Gol u gostima

Ima li Davis Cup budućnost?

Kako prastaro natjecanje prilagoditi suvremenom tržištu

Od 195 država koliko trenutno naša planeta broji, 162 zemlje imaju prijavljenu Davis Cup reprezentaciju.

Davis Cup ili svjetsko momčadsko prvenstvo u muškom tenisu igra se još od 1900., a u današnjem formatu od 1981. Dakle, govorimo o zaista velikom sportskom događaju s velikim nasljeđem i tradicijom. Čak i Mikronezija skupi tenisače sa svojih otočića i natječe se u ovom prestižnom natjecanju. Međutim, koliko je taj isti događaj praćen i zanimljiv u svijetu sporta izvan uže teniske publike?

Organizator ovog natjecanja je ITF, krovna teniska organizacija, što automatski znači da je prilagođavanje suvremenim potrebama tržištima vrlo sporo. Sama činjenica da se format nije mijenjao od 1981. govori za sebe. Velike organizacije su često konzervativne, na taj način žele naglasiti svoju važnost i odbijaju napraviti promjene s obzirom da su izabrani na poziciju moći pod tim uvjetima i u promijenjenim okolnostima mogu izgubiti svoj utjecaj. ITF je, osim za Davis Cup, nadležan za futures turnire (najniže kategorije profesionalnog tenisa), juniorski tenis i Grand Slamove. ATP i WTA su odvojene organizacije sa svojim Tourom, ali su baš te organizacije često bile katalizator bržih promjena u tenisu zbog pritiska na ITF.

Prošlog petka je na ITF-ovom godišnjem summitu odbijen prijedlog promjena pravila u Davis Cupu. Što to znači za popularnost tenisa i kvalitetu samog natjecanja?

Ideja da u tenisu – bazično individualnom sportu – možete gledati igrače kako igraju u timu, brane boje svojih zastava i natječu se pojedinačno i u parovima, ali za zajednički cilj, zaista je zanimljiva i motivirajuća. Kad se uspoređuju velikani tenisa, jedna od glavnih referenci nakon Grand Slamova su titule u Davis Cupu, odmah uz rame Olimpijskim igrama.

Međutim, pojavom ATP i WTA Toura, koji su digli standarde kvalitete turnira, koji su podigli prize money, popularizirali tenis jer su se prilagodili suvremenom tržištu, ITF i njegov Davis Cup neosporno kaskaju.

Najbolji igrači otkazuju nastupe zbog duge i naporne sezone. Recimo, u siječnju vrhunski igrač igra Australian Open u Melbourneu na betonu na otvorenom, pa tjedan dana kasnije teoretski može imati gostovanje s Davis Cup reprezentacijom u Južnoj Americi na zemlji, ondje u tri dana odigrati 15 setova, a zatim dva dana kasnije igrati u Europi na betonu u dvorani. Taj primjer definitivno pokazuje da postoji problem u rasporedu. ATP ima svoju računicu i ne želi mijenjati svoj kalendar zbog ITF-ova Davis Cupa, i time Davis Cupu ostaje tražiti tjedne gdje će se najlakše uklopiti i donekle ravnomjerno rasporediti mečeve tokom cijele sezone. Uz činjenicu da termini odigravanja nerijetko odbijaju najveće igrače od igranja za svoje reprezentacije, svakako treba spomenuti i format igranja koji je krajnje neefikasan za TV prijenose, ali i gledatelje.

Cilj svega ovoga je približiti tenis sportskom pučanstvu koje nije nužno teniska publika; jer, ruku na srce, tenis izvan teniske publike prate samo kladioničari

Prvi i zadnji dan susreta imaju po dva meča zaredom na tri dobivena seta. Tako uzimaju ogroman prostor TV kućama, a nitko ni približno ne može odrediti trajanje takvih mečeva pa se događa da televizije rezerviraju po osam-devet sati dnevno za Davis Cup. Nekad im ostane tri sata viška, a nekad im ni tih devet nije dovoljno. Ukoliko dođe do završnog meča, ljudi više nemaju ni snage ni volje gledati loptu kako se odbija lijevo-desno po milijunti put. U slučaju da je susret riješen, pravila i dalje inzistiraju da se peti meč odigra iako nema nikakvu važnost. Krajnje dosadno i definitivno predugačko.

U ožujku ove godine, napokon su predstavljeni prijedlozi za promjenu pravila u Davis Cupu.

Odgovorni u upravnom odboru su napokon shvatili značenje stiha iz pjesme našeg popularnog punk benda: „ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava“, te pokušali prilagoditi natjecanje suvremenim zahtjevima.

Za početak su predložili da se pojedinačni mečevi igraju na dva dobivena seta, što bi olakšalo gledateljima, televizijama, ali i igračima koji su ionako iscrpljeni od duge ATP sezone. Parovi bi ostali na tri dobivena seta jer bi program u subotu pak trajao prekratko, ali i parovi nisu ni približno iscrpljujući kao singl. Finalisti bi imali pravo na odabir domaćinstva dogodine u prvom kolu što omogućava zvijezdama zemalja finalista da komotnije otpočnu sljedeću sezonu Davis Cupa. Također, ukinuo bi se takozvani ‘mrtvi meč’ ukoliko je ishod susreta već riješen.

Naposljetku, predloženo je da se finale igra na neutralnom terenu – po uzoru na Ligu Prvaka u nogometu, te da se u tom gradu domaćinu spoje finala Davis Cupa i Fed Cupa – ženske inačice natjecanja. Za 2018. Godinu kao domaćin predložena je Ženeva. Svi ovi prijedlozi čekali su na odobrenje predstavnika nacionalnih saveza na godišnjem ITF summitu.

I gotovo nijedan od svih ti prijedloga nije prošao.

Iako su ove promjene logične i prilagođene tržištu, format bi bio puno zanimljiviji – na koncu i profitabilniji – kad bi se igrao u intervalima od četiri godine, kao svjetsko nogometno prvenstvo. S obzirom da ATP i WTA svake 4 godine prilagode svoje kalendare Olimpijskim igrama, mislim da bi mogli naći vremena i za Davis Cup. Dakle, 2020. Olimpijske igre, a 2022. Davis Cup – Svjetsko prvenstvo u tenisu. Grad domaćin profitira, sportski ljubitelji s nestrpljenjem čekaju, dva tjedna vrhunskog tenisa u potpuno novom formatu gdje svi najbolji igrači obavezno nastupaju. Cilj svega ovoga je približiti tenis sportskom pučanstvu koje nije nužno teniska publika; jer, ruku na srce, tenis izvan teniske publike prate samo kladioničari.

Upravni odbor i predsjednik ITF-a David Haggerty su uoči ITF summita javno molili predstavnike nacionalnih saveza da izglasaju u korist donošenja novog paketa pravila, ali dogodilo se suprotno.

Za donošenje odluke potrebna je dvotrećinska većina, ali je 63,54 posto glasalo za donošenje ovih promjena. Jedina od spomenutih promjena koja je naišla na odobravanje ona je koja omogućava prošlogodišnjim finalistima domaćinstvo u prvom kolu dogodine. Donesene su još dvije promjene koje nisu relevantne za ovaj tekst, a odnose se na pojednostavljivanje organizacijskih protokola uoči Davis Cup susreta. ITF koji je poznat kao tvrda i nefleksibilna organizacija, i kao organizacija koja svoje igrače degutantno loše tretira, ovog je puta postala talac svojih podređenih.

Prvi put su se u ITF-u usudili donijeti logične promjene u dobre svrhe tenisa i naišli su na šamar! Vjerujem da su predstavnici velikih i razvijenih teniskih zemalja glasali za promjene, no upravo se ovdje nametnuo problem svih tih zemljica koje imaju svoje Davis Cup timove, a samim time i glasačka prava. Pitanje je interesa, ali zaista se ježim pri pomisli na tenisko znanje čelnih ljudi u tim ne-teniskim državicama po Aziji i Africi koji imaju moć odlučivanja o ovako bitnim stvarima.

Bilo bi zanimljivo vidjeti kako su glasovali Hrvati, s obzirom da nismo prolaznici u Davis Cupu. Ponosni smo vlasnici ‘salatare’- pehara pobjednika Davis Cupa iz 2005. Bio je to nevjerojatan podvig u režiji Ivana Ljubičića i Marija Ančića. Kad se sjetim samo kako je Ljubo u sred Amerike u tri dana naredao Andrea Agassija, Andyja Roddicka i braću Bryan i to sve u mečevima na tri dobivena, prođu me trnci. Isto tako se ražalostim kad se sjetim studenog prošle godine. Za početak, nemojte biti ekipa iz birtije i okriviti Čilića, jer je Marin igrao vrhunski tenis i prilikom preokreta nije napravio ništa taktički krivo, već zasluge zaista idu Juanu Del Potru. To je bio jedan od onih dana kada se možeš pogledati u ogledalo i bez zamjerke otići na počinak. Jedino što možeš reći je – Juane, druže, kapa dolje.

Međutim, taj susret je definitivno pokazao sve nedostatke ovog formata, ali i organizacije.

Ljudi od 60 i kusur godina žvaču suhe sendviče i navijaju u osmom satu tenisa tog zadnjeg dana, očajnički pokušaji da se postigne navijačka atmosfera uz Soulfingerse (zvižducima ispraćeni iz dvorane), te nedostatak pravog navijačkog sektora. Hrvatske putničke agencije su kupile velik broj karata, složile paket aranžmane u kojima su bili uključeni karta za susret, hotel i aviokarta, te fakture uknjižili ljudima iz Argentine.

Moram također napomenuti da neki od mojih kolega koji su aktivni igrači s ATP poenima nisu mogli doći do karata (a bili su spremni platiti), dok su razni pozeri mastili brk po ložama, smješkali se kamerama, a zatim nestali uoči odlučujućeg meča. Ne možete zamisliti koliko bi nekim ljudima koji su posvetili život tenisu značilo da su bili u Areni tog dana, a nisu imali prilike doći do karte.

Naposljetku, ukoliko se pravilo s neutralnim terenom u narednim godinama i odobri, ovo je bila možda jedina i posljednja prilika da Hrvatska podigne pehar pred svojom publikom. I nemojte misliti da ćete samo tako potegnuti na finale u neku od okolnih zemalja ako Hrvatska u idućim godinama bude u finalu, jer samo je pitanje koliko će trebati Emiratima, Kataru, Singapuru ili Hong Kongu da uskoče u priču.

Prilagodba tržištu ne donosi samo pozitivne stvari. Pitajte Neymara ili domaćinstvo Svjetskog prvenstva u nogometu 2022.