Drop Shot

Veliki Hrvati iz Monte Carla

Je li fer osuđivati tenisača jer ne plaća porez u svojoj zemlji?

Svako malo se u fokusu javnosti nađu kritike i osude na račun tenisača i sportaša koji imaju prijavljena prebivališta u poreznim oazama poput Monaka, Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Bahama. Uglavnom se kritike baziraju na tezama kako je nepravedno da se ti ljudi nazivaju Hrvatima, a da porez ne uplaćuju zemlji-matici, dok oni – pošteni i ‘obični’ građani – uredno hrane hrvatski porezni sustav.

Za početak treba utvrditi kako je to s pravne strane gledano apsolutno legalno i jasno. Osoba koja provodi više od šest mjeseci izvan države u kojoj ima prijavljeno prebivalište ima pravo zatražiti ‘odjavu’ rezidentnosti, koja zapravo znači da više nije porezni obveznik te zemlje. Tenisačima nije nikakav problem ispuniti taj kriterij jer u prosjeku 30 tjedana od 52 provedu na Touru, ne računajući ostale ne-turnirske tjedne u kojima izbivaju iz svojih zemalja.

Nastavno na pravne dijelove ove priče, u Republici Hrvatskoj ne postoji kalup u poreznoj politici u koji se tenisači uklapaju. Naime, od sportaša koji imaju ugovore sa svojim klubovima (nogometaši, rukometaši, itd…) traži se da otvore svoje obrte i na taj način uplaćuju poreze Hrvatskoj. Tenisači se u taj kalup ne mogu uklopiti jer nemaju niti klub, niti organizaciju čiji su zaposlenik, pa samim time nisu dužni otvoriti svoje obrte. Većina uplata dolazi iz inozemstva, gdje je porez plaćen prije nego što zarada uopće stigne na bankovni račun. Zatim nerijetko dolazi do dvostrukog oporezivanja uslijed nedostatka ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Hrvatske i države gdje je prize money ostvaren (SAD, na primjer).

Kako bi izbjegli more komplikacija u toj poreznoj džungli, u kojoj se ni puno stručniji ljudi od tenisača ne snalaze, ali i uslijed velikih sponzorskih ugovora na koje se porezi plaćaju u državi prebivališta, tenisači vrlo često bježe u te porezne oaze. Apsolutno je razumljiv taj postupak uslijed svega navedenog – a i, realno gledano, malo tko želi platiti 25 posto poreza ako postoji solucija u kojoj je taj porez apsolutno legalno nula posto. Ako pritom nadodamo količinu uhljeba koji su nametnici na državnom aparatu, želja za hranjenjem istih je još manja.

Zakon o sportu konstantno nailazi na kritike – što svojim sadržajem, što zbog neprovođenja. Unutar postojećeg Zakona mjesta za tenisače nema, a na upite kako se uklopiti u njega svi sliježu ramenima. Ministarstvo financija ne barata materijom problematike tenisača, pa preusmjeravaju tenisače na bivše Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, a sada na Središnji državni ured za šport, koji opet prebacuje odgovornost na Ministarstvo i tako se ovaj krug zatvara i vrti u nedogled.

Janica čito nije bila svjesna da neće biti u mogućnosti raditi svoj posao, već će biti korištena kao oruđe u predizbornoj kampanji ili preslagivanju vlade

Bit ću toliko slobodan pa citirati dio odgovora: „Središnji državni ured za šport nije niti nadležan, a niti mjerodavan za tumačenja zakonskih propisa iz djelokruga drugih Ministarstava, u ovom slučaju Ministarstva financija. Želimo naglasiti kako je SDUŠ u kontaktima s Ministarstvom financija, a vezano uz izradu Nacionalnog programa sporta i novog Zakona o sportu, već iznio niz problema s kojima se susreću fizičke i pravne osobe u sustavu športa te za iste, zbog specifičnosti športa kao profesije, predložio i određene porezne olakšice. Sukladno prethodno navedenom, SDUŠ će  i u daljnjim kontaktima s nadležnim ministarstvima isticati probleme s kojima se susreću športaši i športski djelatnici te predlagati rješenja u interesu športa i športaša.“

Rješenja, dakle, nema, a nitko nije prstom maknuo kako bi se tenisače potaklo da ostanu prijavljeni u Hrvatskoj. Istovremeno, država ne daje gotovo nikakve porezne olakšice sponzorima sportskih natjecanja, pa je u nedostatku istih nemoguće parirati uređenim zemljama koje vrve sportskim zbivanjima.

Ikona hrvatskog sporta i svjetskog skijanja Janica Kostelić preuzela je ulogu osobe koja će sport zbližiti s državom i naći rješenje na obostrano zadovoljstvo. Uz svo dužno poštovanje dotičnoj, neophodno je ne zapitati se: što je to sportašima sad bolje u odnosu na period prije njenog dolaska? Što je to Janica Kostelić svojim renomeom promijenila u hrvatskom sportu?

Janica Kostelić težinom svog imena i sportskih uspjeha može pomoći da se tenisače uklopi u porezni kalup koji bi zadovoljio i njih i državu – ali samo u teoriji. U praksi se ne mogu oteti dojmu da su joj ruke vezane.

Vjerujem da je pristupila Središnjem Državnom Uredu za Sport s najboljim namjerama, ali očito nije bila svjesna da neće biti u mogućnosti raditi svoj posao, već će biti korištena kao oruđe u novoj predizbornoj kampanji ili novom preslagivanju vlade. Janica koja je cijelog svog života bila veliki radnik i borac, sigurno ne bi inertno sjedila u uredu, primala plaću i ništa ne radila. S obzirom da trenutno stanje djeluje upravo tako, ostaje jedino objašnjenje kako nije u mogućnosti efikasno obavljati svoju funkciju jer je koči netko ‘odozgo’. Zaista je tužno vidjeti da netko tko je bio oličenje pozitive, veselja i zajedništva dolazi u situaciju da joj se skladaju neprimjerene pjesmice i da završi u loži pored tipova kao što je Tomislav Horvatinčić. Status polubožanstva je zamijenila sudaranjem s hrvatskom realnošću.

Prije nego sljedeći put sjednete za svoju tipkovnicu i usmjerite salvu uvreda naspram nekoga tko ima prebivalište u Monte Carlu, razmislite malo o okolnostima.

Tenisaču je Monte Carlo vrlo dobro mjesto za život ako se uzme u obzir da ATP ondje ima svoj ured, da masu tenisača ondje trenira u predsezoni, da su uvjeti za pripremu daleko bolji nego igdje u Hrvatskoj, a u prosincu je 20 stupnjeva i sja sunce. Ta osoba i taj tenisač se svojoj zemlji odužuje nastupanjem za reprezentaciju, što je sigurno ljepše od hranjenja parazitskog sustava i uhljeba koji su na teret državnom aparatu, gdje njegov novac ovisi o skupini prdonja u stranačkim foteljama.

Nemojmo osuđivati prije nego raspolažemo dovoljnom količinom informacija. Da je netko Janici rekao kako će se naći u toj poziciji, vjerujem da je sigurno ne bi prihvatila. A za one za koje se pišu posebni zakoni i vrijede neka druga pravila, doći će vrijeme naplate u ovakvom ili onakvom obliku. Jer, kako Edo Maajka, kaže – Sve prolazi.