Drop Shot

Teniska džungla

… i kako preživjeti u njoj ako ste daleko od vrha

Ljepota tenisa je u individualnosti. Dvojica gladijatora u areni se bore do samog kraja i samo jedan od njih odlazi s punim plijenom. Nema neriješenog ishoda – ili uspijete ili posrnete. Svaki tjedan 32 ili više igrača nastupaju na turniru, a samo jedan odlazi neporažen. Jako je dobar osjećaj biti na vrhu, ali strašno je teško popeti se onamo.

Problem je što svi vide tog jednog, a nemaju pojma kako je biti jedan od onih ostalih 31 ili par tisuća drugih koji pokušavaju preživjeti od tenisa. Ako niste talentom jedinstven wunderkind koji s 12 godina osvoji sve moguće turnire i ne potpišu vas velike menadžerske agencije koje vam prije 13. godine utrpaju masne novce i sponzorske ugovore, vrlo vjerojatno ćete iskusiti veliku životnu školu koja će vas do 21. godine itekako očeličiti za daljnji život.

Jer u tenisu ili uspijete ili posrnete.

Tenis je globalni sport, na glasu kao sport višeg sloja društva u kojem novca ne manjka na niti jednom koraku. Problem je što je to tenis onog jednog, a ne 31 ostalog ili ukupno 50-ak najboljih, a ne tisuća drugih koji se njime profesionalno bave.

Sjećam se da smo 2010. nas sedmorica Hrvata bili u Cluju u Rumunjskoj u takozvanom hotelu, svi u istoj sobi koja je koštala šest eura po glavi za noćenje. Družili smo se sa žoharima, a doručak je bio kao da smo iste te žohare i jeli. Zaslijepljeni reflektorima velikih turnira, blještavih trofeja i savršenih travnatih terena, malo ljudi vidi tu drugu stranu. Odrastanje u tenisu je teško; prečesto vrijeme između treninga i škole provodite na ulici, udarajući teniskom loptom u zid obližnje zgrade, viseći s lokalnim boemima i klošarima. Ali zato prolazite životnu školu, onu koju ćete nekad moći naplatiti.

„Počeo sam igrati kad mi je bilo 10 godina. Blizu moje kuće se nalazio hotel Intercontinental s teniskim terenima i ondje sam radio kao skupljač loptica za imućne ljude koji su bili gosti hotela ili članovi kluba“, počinje mi priču Fabiano de Paula na jednom od mase turnira koji se održavaju u gradićima od čijih smo znamenitosti vidjeli samo teniski teren. „Potpuno sam se zaljubio u tenis i počeo sanjati kako jednog dana želim postati tenisač. U to je vrijeme Gustavo Kuerten postajao globalno popularan i to me je dodatno motiviralo da igram tenis. I tako sam nabavio reket, našao zid i počeo imitirati pokrete Guge Kuertena. Na terenima Intercontinentala, kada se gost ili član kluba ne bi pojavio na svojem terminu i teren je bio slobodan, treneri bi me uzeli i podučavali tehnici.“

De Paula je rođen u faveli La Rocinha, jednoj od onih na najgorem glasu u Rio de Janeiru.

„Tu gdje ja živim je zaista jako opasno. Prodaje se jako puno droge i puno je novca u tom poslu, pa zato drugi prodavači i dileri iz susjednih favela nerijetko dođu u nadi za preuzimanjem područja preprodavanja. To uvijek završava s velikim problemima i ispaljenim mecima. Za nas koji ovdje živimo to je već postalo uobičajeno i navikli smo.“

Dok previše mladih traži izlaz iz tog pakla u preprodaji droge, De Paulu je spasio tenis.

“Za mene je tenis sve! Volim to što radim. Tenis mi je dao sve što danas imam. Dao mi je toliko puno prijatelja i poznanstava, omogućio mi je proputovati toliko puno zemalja svijeta i upoznati razne kulture, što je za mene ostvarenje snova. Kad sam kao dijete odrastao u faveli, nisam mogao niti sanjati da ću jednog dana ostvariti sve ove stvari koje danas imam.“

A osim talenta nema puno. Čak još uvijek ne može financijski podnijeti preseljenje u stan u boljem dijelu grada s djevojkom s kojom je osam godina u vezi, iako je igrač koji je 2015. bio 208. na ATP listi, a trenutno je 148. na dubl ljestvici.

Na svojem konkretnom primjeru mogu reći da tenis pruža mnoge čari i prednosti. Do svoje 18. sam na račun vlastitog talenta proputovao pet kontinenata i ostvario poznanstva u mnogobrojnim zemljama i krajevima. Usavršio sam poznavanje engleskog i talijanskog, studirao u Americi s punom stipendijom. Tenis mi je oblikovao život u formu kojom sam jako zadovoljan.

No, bez obzira na sve, dođe trenutak kad ti se sve zgadi. Možda izgleda kao potpuna ludost u društvu u kojem je teško naći ikakav posao, ali činjenica je da preko 90 posto igrača prekine ili razmišlja o prekidu karijere prije svoje 21. Dakle, u godinama kad bi karijera trebala zapravo tek počinjati, tenisači su uglavnom već toliko emocionalno potrošeni zbog silnih prepreka na putu. Od svih životnih škola i prisilnog odrastanja, soba u Cluju, ozljeda, putovanja i podcjenjivanja iz okoline.

Jednog dana na treningu je igrao protiv mlađe verzije sebe. Dečko od 16 godina ga je pomeo s terena. To je bio okidač. Na putu kući legao je na tračnice i čekao vlak…

Godišnje mladi igrači u razvoju odigraju u prosjeku 25-30 turnira. Onima uspješnima se dogodi da osvoje tri ili četiri, što znači da 21-26 puta godišnje odlaze kući poraženi. To utječe na samopouzdanje. Kad si junior, tvoj prize money je nula. Stalno i uvijek! Međutim troškovi nisu toliko veliki. Savez uskoči s pokojom aviokartom, svi turniri imaju organiziran smještaj i hranu za igrače, a ako je turnir zaista dobro organiziran, igrači budu smješteni u stvarno odličnim hotelima.

Ali onog trena kad završiš juniorsku karijeru, počinje teniska džungla. Tvoji juniorski rezultati više ništa ne znače i nikog ne zanimaju. Počinješ od nule u sportu u kojem nema neriješenog – ili uspiješ ili posrneš.

Primjer Antala van der Duima je odličan pokazatelj kako kao junior možeš igrati finale juniorskog Roland Garrosa protiv Marina Čilića, a onda u seniorskoj karijeri dogurati najdalje do 214. mjesta na ATP-u i to tek s 28 godina života. A za njega možemo reći da je uspio! Odjednom ne igraš više u New Yorku ili u nekom country clubu zatvorenog tipa ne mareći kako se financira tvoja karijera, već u Rumunjskoj ili Ukrajini u gradovima za koje nikad nisi čuo. Kako nakon Dubaia doći u Nigeriju? Nitko više ne plaća tvoje putne troškove, hotele, hranu, suplemente, masaže. Igraš futurese na odvratno lošim zemljanim podlogama, vlak ti prolazi na metar od terena svakih 20 minuta, a direktori turnira, supervizori i sudci te tretiraju kao amatera.

Cilj je što prije preskočiti tu stepenicu i dočepati se challenger turnira. Ako je prelazak iz juniorskog u profesionalni tenis prva velika prepreka, ovo je definitivno druga po redu. Velika većina igrača nikad ne dogura do challenger razine i zadrži se predugo na futures razini. Tu onda nastaju veliki psihološki problemi, nezadovoljstvo, negativnost i depresija. Radiš kao rob, konkurencija je ogromna, ulažeš novce, a respekt i zarada su nula.

Ukupni prize money u karijeri je dostupan online za svakog igrača pojedinačno i to u bruto iznosu. Međutim, nitko ne mari za tvoje troškove, rashode i poreze. Svi samo vide bruto cifru pored tvog imena i doslovno misle da s tim iznosom u džepu hodaš po gradu. Tvoje ime je dostupno u ponudi svake kladionice na svijetu i kad netko na tebi izgubi novce dobivaš prijeteće poruke u inbox. Takve gadarije kakve tenisači i tenisačice dobivaju u porukama, vjerujte mi, ne želite nikad pročitati.

I dalje vam je čudno što 90 posto igrača razmišlja o prekidu karijere prije svoje 21., žudeći za nekim ‘običnim’ poslom kojeg će raditi od 8 do 16?

Često se sjetim svoje situacije iz 2014. godine. Nakon što sam 2013. proveo na challengerima, u nizu tijesnih poraza ranking mi je pao ispod 400 i trebao sam promjenu. Sav svoj novac uložio sam u novu trenersku ekipu oko sebe. U travnju 2014. odlučio sam, sa zadnjih 300 eura koje sam imao, otići na turneju od četiri turnira. Futures na Sardiniji, dva challengera na sjeveru Italije i zatim challenger u Tunisu. Aviokarte sam već kupio, a računao sam da ću s nagradnim novcem od tih turnira pokrpati usputne troškove turneje. U prvom tjednu na Sardiniji sam izgubio u prvom kolu singla i parova. Došavši po prize money saznao sam da mi je supervisor na futuresu četiri mjeseca ranije u Hrvatskoj zalijepio kaznu, iako mi je tada rekao da nisam kažnjen.

Račun za prize money koji sam dobio na Sardiniji bio je na 36,48 eura. I danas ga čuvam kao podsjetnik na situaciju u kojoj sam bio, kako ne bih olako shvaćao ovo što imam danas.

Neopisiv osjećaj me je obuzeo kad sam izašao iz kluba s tim papirom. Sve što isplanirate može otići u propast zbog frustracije i licemjerja jednog čovjeka koji bi tu trebao biti radi vas. Platio sam apartman u kojem sam bio smješten, došao u klub sa stvarima i čekao da naleti netko od igrača s kojima sam bio dobar kako bi ih zamolio da se prošvercam kod nekog od njih u apartmanu do leta. Dvojica igrača s naših prostora su me primili u svoj dvokrevetni apartman gdje sam spavao na podu sljedeća tri dana i skrivao se u ormar kad bi vlasnik apartmana došao u posjet. Jednom sam Portugalcu prodao kolut žice koju sam koristio, sve kako bi zatvorio ozbiljno poljuljanu financijsku konstrukciju.

Snašao sam se, riječki Campetto je ipak ostavio trag na meni. Imao sam sponzorske ugovore i Lotto me je sponzorirao opremom od moje 16. godine, ali je 2013. odbio produžiti suradnju. Drugog dana za vrijeme mog švercanja na turniru na Sardiniji odlučili smo ostaviti tenisice i prljavu robu da se osuše ispred apartmana. Sljedeće jutro smo se probudili, a terasa apartmana je bila opustošena. Povrh svih problema koji su se naredali, ostao sam i bez žica i bez tenisica.

Zadnjeg dana svog boravka na Sardiniji sam svojih zadnjih pet eura potrošio na komad kruha s nekoliko feta mortadele. Ručak šampiona!

S 23 godine sam se osjećao frustrirano i potrošeno kao da su mi 53. Toliko me je taj stil života umorio. U tom sam trenutku odlučio sam nazvati kapetana ekipe u kojoj sam godinu dana prije igrao ligu i koji mi je ostao dužan zarađene novce. Kad sam mu izdiktirao kompletnu mizeriju u kojoj sam se nalazio, jednostavno mi je poklopio slušalicu. Ne moram ni reći da je to bio kraj moje četverotjedne turneje, a mnogo njih bi slomilo i odluku o kraju karijere. Bez isplaniranog novca za plaćanje apartmana i hrane, bez žica za rekete i bez tenisica letiš doma psihički iscijeđen. Igraš sport u kojem samo jedan dobiva i ne možeš se ne pitati ima li sve smisla.

Po dolasku kući javio sam se predsjedniku svog novog kluba u Hrvatskoj, pokojnom Bori Vukoji. Deset minuta nakon našeg razgovora mi je uplatio 1.000 eura sa svog privatnog računa kako bih mogao izgurati period do početka ligaških mečeva. Taj veliki čovjek, neka mu je laka zemlja, pomogao mi je kad sam ostao na zadnjih 200 kuna. Neću mu to nikada zaboraviti.

Među mladim talentima s velikim uspjesima može se zaista naići na svakojake priče. Uglavnom se sve svode na dvije vrste – problem s očekivanjima i problem s podcjenjivanjem.

Odrasli ljudi se vrlo teško nose s velikim očekivanjima, a kamoli djeca od 12 ili 14 godina. Bilo je puno primjera gdje su igrači prekidali karijere prije magične 21. godine, a s 14 su bili europski prvaci ili brojevi 1 na ITF listi do 18 godina. Jedan igrač mojeg godišta je bio neprikosnoven u Europi do 14 godina. Poznati menadžer ga je potpisao, opremio ga s najboljim svjetskim brendovima i očekivao se njegov linearni napredak uz jednako velike uspjehe kao dotad. Međutim, teško se nosio s pritiskom javnosti i očekivanjima svojeg stručnog stožera. Što je bivao stariji, stagnacija je bila sve očitija. S 20 godina i nekoliko ATP poena grizao se što nije otišao na koledž kad je imao priliku, ali je istovremeno imao osjećaj odgovornosti prema menadžeru koji je uložio silni novac i trud u njega. To je problem, imate odgovornost prema svima i polako gubite onaj dječji osjećaj sreće dok igrate tenis. Bivao je sve više i više depresivan. Jednog dana na treningu je igrao protiv mlađe verzije sebe. Dečko od 16 godina ga je pomeo s terena.

To je bio okidač. Na putu kući legao je na tračnice i čekao vlak. Vlak ga je pregazio, nekim čudom je preživio, ali doktori su predviđali da će biti nepokretan do kraja života. Opet čudesno, nije ostao nepokretan te danas živi najnormalnijim životom. Naravno, izvan tenisa koji ga je potpuno istrošio.

„Kad mi je bilo 14, dva biznismena koji su igrali tenis u sklopu hotela udružili su se i pitali me želim li trenirati u pravom teniskog timu. Rekao sam da iste sekunde, i tako su mi obojica počeli pomagati plaćajući moje treninge, hranu i ostale troškove. To je bio prvi put da sam trenirao u pravoj ekipi s trenerom. Prvo putovanje na turnir unutar Brazila imao sam sa 16 godina. Sa 17 sam prvi put napustio zemlju da bi nastupio na turniru. Kad sam navršio 18, dospio sam na prvo mjesto juniorske rang liste Brazila i skupio tri ATP poena“ priča mi De Paula.

U tom naletu dogodilo se nešto neočekivano.

„Jedan od moja dva sponzora je napustio Brazil, a drugi nije mogao sam sponzorirati i morao sam prestati igrati. Jedina mogućnost zarade za mene u tom je trenutku bio angažman u brazilskoj vojsci i postao sam kadet, ali sam morao izbivati s teniskih terena punih godinu dana. Nakon toga sam proveo još dvije godine u ulozi trenera i davao privatne lekcije kako bih skupio novac za nastavak svoje karijere. Nakon tri godine izbivanja s terena vratio sam se svojem treneru Dudi Matosu u akademiji gdje sam prvi put bio dio prave teniske ekipe.“

Tenis je kao nekakva zemlja trećeg svijeta.

Gornji sloj živi izuzetno vrhunski život, ali se broji u promilima. Ostali siromasi pokušavaju preživjeti, ali su daleko od kamera i nemate dojam da uopće postoje. Većina tenisača je prošla grbave terene, žohare u Cluju, prodavanje žica za sendvič od mortadele ili nešto slično priči koju mi priča De Paula. I to je tenis, ne onaj kojeg možete vidjeti na televiziji, ali je sudbina većine. Snalazimo se, pokušavamo i ne odustajemo.

Međutim, tenis kao sport nosi mnoge prednosti po završetku karijere. Ogromna, ali baš ogromna količina tenisača zapravo tek počinje živjeti od tenisa po završetku karijere. Većina ih ode u trenerske vode, u koima se u stranim zapadnim zemljama može itekako fino živjeti od privatnih lekcija s imućnim ljudima. Ljetni kampovi za djecu, country klubovi, privatni sati… Naplaćujete dnevnicu bez stresa, putovanja i konstantne brige kako zatvoriti financijsku konstrukciju ako ispadnete u prvom kolu.

De Paula će svoj stan s djevojkom vjerojatno kupiti kad se kao trener vrati na terene onog hotela na kojem je skupljao loptice. Iako težak, tenis je fer jer nakon svega preživljenog ostavlja mnoga vrata otvorenima za život nakon igračke karijere. U tenisu ili uspijete ili posrnete, ali dobra je stvar što je svaki novi tjedan – novi turnir.

Zapravo, tenis nikad ne prestaje i uvijek možete uspjeti.