjeri poput Hrvata Matije Palinića, koji je tenis na koledžu iskoristio kao odskočnu dasku za velike uspjehe na poslovnom polju, izvan teniskih terena i prašnjavih tenisica.

Rola je vrlo brzo po završetku svoje teniske avanture na koledžu došao do top 100, najviši renking mu je zasada bio 78 i imao je priliku igrati na centralnom terenu Wimbledona protiv Andyja Murraya.

„Uvjete za razvoj koje sam imao na koledžu nisam mogao niti sanjati u Sloveniji. Radili smo zaista puno i predano, ali ni dan danas ne mogu dati konkretan odgovor je li koledž prava odluka za igrača. Mora se puno toga poklopiti i morate imati dozu sreće – ja sam je, eto, imao! Imao sam odlične igrače u ekipi s kojima sam postao istinski prijatelj, odlično sam surađivao s trenerima i zapravo sam bio u mogućnosti apsolutno se fokusirati i posvetiti svom razvoju i radu. Ako odaberete školu koja je prava sredina za vas, koledž je apsolutno ispravna odluka u vidu pripreme za Tour, a opet edukacija vam ostaje kao opcija B. Moje iskustvo je bilo odlično, i da mogu ponovno odlučiti, ne bih mijenjao ništa!“

Palinić je, s druge strane, bivši tenisač iz Zagreba koji je na DePaul sveučilištu u Chicagu iskoristio tenisku stipendiju kako bi ostvario diplomu u jednoj od najboljih biznis škola u Americi.

„Koledž u Americi mi je prije svega pružio nezaboravno iskustvo i putovanje za koje sam poželio da traje vječno“, kaže on. „Biti sportaš na dobrom akademskom fakultetu je privilegija koja mi je kasnije otvorila puno vrata u poslovnom svijetu. Proputovao sam pola Amerike i ostvario korisne kontakte. Odlučio sam se za povratak u Hrvatsku, gdje sam nakon nekoliko odličnih radnih mjesta završio u Coca Coli. Izabran sam među četiri pripravnika od 800 prijavljenih. Prepoznali su američku diplomu, engleski jezik i sport kao background. Jedna tako velika kompanija cijeni sportaše koji su završili fakultete u Americi jer u njima postoje usađene radne navike, odgovornost i predanost poslu/sportu/školi te automatski imaju prednost ispred ostalih kandidata. Ukratko, koledž je luda životna priča koja nosi puno toga lijepog, zanimljivog i nezaboravnog te otvara puno mogućnosti u životu.“

Sam podatak da su u top 5 svi stariji od 31 godinu pokazuje koliko su nove tehnologije i saznanja omogućili tenisačima duži igrački vijek i koliko kasnije sazrijevaju u potpunosti kao igrači. Nekad su karijere završavale puno prije i prosjek godina u vrhu je bio puno niži. Danas je bitno da igrač sa svoje 24 još uvijek bude u uzlaznoj putanji; koledž je zato odličan period koji će igrača pripremiti da na Tour dođe potpuno mentalno spreman i, što je najbitnije, emocionalno nepotrošen.

Pogotovo danas, kad koledži raspolažu s enormnim ciframa, uvjeti za sportski razvoj su vrhunski. Neki od najboljih centara za fizioterapiju i oporavak od ozljeda nalaze se na koledžima, najopremljenije teretane i indoor tereni također.

Finalist ovogodišnjeg US Opena, Južnoafrikanac Kevin Anderson bio je na koledžu. John Isner, primjerice, također. Puno je igrača kroz koledž sistem došlo do top 100 na ATP rang listi, ostvarilo velike karijere i zaradilo vrlo lijepe sume. Neki su ostali pune četiri godine, neki koju godinu manje, ali dokazali su tezu da koledž može biti prava tranzicijska odluka za teniski razvoj igrača.

Iako u mom slučaju koledž nije bio prava odluka, smatram da su iskustva i znanja koja sam ostvario u tom razdoblju bila vrlo korisna za moj daljnji život, kao i mogućnost koju mi je Ohio State dao da se u bilo kojem trenutku mogu vratiti završiti svoje obrazovanje. Danas sve više Hrvata nakon juniorske karijere odlazi u Ameriku na koledž. Neki odlaze u želji da nauče nešto novo i pričekaju da fizički i mentalno budu spremni za tenisku džunglu , a neki odlaze dobiti obrazovanje i ostati tamo te graditi karijeru ‘preko Bare’. Valja također spomenuti i jedinog Hrvata u NCAA Kući Slavnih – Ivora Lovraka, jedinog u povijesti koledž tenisa koji je osvojio NCAA prvenstvo s dva različita sveučilišta.

Hrvatskim roditeljima je sigurno primamljivo da im djeca dobiju besplatno obrazovanje na svjetski poznatim fakultetima, a pritom i da imaju šansu biti profesionalni tenisači. Barem bi trebalo biti. Srećom, u Hrvatskoj se još uvijek može igrati tenis po pristupačnim cijenama i dostupan je svima, a ne samo ‘guzonjinim sinovima’. Baš zato bi tenis trebao biti popularniji kod roditelja i privlačiti velik broj djece. Za početak je bitna infrastruktura koja bi omogućila djeci i roditeljima ugodan boravak na teniskim događajima, a zatim i više minuta tenisa na televiziji. Jer ljudi nisu svjesni koliki potencijal njihova djeca imaju ako se bave tenisom. Svima nama koji smo iskusili koledž i došli u priliku iskoristiti sve povlastice istog, to je omogućio upravo tenis.