Juriš

Barcini milijuni ili ideali

Što čeka Blaugranu ako Katalonija proglasi neovisnost?

Nedjelja bi za Kataloniju trebala biti Dan D. Referendum o neovisnosti, koji je raspisala lokalna vlast, trebao bi odgovoriti na pitanje hoće li Europa dobiti još jednu novu državu. Iako je španjolski Ustavni sud zabranio referendum uz objašnjenje da se on mora raspisati na teritoriju cijele Španjolske, Katalonija od njega nije odustala. Provest će ga praktično u ilegali. Ali će ga provesti.

Jedna od najbogatijih španjolskih regija, nezadovoljna omjerom novca kojeg uplati u državnu blagaju i iz nje dobije natrag, već duže vrijeme sanja samostalnost. Katalonski identitet, jezik i kultura preživjeli su gotovo pola stoljeća zatiranja od strane diktatora Francisca Franca. Nakon njegove se smrti katalonski predsjednik Josep Tarradellas vratio iz egzila i ispregovarao omekšavanje rigidno unitarističkog odnosa državne središnjice prema toj sjeveroistočnoj pokrajini.

Prvi pokušaj referenduma 2014. godine državna je vlast uspjela spriječiti. Katalonske lokalne vlasti tada su objavile da se u ‘neformalnoj anketi’ u kojoj je sudjelovalo 2,5 od šest milijuna birača u toj pokrajini, njih više od 80 posto izjasnilo za neovisnu državu Kataloniju.

Danas su procjene dosta drugačije. Ankete govore o relativno izjednačenom broju pobornika i protivnika katalonske neovisnosti, no čvrst stav Madrida o zabrani referenduma, represija i uhićenje desetak viđenih katalonskih političara prošlog tjedna, jezičac na vagi mogli bi okrenuti na stranu pobornika neovisnosti.

Iako je od strane španjolske države proglašen nelegalnim, ukoliko se doista sprovede i donese rezultat koji će Kataloniju usmjeriti prema neovisnosti, referendum će generirati gomilu teških pitanja koja će tražiti reakciju i u Barceloni i u Madridu i u Bruxellesu.

A jedno od najintrigantnijih bit će ono sportsko. Jer, realno, svijet puno više zanima hoće li se i dalje igrati El Clasico nego mnoga teža pitanja iz prošlosti i budućnosti koja kompliciraju odnose Barcelone i Madrida.

Sportsko društvo FC Barcelona desetljećima je najveći adut i promotor katalonske nacionalne agende. Kao jedan od najvećih svjetskih nogometnih klubova FC Barcelona je napravila nemjerljiv posao u buđenju i održavanju katalonskog identiteta iznutra, a istovremeno u senzibilizaciji i podršci izvana.

Katalonija je u krvotoku Barce od samog njezinog osnivanja. Švicarac Johannes Gamper bio je toliko fasciniran katalonskom kulturom da je nakon posjete rođaku i pokretanja nogometnog kluba 1899., u tom lučkom gradu odlučio živjeti. I prekrstio se u Joan.

Barcelona je kroz čitavo svoje postojanje bila ishodište katalonskog identiteta. Posebno u vremenu Francove tiranije, u kojem su suzbijani i katalonski jezik i svi katalonski nacionalni simboli. Ta neraskidiva veza učvršćivala se desetljećima, tijekom kojih je Barca iz katalonskog nogometnog kluba prerastala u multinacionalnu sportsku korporaciju.

Nakon svega što je napravila za ‘katalonsku stvar’, ima li Barcelona uopće moralno pravo nastaviti igrati u španjolskom prvenstvu?

FCB nikad nije imala neutralan stav po pitanju katalonskog identiteta. Od zastava, dresova, grba, himne na katalonskom jeziku i apsolutne dvojezičnosti u svakom klupskom artiklu ili dokumentu. Pep Guardiola jedan je od najvećih promotora katalonske neovisnosti još od svojih igračkih dana. Kad je 1992. na balkonu gradske vijećnice podignuo prvi klupski pokal europskog prvaka, Guardiola je uzviknuo:

“Građani Katalonije, evo ga!”

Bila je to jasna aluzija na povijesne riječi koje je pred stotinama tisuća oduševljenih Katalonaca s istog mjesta uzviknuo predsjednik Tarradellas nakon povratka iz egzila 1977:

“Građani Katalonije, evo me!”

Međutim, iako su iz Barcelone često izlazili jasni signali o podršci ‘katalonskoj stvari’ – između ostalog, oglasili su se i nakon nedavnog uhićenja pro-referendumskih katalonskih političara – klub ipak još uvijek nije jasno izrazio stav oko svoje budućnosti ako se Katalonija odvoji od Španjolske.

Najviše što je na tu temu izašlo iz utrobe Camp Noua bila je jedna rečenica dopredsjednika Carlesa Villarubija:

“Igrat ćemo u istoj ligi kao i Espanyol.”

Njihova gradskog rivala, međutim, malo se o tome pita, jer Barcelona i Espanyol oduvijek žive u dvije različite galaksije. Iako ih dijeli tek poneki kilometar među stadionima.

U vrijeme velikih imigracija u Kataloniju iz raznih dijelova Španjolske tijekom 20. stoljeća, FC Barcelona je lokalnim vlastima služila kao snažan asimilacijski adut. Uspješniji i trofejniji gradski klub privlačio je ljude sa svih strana, ali oni tvrdokorniji doseljenici koji su se odbijali katalonizirati u pravilu su se priklanjali Espanyolu.

Iako se Espanyol u međuvremenu trudio približiti domicilnoj bazi, pa se 1995. službeno preimenovao iz španjolske verzije imena (Español) u katalonsku i originalnu španjolsku verziju klupske himne prepjevao u katalonsku, među ekstremnim (koliko god to smiješno zvučalo) navijačima Barcelone i dalje se klub čije ime znači “španjolski” smatra antikatalonskim. A ekstremne navijačke frakcije Espanyola puno bolje odnose imaju s ekstremnim (koliko god to smiješno zvučalo) frakcijama navijača Real Madrida nego Barcelone.

Pa iako rivalstvo između Barcelone i Espanyola itekako postoji, makar se rezultatski ta dva kluba ne mogu usporediti, teško je vjerovati da bi globalna Barcelona, koja je debelo nadrasla svoje katalonsko okruženje, bila zadovoljna kad bi spektakularni El Clasico zamijenio El Derbi Barceloni, a okršaje sa Sevillom, Valencijom i Atletico Madridom gostovanja u Gironi, Tarragoni i Lleidi.

U Barceloni su uvjereni da će u slučaju katalonske neovisnosti španjolski nogometni savez, a s njim i država, kleknuti pred Camp Nou i širom im otvoriti vrata Primere. Jer drže da nitko ne bi želio izgubiti jedan od najprivlačnijih i najjačih sportskih nogometnih brendova. Nisu ih dirnule ni riječi prvog čovjeka Primere Javiera Tebasa, koji je zagrmio kako “Barcelona neće moći birati ligu ako Katalonija postane neovisna”. Protumačilo se to još jednim pritiskom na katalonske birače da “pametno biraju”.

I vjerojatno su u pravu. Tko ne bi želio imati Barcelonu u svojoj ligi? Ako andorski klubovi već igraju u Španjolskoj, velški u Engleskoj, ako lihtenštajnski Vaduz igra u Švicarskoj, a klubovi iz San Marina u Italiji, vjerojatno bi se složio presedan i za Barcelonu. I najspektakularniju i najunosniju nogometnu utakmicu na kugli zemaljskoj.

Tu se, međutim, priča prilično komplicira. A pitanja niču kao gljive poslije kiše.

Što ćemo s ostalima? Espanyolom, Joventutom, Barcelonetom i ostalim katalonskim sportskim klubovima? Hoće li svi ostati u španjolskim ligama? I hoće li njih španjolske lige uopće htjeti? Ili će privilegije vrijediti samo za Barcelonu?

Što će reći UEFA i FIFA? Jer Katalonija sa svojih 7.5 milijuna stanovnika i ekonomskim i političkim karakteristikama nije ni Andora, ni San Marino, ni Lihtenštajn. Ako želi imati reprezentaciju, morat će imati i ligu. Koji je smisao te lige ako će glavni klub(ovi) igrati u ligama susjedne države?

Što će reći neki drugi klubovi koji bi možda željeli igrati lige drugih država? Zašto, recimo, neki njemački biznismen ne bi kupio neki austrijski klub i tražio da ga se preseli u njemačku ligu? Veće tržište, jača liga, bolji biznis. Zašto Celtic ne bi otišao u englesku Premier ligu? Zašto Zrinjski ne bi preselio u HNL? Banjalučki Borac u srpsku ligu? Novi Pazar u Premijer ligu BiH?

Ako ista pravila vrijede za sve, zašto bi Barcelona smjela ono što drugi ne smiju?

Međutim, čak i da se sve to nekako pomete ispod tepiha, jedno veliko pitanje blica poput svjetionika: nakon svega što je napravila za ‘katalonsku stvar’, ima li Barcelona uopće moralno pravo nastaviti igrati u španjolskom prvenstvu?

Zašto bi uopće željela ostati u Španjolskoj, ako se desetljećima bori za to da Katalonija ne ostane u Španjolskoj? Što bi joj značio naslov prvaka zemlje iz koje je pobjegla? Ako želi državnu, kulturnu, jezičnu i gospodarsku samostalnost, zar nije logično željeti i sportsku?

Zar ne bi bilo užasno licemjerno toliko dugo i ustrajno promovirati borbu za katalonski identitet i neovisnost, a onda kad je borbi došao kraj toj istoj ideji zariti nož u leđa?

Zar se ostankom u Španjolskoj Barcelona ne bi narugala čitavoj toj svojoj borbi slično kao što su se Škoti na svom referendumu narugali borbi svog legendarnog borca za neovisnost Williama Wallacea kojom su se toliko dičili?

Barcelona je puno toga gradila na svojoj potlačenosti, madridskoj privilegiranosti i katalonskom identitetu da bi bilo prilično razočaravajuće da onda nakon svega digne ruke i kaže “ne zanima nas politika, mi se samo želimo baviti sportom”. Samo zato što će bisage u katalonskoj ligi biti značajno praznije nego u španjolskoj.

Ako nešto znamo o današnjem svijetu onda je to činjenica da vam puno novca može kupiti puno ideala. Malo je onih koji su odabrali ideale umjesto milijuna i u tome ustrajali. Bit će zanimljivo vidjeti što će u ovoj situaciji odabrati Barcelona. Što god odabrala – ponešto će izgubiti.

Ironija je da bi nogometnoj Barceloni zapravo najviše odgovaralo da nedjeljni referendum ne uspije. Mogla bi ostati u Primeri, spasiti i El Clasico i svoju globalnu poziciju i nastaviti gerilsku borbu za katalonsku stvar.

A zaobišlo bi je puno teških pitanja i odluka.