Glavna je mantra američkog, a sve više i globalnog sporta, kako je najvažnija pozicija u ekipnim sportskim igrama mjesto quarterbacka, čovjeka koji je mozak operacija svake NFL momčadi te onaj s kojim sve počinje i sve završava. On je prvi i posljednji uzrok svega, skoro pa demijurg na terenu. On zove akcije, raspoređuje druge igrače, donosi ključne odluke, i možda i najvažnije od svega – baca loptu. Zato se često utakmice u medijima prezentiraju kao dvoboj dva QB-a, kao da je riječ o sportašima koji igraju ping pong ili tenis, a ne o igračima koji su tek jedan od 53 člana na rosteru.

Kada se ipak malo bolje pogleda, QB-ovi ne igraju niti obranu niti specijalne timove, dva od tri segmenta svake NFL utakmice. Jednostavno ih tada nema na terenu, pa je vrlo dobra šansa da većinu utakmice provedu na klupi. Baš zbog toga, iako je teško to u potpunosti dokazati, vjerojatno najutjecajniji pojedinac u ekipnim sportovima je superzvijezda u košarci, koji je dobar dio utakmice na terenu te jednako igra napad i obranu.

Napravljeno je dosta studija koje su potvrdile koliko je bitno u NBA košarci (a time i u košarci općenito) imati superzvijezdu, jednog od onih igrača koji će svake godine biti u konkurenciji za MVP nagradu i za kojeg se očekuje da će imati deset i više nastupa na All-star utakmicama. Oni su ti koji ostvaruju najveću razliku na terenima ekipnih sportova, vjerojatno i veću od NFL quarterbackova. No, ovo nije priča u kojoj ćemo ukrstiti koplja i analizirati važnost NBA superzvijezde i NFL quarterbacka (iako je i to potrebno ispričati).

Ovo je priča o tome kako naizgled najvažniji igrač ekipe, onaj koji kupi najveću slavu i prodaje najviše dresova, onaj zbog kojeg navijači kupuju skupe sezonske ulaznice, u nekom trenutku postaje uteg ekipe, a prava bitka za NFL naslove se zapravo odvija u uredima samih franšiza. Tamo gdje sjede ‘škiljavci’, tamo gdje se odlučuje o brojevima.

Quarterback započinje kao zvijezda i junak…

Za svaku franšizu nema veće nade od one da su upravo draftirali dobrog QB-a, igrača kojeg će se godinama zvati ‘lice franšize’. Dobro je svima jasno što znači dobiti jednog Andrewa Lucka, Russela Wilsona ili Cama Newtona. To je onaj igrač na kojeg će svi pomisliti kada se sjete vašeg grada i grba, a ujedno i onaj igrač zbog kojeg će vas se i uopće sjetiti, ako niste iz jedne od metropola SAD-a.

Ako imate i dovoljno dobru ekipu, odvest će vas i do titule. U posljednjih deset godina, quarterbackovi koji su redom osvajali naslove bili su Roethlisberger, P. Manning, E. Manning, Brees, Rodgers, Flacco, Wilson i Brady. Svi su redom ili među najboljima ili čak i povijesno dobri igrači koji će spadati među samu kremu Kuće slavnih (P. Manning, Brady, Brees, Rodgers), jednom kada ih tamo izaberu. Čak i kada je riječ o onima koji su tek solidni (kao Eli Manning ili Flacco) imali su sposobnost barem tu sezonu odigrati kao da su najbolji. Stvar je dakle jasna, ako želiš trofej Vincea Lombardija, ako želiš otići do samog kraja, treba ti quarterback koji je ili među najboljima u ligi ili je sposoban tako odigrati barem jednu ili nekoliko sezona.

Sve druge pozicije mogu biti prosječne, dobre ili solidne, ali QB mora biti kao ‘zmaj’ (iznimka su Broncosi prošle sezone) i tek onda tvoja ekipa ima šanse. Kada se stvari tako pogledaju, na tronu doista može sjediti samo jedan, a svi drugi čine se kao statisti u bilo dobroj ili lošoj predstavi. Međutim, kada ta slava dođe na naplatu, stvari sunovrat odu. I zato gotovo svaki quarterback, bilo mu to jasno ili ne…

… Završava kao uteg

Moderna povijesti NFL-a hladno se može podijeliti u dva razdoblja, prije i poslije salary capa. S 53 i kusur igrača koje morate platiti, uska omča salary capa pokora je svakog generalnog menadžera koji mora voljeti svoje zvijezde. O njima mu, uostalom, ovisi posao. I vjerujte na riječ, 155 milijuna dolara (koliko sada iznosi salary cap) nije niti izbliza dovoljno kako bi se zadovoljili svi apetiti. U niti jednom drugom sportu planiranje proračuna nije toliko zahtjevan posao, niti je potrebno toliko se beskrupulozno rješavati svakog tko malo odudara od procijenjene vrijednosti. I to vrijedi gotovo za svakog igrača, osim za one koji su zvijezde, a posebno za QB-ja.

Još niti jedan QB s plaćom s 20 ili više milijuna nije niti došao do Super Bowla. Potrebni su mu i drugi igrači, za koje u tom slučaju nema dovoljno novca

I zato, jer sve ekipe posljedično gube na kvaliteti kako im igrači postaju traženiji, obraniti titulu postalo je nemoguća misija. U posljednjih 10 godina nitko to nije uspio, iako su jedan jard kratki bili Seahawksi. Kako stvari idu, to se niti neće dogoditi još neko vrijeme.

Nimalo slučajno, u posljednjih su šest Super Bowlova (a i ranije, samo su od tada podaci potpuno jasni) igrali redom QB-ovi koji su bilo imali rookie ugovor ili neki koji je iznosom bio sličan tome, a gotovo sve redom ispod 10 posto (pa i osam posto) ukupnog proračuna ekipa. Iznimke tom pravilu samo su Eli i Peyton Manning te djelomično Tom Brady, ujedno i jedini QB-ovi koji su osvojili Super Bowl uz Stevea Younga, a zauzimali svojom plaćom preko 10 posto salary capa.

Svi drugi, redom Rodgers, Roethlisberger, Flacco, Kaepernick, Wilson i Newton su svoje ekipe odveli do Super Bowla ili mahom pod rookie ugovorom ili ugovorom koji je iznosom bio kao da su rookieji.

Kada su sa svojim agentima došli pregovarati, klubovi nisu imali izbora. Morali su QB-u koji ih je doveo ili osvojio Super Bowl dati ono što je tražio, a to je značilo oko 20 milijuna dolara po sezoni, dakle oko 14-15 posto proračuna. Da to nisu napravili, navijači bi vjerojatno organizirali demonstracije, a možda bi i bilo nasilja. Sezonske karte slabije bi se prodavale, a svaki bi neuspjeh, koliko god privremen bio, značio oproštaj s poslom.

Ali tim potezom, vjerojatno potpuno svjesno, sami su sebi i svojoj franšizi oduzeli i po nekoliko pobjeda, a vjerojatno i šampionske mogućnosti. Kada date ugovor od 20-tak milijuna po sezoni vrhunskom quarterbacku kakav je Aaron Rodgers, gubite dvije pobjede po sezoni u prosjeku. Kada ga date prosječnom (koji je odigrao jednu vrhunsku sezonu) kakav je Joe Flacco (pa i Eli Manning) onda više ne vidite doigravanje. Takvu su sudbinu osjetili kako Ravensi tako i Giantsi, prvaci 2011 i 2012, a bome i Saintsi, prvaci 2009.

Kada plaćaju najveće zvijezde, generalni menadžeri znaju da će morati jako oslabiti neki drugi dio terena te vjerojatno učiniti ekipu jako plitkom. U sportu gdje su ozljede svakodnevna pojava, to je vjerojatno najgori mogući potez. Ali baš zato, jer si ne mogu priuštiti to ne napraviti, svi rade istu grešku. Napumpaju proračun ‘gospodinu obećanom’, samo da bi se ispostavilo da on sam ne može baš mnogo toga. Pogotovo se lako rješavaju igrača koji štite QB-a (kako su to napravili Seahawksi), pa vam najvredniji eksponat još i završi u bolnici ili na štakama. Takvo stanje dakako iskoriste ekipe koje te sezone imaju QB-a i nekoliko ključnih igrača pod rookie ugovorom. Ove sezone, to iskorištavaju dvije od tri najbolje ekipe, Oakland i Dallas. Kolo se tako, samo nastavlja vrtiti.

Samo Dvojica su prkosila ovom pravilu

Koliko god se dakle činilo da je potpuno smisleno udovoljiti najvećoj zvijezdi i onome za koga se misli da je sam sposoban dobijati utakmice, to se uvijek isponova ispostavi kao pogrešna odluka. Još niti jedan QB s plaćom s 20 ili više milijuna nije niti došao do Super Bowla, a kamoli da bi ga osvojio. Potrebni su mu i drugi igrači, za koje u tom slučaju nema dovoljno novca.

Samo su dvojica igrača uspjela prkositi ovom pravilu, svaki na svoj način. Jedan je Tom Brady, drugi je Peyton Manning. Brady zato jer je i sam stalno restrukturirao svoj ugovor (tzv. Giselle clause iliti moja žena zarađuje toliko da mi je svejedno) i stvarao prostor u capu za suigrače, a Peyton Manning zato jer… Pa, zato jer je Peyton Manning. No o tim detaljima u nekom drugom tekstu.

Zasad je dovoljno da zapamtimo jedno; koliko god dobrog QB-a imali, a Aaron Rodgers i Drew Brees su krunski primjeri, on će vas koštati šampionskih ambicija jednom kada mu date novce kakve on i njegov agent žele. Jer neki škiljavci po drugim uredima će bolje organizirati svoj salaray cap i urediti bolju momčad. I izgubit ćete. Ne zato jer je vaš QB odjednom lošiji, nego zato jer su ostalih 52 igrača važniji.

Ivan Ivković glavni je urednik stranice Tribina.hr, otvorene web zajednice sportskih stručnjaka i fanova.