Gol u gostima

Cvrčak i Mrav

Basna o nekima od nogometnih heroja našeg doba

Zbog čega su narodne priče, basne i poslovice preživjele sve do danas? Zbog svoje ljepote svakako, ali i zbog univerzalnosti. Poruka koju nose često  odgovara aktualnoj situaciji i primjenjiva je na novi kontekst. Pa tako i na nogomet. Priča o cvrčku i mravu poznata je Ezopova basna, ali za svaki slučaj:

Na jednoj livadi živjeli su Cvrčak i Mrav. Mrav je cijelo ljeto marljivo radio i spremao zalihe za zimu. Nijedan sunčani dan nije proveo u dokolici. Za to vrijeme Cvrčak se neprestano zabavljao. Pjevao je, plesao i skakao od jutra do mraka. Susreo je Mrava i rekao mu: Hoćeš li se zabavljati sa mnom? Hajdemo, posao može čekati. – Ne mogu, moram skupiti hranu za zimu. I tebi bi bilo pametnije da nešto radiš, odgovori Mrav. Cvrčak je nastavio sa pjesmom i igrom tako zaneseno da je sasvim nespreman dočekao zimu. Umorni Mrav zavukao se u svoju kućicu punu hrane. Ubrzo je začuo Cvrčka kako kuca, sav izmučen od studeni i gladi…

Slična je priča dvojice engleskih reprezentativaca; jednog značajnog, legendarnog, i jednog onako, povremenog. Dvojice iz muzejskog odjeljka one club men.

Matt Le Tissier bio je prvi vezni igrač sa stotinu  pogodaka u Premier ligi. I šest godina mlađi Paul Scholes doći će do te brojke, mada će u odnosu na Matta ostati za 50-ak komada kraći.

Le Tissier je u ovom je tekstu lik iz basne, ali je na terenu pričao bajke. E, to je romantično. On je s Guernseya, otočića između Engleske i Francuske, a karijeru je proveo u ispodprosječnom Southamptonu. Svojim nonšalantnim stavom, širokim driblingom i izuzetnim udarcem probijao je najbolje obrane i golmane elitnog engleskog nogometa. Nije pretjerano reći da je Le Tissier posjedovao eleganciju Erica Cantone, vještinu driblanja Dennisa Bergkampa i dalekometni šut Stevena Gerrarda.

Paul Scholes je, barem za generaciju sa kraja 1980-ih, prva asocijacija na igrački profil kojeg definiraju izrazita upotrebljivost i svestranost. Popularna 18-ica igrala je na svim pozicijama u veznom redu, ispunjavajući napadačke i defenzivne zadatke tako da se teško moglo razaznati u čemu je bolji. Fizička pripremljenost, pas igra, požrtvovnost, prostorna inteligencija – jasno da je zbog toga dugih 15-ak godina bio jedan od ključnih igrača Manchester Uniteda.

Ne treba to shvaćati kao egoizam, ali Matt Le Tissier i Djalminha igrali su prvenstveno da bi zadovoljili sebe i svoj pogled na igru

Iako su igrali na sličnim pozicijama, postoji temeljna razlika između Scholesa i Le Tissiera. Prvi je igrao, drugi se igrao. Profesionalni sport, posebno njegov najviši nivo, više ne ostavlja prostora za ovo drugo. Igra se mora podrediti rezultatu, a to se ne postiže Le Tissierov(sk)om ležernošću, već Scholesovom predanošću. Zato legenda Southamptona nikad nije mogla napraviti veliku karijeru. I jasno je kome iz basne u naslovu teksta pripada koja uloga.

Jednostavno je: nadareni učenik može bez puno truda ponekad ostvariti najvišu ocjenu, ali će đak osrednjih mogućnosti, uz naporan rad, na kraju godine imati bolji prosjek. Paul Scholes nije imao slabu točku. Barem pet od 15-ak najvećih imena iz posljednja dva desetljeća navest će riđokosog vezista kao najboljeg igrača protiv kojeg su igrali. A uz dobre predispozicije imao je i Alexa Fergusona. Trenera koji  je od limitiranog Garyja Nevillea napravio jednog od najboljih bekova Premier lige, a od Wesleya Browna reprezentativca sa dvadeset i kusur nastupa. S druge strane, nezgrapni Le Tissier se u potpunosti oslanjao na svoj talent, tehničke sposobnosti i improvizaciju. I time donosio kreacije i trenutke kakve nitko prije, a ni poslije njega nije.

Cantona je 1996. postigao prelijep pogodak lob udarcem protiv Sunderlanda. Iste je sezone Matt iz solo akcije lobao Petera Schmeichela. Jednako profinjeno i efektno. Cantonin gol je obišao svijet i preplavio TV špice. On je bio zvijezda Manchester Uniteda, a Le Tissier samo tihi maestro s juga Engleske. Paul Scholes se odlično uklapao u svaku taktičku postavku, krećući se kroz karijeru od ofenzivnog, preko središnjeg veznog, pa sve do defenzivnih uloga. Bio je igrač koji je vlastito zadovoljstvo nalazio u timskom uspjehu. O Mattovom individualnom učinku ovisio je uspjeh cijele ekipe.

Nogomet jest globalni fenomen, jest veliki i unosan biznis, ali jest pomalo i ono što je zapravo njegova suština: igra. A lijepo se na jugu Evrope, na prijelazu milenija, igrao i Le Tissierov nogometni suvremenik i istomišljenik Djalma Feitosa Dias. Drugačija je to nogometna škola, drugačiji je stil, ali je princip isti – disfrutar. Uživati. Ne treba to shvaćati kao egoizam, ali Matt i Djalminha igrali su prvenstveno da bi zadovoljili sebe i svoj pogled na igru. Ubilježio je Brazilac 14 nastupa za nacionalnu selekciju, ali tek sporadično i mimo najveće scene.

Onih godina kada sam narastao dovoljno da mogu ispred ekrana koncentrirano provesti svih 90 minuta pa, makar i intuitivno, opažati neke detalje, pažnju mi je skrenula ekipa Deportiva iz La Coruñe. Između prvih simpatija prema atraktivnom Unitedu i dječačkog bodrenja Rome s Gabrielom Omarom Batistutom, uvuklo se zanimanje za tu neobičnu ekipu koja mrsi konce velikom Realu i Barceloni. Deportivo je njegovao tipični brazilski stil, tečnu igru kratkih dodavanja zasnovanu na tehničkim kvalitetama igrača. Logično, u timu su bila četiri Brazilca: Flavio Conceicao, Djalminha, Mauro Silva i, mada sa španjolskom putovnicom, Donato. Kakve sad to veze ima sa basnom u naslovu teksta? Ima, posebno kada je riječ o drugom i trećem iz ovog niza.

Mauro Silva osvajač je Svjetskog prvenstva u Americi 1994. i deset je godina nosio dres vjerojatno najjače reprezentacije svijeta. Ne bilo kako, popunjavajući roster i uskačući kod ozljeda, već kao važan kotačić u ekipi, odigravši sve utakmice na putu do najvažnijeg trofeja. Jednako velik utjecaj imao je i na uspjehe zlatne generacije Deportiva, tima koji će u sezoni 1999./2000. osvojiti La Ligu. S njim je u veznom redu, nešto isturenije, igrao Djalminha. Driblao, pogađao i asistirao prodavajući tunele, pete, rabone, phantom passove (bez gledanja) kako i kome je htio. I to je funkcioniralo – žongler je iza sebe imao Maura Silvu i Donata. Nisu bili zvijezde, već oni iskusni, samozatajni majstori, kakve srećemo u kiparstvu i starim zanatima. Oni koji šute i rade, tako da bolje od toga ne može. Mauro Silva mogao je čuvati cijelu sredinu terena i usput došapnuti suigračima: mirno spavaj, ključevi su kod mene.

Bio je to divan primjer kako cvrčak i mrav djeluju skupa. Tako dobro i usklađeno da je za posljedicu nastala igra kakva nije viđena sve do Barcelonine magije. Deportivo je, dolaskom Diega Tristana i Juana Carlosa Valerona, i u sezonama nakon osvajanja titule igrao lepršavo i atraktivno. U tom je periodu osvojio Kup Kralja i dogurao do polufinala Lige prvaka. Ipak, uspjeh iz 2000. nije ponovio.

Maura Silvu će u reprezentaciji naslijediti poznatiji Emerson, a Djalminha će u La Ligi ‘najaviti’ velikog Ronaldinha.

Engleski nogomet još nije dočekao igrača kakav je bio Matt Le Tissier. Niti blizu.

U nogometu je važno svih 11, i jasno da svako ima svoju ulogu i zadatak. Po prirodi stvari, Cvrčak ne može dobaciti daleko. Njegovo je samo da odsvira i otpleše najbolje što zna. Podatak o broju pretrčanih kilometara teško da će pokrenuti i uzbuditi gledatelja; jer ushićenje, onaj osjećaj kad bez riječi buljiš u ekran, nastaje isključivo u trenucima kreativnosti, kroz magiju dodira i plesa.