Vrebali su čitavu jesen berlinski crveni, čiji su standardni prvotimci Vukovarac Damir Kreilach i Varaždinac Roberto Punčec, jednu od dvije ili tri pozicije koje nude promociju među prvoligaše. No, pravi juriš uslijedio je u proljetnom dijelu u koji su ušli s jednim remijem i sedam pobjeda. Pobjednički pogodak prošlog ponedjeljka protiv Nürnberga, 12 minuta prije kraja, konačno ih je popeo na sam vrh drugoligaške ljestvice, gdje će uživati tijekom dvotjedne reprezentativne pauze.

Bez zvučnih imena, bez glamuroznih sponzora, bez skupih akvizicija. Praktično bez ičega što podsjeća na nogomet 21. stoljeća.

Union je živio s istočne strane berlinskog zida i uglavnom gledao u leđa svom najvećem rivalu berlinskom Dynamu. Režimski ljubimac, klub kojeg je formirala i gurala zloglasna DDR-ova tajna policija Stasi, bio je pretplaćen na trofeje i privilegiran na svakoj razini.

S druge strane, Union je 1968. uspio osvojiti kup Istočne Njemačke, svoj prvi i do danas jedini trofej. Ali u narodu je bio popularan jer je predstavljao nekakav pasivni, tada jedini mogući oblik bunta protiv rigidnog komunističkog režima koji se na sportskom polju manifestirao kroz omraženi policijski i državni Dynamo.

Kad je pao berlinski zid, pao je i berlinski Dynamo. Union se, usprkos rezultatskoj prosječnosti, održao upravo na ramenima svojih navijača, koji su kroz njega njegovali poseban identitet potpuno oprečan ambijentu u kojem su funkcionirali do pada zida.

Radili smo stadion, a ne kazalište. Želimo na njemu pjevati, navijati, piti, jesti, pušiti, zabavljati se i družiti, a ne sjediti i zijevati

Tijekom 1990-ih su upravo navijačkim jedinstvom i lojalnošću pobijedili nekoliko financijskih škripaca, a 21. stoljeće su otvorili senzacionalnim plasmanom u finale kupa, u kojem su poraženi od Schalkea. No, bila je to zapravo njihova velika pobjeda, jer su osvojili Olimpijski stadion. Ta povijesna arena udaljena od njihovog kvartovskog igrališta 20-ak kilometara i 20-ak tisuća svjetlosnih godina, konačno je bila njihova. Barem na jedan dan.

Kad su se stabilizirali u drugoj ligi, došlo je vrijeme da se njihov zapušteni i ostarjeli stadion An der Alten Försterei konačno malo ‘uljudi’. No, za razliku od klubova u nekim drugim glavnim gradovima, Union nije ni tražio, ni očekivao da im ga napravi netko drugi. Uzeli su stvar u svoje ruke i to doslovno. Više od 2.000 navijača radilo je na njemu besplatno i nakon pet godina igralište se pretvorilo u stadion s 22.012 mjesta.

Ali opet drugačiji od drugih. Sa samo 3.800 sjedećih mjesta, sva ostala su stajaća. “Radili smo stadion, a ne kazalište. Želimo na njemu pjevati, navijati, piti, jesti, pušiti, zabavljati se i družiti, a ne sjediti i zijevati.”

Bez incidenata, bez tučnjava, bez štete i problema za svoj klub. Svjesni da svaka šteta koju prouzroče klubu znači štetu svakome od njih, klub tretiraju kao svoje vlasništvo, u najboljem mogućem smislu. Čak je i aktualni predsjednik Dirk Zingler došao iz navijačkih redova, nakon što je godinama bio sponzor i donator.

Kultni status berlinskom klubu donijele su upravo navijačke akcije i inovacije. Od gradnje stadiona, akcije Blüten für Union u kojoj su tisuće navijača davanjem krvi skupljale novac za klub, otvorenih vrata stadiona za gledanje SP 2014. ako donesete vlastiti kauč, ponoćne bakljade i vatrometa na stadionu za 50. rođendan kluba, pa do one najpoznatije – Weihnachtssingena, koji već 13 godina u Božićno vrijeme puni stadion ljudima koji uz upaljene voštanice i kuhano vino 90 minuta pjevaju Božićne i navijačke pjesme.

Rivalstvo između Herthe i Uniona zapravo i ne postoji, barem ne natjecateljsko. Razlog je očigledan – povijest je ta dva kluba desetljećima držala odijeljena zidom i zapravo nikad nisu bili konkurencija. Štoviše, samo 79 dana nakon pada berlinskog zida odigrali su na Olimpijskom stadionu prijateljsku utakmicu kao simbol jedinstva tog grada.

Međusobnom zbližavanju pomogla je i činjenica da su se na utakmici kao nepozvani gosti pojavili i navijači omraženog Dynama, koje su navijači oba kluba zajedničkim snagama izviždali i izvrijeđali.

Hertha i Union samo su dvije godine u svojoj povijesti proveli u istom rangu natjecanja. U sezonama 2010./11. i 2012./13. Berlin je bio najveći europski grad i jedini glavni grad bez nogometnog prvoligaša. Iako drugoligaši, Herha i Union su pokazali svijetu kako bi mogao izgledati berlinski gradski derbi. I izgledao je spektakularno.

U prvoj sezoni, usprkos činjenici da se njihov stadion još uvijek renovirao i da im je to moglo donijeti najmanje milijun eura dodatnog prihoda, navijači Uniona odlučno su odbili svaku pomisao da svoje domaćinstvo presele na Olimpijski stadion. Na svom stadionu, krcatom poput šipka, sačuvali su 1:1, a pravi spektakl dogodio se u uzvratu.

75.000 gledatelja nakrcalo je Olimpijski stadion na drugoligaškom gradskom derbiju, među njima i više od 20.000 “crvenih”. Spektakularne koreografije, navijanje svih 90 minuta, bez ijednog incidenta prije, za vrijeme i nakon utakmice. I slatka, najslađa pobjeda Uniona 2:1, koja na koncu nije smetala Herthi da se vrati među prvoligaše. Dvije godine kasnije bilo je slično, kod Uniona je slavila Hertha, na Olimpijskom je bilo neriješeno, a Hertha je opet nakon jedne sezone odjurila u viši rang.

Berlin je u te dvije sezone po prvi put osjetio sve čari gradskog derbija. I svidjelo mu se. Mnogi se Berlinčani nadaju da će Union uspjeti zadržati ritam i plasirati se među prvoligaše. Na dobitku bi bio Berlin, Bundesliga, ali i svi ljubitelji nogometa koji bi dobili još jedan sjajan derbi u sjajnom gradu.

Jer iako među klubovima ne postoji rivalitet ili mržnja kakva postoji među rivalima u mnogim drugim svjetskim gradovima, imao bi taj derbi itekako zanimljivu priču. Bogati protiv siromašnog, korporativni protiv navijačkog nogometa, pa, ako hoćete, i zapad protiv istoka. Dvije potpuno različite vizije i filozofije nogometa u jednom gradu.

Ne treba uopće sumnjati da bi kroz nekoliko sezona konstantnih međusobnih okršaja brzo među klubovima i navijačima počele frcati iskre. Dogodilo se to već jednom kad je otkriveno da su gradski vijećnici s 3,5 milijuna eura pomogli Herthi sanirati dugove. Prosvjedovao je tada predsjednik Uniona poručivši kako se “i 20 godina nakon pada zida gradsko poglavarstvo ponaša kao poglavarstvo Zapadnog Berlina”.

Hertha je desetljećima polagala pravo na Berlin kao njegov najpopularniji klub, iako naslov prvaka nije osvojila još od 1931. godine. Rezultatska prosječnost i ne odveć ‘religiozna’ navijačka baza ostavile su puno prostora koji Union zadnjih godina itekako koristi. Mnogi neutralni ili donedavno nezainteresirani Berlinčani sve se više i sve lakše identificiraju s vrućim, radničkim i navijačkim Unionom, nego s korporativno hladnom i k tome rezultatski prosječnom Herthom.

Union je već debelo izašao izvan granica svog Köpenicka i privlači sve više navijača iz čitavog Berlina. Ali ne samo njih, svojom jedinstvenom pričom privukao je i brojne simpatizere izvan Njemačke, posebno iz Engleske, odakle navijači sve češće za vikend hodočaste na njihov kultni stadion u potrazi za “nogometom kakav je nekad bio”.

Union nije slavan ni po pobjedama, ni po trofejima, ni po velikim igračima, ni po transferima. Slavan je po identitetu kojeg je, usprkos rezultatskoj prosječnosti, sačuvao toliko desetljeća. I fanatičnom osjećaju pripadnosti ljudi koji ga vole.

I ime mu savršeno pristaje. ‘Jedinstvo’ ga savršeno opisuje. Jedinstvo kluba i navijača. Union ne mašta o bogatoj, trofejnoj budućnosti, himni Lige prvaka, gradnji nove arene i zvijezdama za koje će podignuti kredit ili prodati identitet.

Union mašta samo o sljedećem vikendu.

A Berlin o gradskom derbiju.