Juriš

Bruno Marić i je li pametno praviti se glup?

Najlakše je o nekim stvarima vrištati, a o drugima šutjeti kao riba

U jednom dnevnom listu redovno izlazi rubrika Etička dilema. Ako ste gledali seriju Breaking Bad znate koliko teške i mučne znaju biti moralne i etičke dileme svakoga tko u golotinji svoje samoće pristane promiješati fildžan svojega duševnoga mira.

I tako mi padne na pamet jedna priča koja bi se mogla uputiti na “etički sud” dotične rubrike. Ide ovako:

– Čovjek, zovimo ga Hrvoje, odvede svoje dijete u školu, jedinu u gradu. Prvog dana djetetu ravnateljev sin opali šamar. Drugog dana dva. Trećeg tri. Hrvoje ispriča učitelju što se dogodilo. Ovaj odmahne rukom, kaže mu da pretjeruje i da se ništa nije dogodilo. Sljedeći put dijete dođe iz škole krvavog nosa. Hrvoje ode kod ravnatelja, on ga odbije primiti i preko tajnice poruči kako u školi nema nikakvih problema. Sljedeći put dijete dođe iz škole s masnicom na oku. Hrvoje ode na policiju, ali tamo mu kažu da je ravnatelj prijatelj šefa policije i da je to unutarnji problem škole. Sljedeći put dijete dođe kući sa slomljenom rukom. Hrvoje ponovno pokuca na vrata ravnatelja, ovaj ga opet odbije saslušati. Sljedeći put dijete se vrati kući s krvavim podljevom. Hrvoje pozove druge roditelje da zajedno prosvjeduju protiv nasilja. Oni mu privatno daju podršku, ali ne žele istupiti protiv moćnog ravnatelja da se i njihovoj djeci ne dogodi isto. Sutradan Hrvoje u školskom listu pročita kako je njegov sin loš u matematici i zbog toga sam kriv za sve batine koje dobiva. I kako bi najprije trebao pomesti ispred svog praga i naučiti dijete matematici, a tek se onda žaliti na batine. Sljedeći put dijete se vrati napuknutog rebra. Hrvoje ode kod odvjetnika, ali ovaj mu kaže da ne može ništa jer je ravnatelj prijatelj s predsjednikom suda. Sljedeći dan dijete se opet vrati kući krvavog nosa.

Etička dilema glasi: da ste Hrvoje biste li

a) Prekršili zakon i zaštitili svoje dijete koje nitko drugi ne želi zaštititi?

b) Poštovali zakon i pomirili se da će vam dijete, ako ne želite da istupi iz jedine škole u gradu, morati trpjeti maltretiranje

Pretpostavljam da biste najradije dopisali odgovor c. “Nisam se s tim susreo/nije moj problem”. Ali život nije uvijek baš tako jednostavan. Priznajte sebi, ne morate meni, biste li u takvoj situaciji na prvo mjesto stavili vladavinu prava ili dobrobit svoga djeteta

Što u društvu u kojem vladaju nepravda i korupcija zapravo uopće može napraviti pojedinac koji se ne želi okrenuti nasilju?

Ako vam je ovih 400 riječi dovoljno da brzopotezno (pr)ocijenite kako je ovo priča o opravdavanju i realtivizaciji huliganizma i nasilja, osjećajte se slobodnim ovdje prestati čitati ovaj tekst. Jer ga ionako nećete razumjeti. Hvala vam što ste kliknuli, oprostite na distrakciji. Preporučam neku lijepu sliku Lidije Bačić za povratak u zen-mod.

Uskoro će se zaokružiti mjesec dana od napada na suca Bruna Marića. Mjesec u kojem je opet na površinu isplivala dozlaboga mučna slika hrvatskog društva ranog 21. stoljeća. Slika u kojoj objektivnost i realizam izgledaju kao da ih je kreirao Pablo Picasso.

Postoji mnogo načina za borbu protiv nepravde. Nasilje nije ni jedan od njih. Nasilje ne rješava ni jedan problem, a stvara ih tisuću. Svaka nasilna akcija dokazano proizvodi nasilnu reakciju. I začarani krug nasilja koji će neminovno proizvesti žrtve. Uglavnom kolateralne. I uglavnom nevine.

Ako ste bili iskreni prema sebi siguran sam da u gorespomenutoj etičkoj dilemi pravnu državu niste pretpostavili svom djetetu. Ako jeste, dozvolite da budem toliko slobodan da vam kažem da imate problem.

Međutim, ako smatrate da vas nepravda kojoj ste izloženi stavlja u poziciju da imate pravo prebiti svakoga za koga procijenite da vam tu nepravdu nanosi, onda imate još veći problem. Gdje ćete stati? Koga ćete sve prebiti? Nasilnika, učitelja, ravnatelja, šefa policije, odvjetnika, šefa suda? I još važnije pitanje. Što mislite koju poruku šaljete svom djetetu ako ga naučite da nasilje rješava probleme?

Ne, koliko god vas neki Bruno Marić u vašem životu živcirao, nemate ga pravo prebiti.

Sudačka organizacija ne može pobjeći od svog dijela odgovornosti za masnice na glavi Bruna Marića. A zajedno s njom i novinari i mediji čije selektivno zgražanje, zataškavanje i jednodimenzionalno modeliranje činjenica hrvatski nogomet samo guraju sve dublje u rovove

I tu bi trebao biti kraj priče i kraj ovog teksta, kad ne bismo živjeli u nepresušnom bunaru društvenog i medijskog licemjerja. Kad osude ne bi bile tako bezobrazno selektivne. Kad vulgarno zgražanje nad jednom društvenom devijacijom, a nasilje to svakako jest, ne bi bilo popraćeno šutnjom, relativizacijom ili ignoriranjem drugih, u najmanju ruku jednako problematičnih devijacija.

Tragikomičan je spin kako se napad na Marića dogodio “zbog jedne pogrešne odluke”. Čak i ako se na stranu stavi notorna činjenica da je Bruno Marić daleko više nego jednom svojim odlukama oštetio uvijek isti klub i da je odavno bilo “pametno” ne dolijevati benzin na vatru njegovim upornim daljnjim delegiranjem za utakmice tog kluba, nevjerojatan je medijski inženjering koji usmjerava priču na “batine zbog ljudske pogreške”, dok je svima jasno da je čitava sudačka organizacija obilježena i kontaminirana nepovjerenjem zbog nikad raščišćenih “božićnica”.

Priča o “batinama zbog jedne pogrešne odluke” u situaciji kad postoji pravomoćan sudski pravorijek koji dokazuje da su čelnici sudačke organizacije primali mito, a sustav nije ni prstom mrdnuo da bi se od tog blata očistio, zvuči kao prilično bezobrazno vrijeđanje inteligencije javnosti.

Ja zaista, bez ikakve fige u džepu, mislim da je većina hrvatskih nogometnih sudaca poštena i časna. Možda nitko od njih nije trebao dobiti one “božićnice”. A možda su ih trebali dobiti svi? Ne znam. I to je ono najgore. To je ono što će sve hrvatske suce, na svakom stadionu, pratiti nakon svake dvojbene odluke.

I onda se čudimo kad se sudačka solidarizacija s pretučenim kolegom na svim hrvatskim stadionima dočekuje zvižducima? Zar su baš svi ljudi na baš svim hrvatskim stadionima budale?

Ta sudačka kolegijalnost u borbi protiv fizičkog nasilja sigurno bi bila puno toplije pozdravljena da su se suci u posljednjih pet godina barem jednom solidarizirali u borbi protiv korupcije u svojim redovima. Tko im je branio da zajedno istupe i poruče kako neće suditi ni jednu utakmicu dok se s njih ne skine kolektivna krivnja zbog famoznih “božićnica”?

Danas bi bili puno veći frajeri.

Kad smo već kod kolegijalnosti, zanimljivo je kako Bruno Marić nije brinuo o posljedicama koje će trpjeti njegove kolege kad se ispred i iza kamera družio sa šefovima ili pjevao pjesmuljke s igračima istog moćnog kluba kojemu je vrlo često sudio. Je li razmišljao o kolegijalnosti dok je zadnjih tjedana paradirao od diktafona do mikrofona glumeći vanbračnog sina Pierluigija Colline i Majke Tereze?

Posebna su priča reakcije čelnika sudačke organizacije nakon napada. Baltazarsko rješenje sudačkog povjerenika Dušana Kukića kako je “možda pametnije više ne delegirati Marića i Bebeka za Hajdukove utakmice” zapravo je još jedan šamar i Mariću i njegovim kolegama.

Naime svih ovih godina dok su iz tog Hajduka argumentima i činjenicama pokušavali sudačkoj organizaciji objasniti da neki suci konstantno griješe na njihovu štetu i da je “možda pametnije” da im se takvi barem neko vrijeme ne delegiraju, sudačka organizacija im se smijala u lice i kao za inat delegirala baš te na koje su se najviše žalili. No, sad kad je došlo do tjelesnog napada, sad je sudačka organizacija odlučila napraviti ono što je “možda pametnije”!?

Zar je bilo potrebno da netko dobije batine da bi se poslušalo argumente?

I što time sudačka organizacija zapravo neposredno poručuje? “Vaši argumenti nas ne zanimaju, ali ako nekog suca prebijete onda ćemo vas poslušati?”

Krasna poruka.

Sudačka organizacija, ona koja je u brojnim slučajevima na zgražanje javnosti davala sucima prolazne ocjene nakon katastrofalnih suđenja, ne može pobjeći od svog dijela odgovornosti za masnice na glavi Bruna Marića. A zajedno s njom i novinari i mediji čije selektivno zgražanje, zataškavanje i jednodimenzionalno modeliranje činjenica hrvatski nogomet samo guraju sve dublje u rovove.

Svi oni koji se snagom svog pera ili glasa (opravdano) zblanjuju nad huliganizmom i nasiljem imali bi daleko više kredibiliteta i bili bi daleko ozbiljnije shvaćeni kad bi se s jednakim žarom u svojim medijskim istupima zgražali, primjerice, nad nerazjašnjenim “božićnicama”, neraščišćenim “pozajmicama”, šokantnim Uskokovim optužnicama ili nad činjenicom da su dva kluba koja međusobno dijele i igrače i trenere i upravu i financije i mail-adrese i bodove i nakon 8 godina i 130 međusobnih transfera i dalje u istom rangu natjecanja.

Najlakše je o nekim stvarima vrištati, a o drugima šutjeti kao riba i praviti se da nisu tvoj posao. Ali to nije novinarstvo. To je poltronstvo.

Da, u hrvatskom nogometu postoji problem huliganizma. Postoji zapravo u svakoj državi svijeta. Ali huliganizam nije tapet ispod kojeg se trebaju i mogu mesti svi drugi problemi koji guše hrvatski nogomet. Problemom huliganizma se treba baviti i treba ga rješavati. Ali taj problem nije jedini. Nije čak ni najveći.

Nema opravdanja za nasilje u bilo kojem obliku. Isto kao što nema opravdanja ni za ignoriranje ili zataškavanje razloga koji nasilje izravno ili neizravno potiču.

– Znaš onog mog prijatelja Marka?

– Onog što pije litru viskija svaki dan?

– Da. Znaš što mu se jutros dogodilo? Ustao, popio jednu čašicu viskija i umro.

– Ma zamisli. Čovjek umro od jedne čašice viskija…

Mislim, možemo se svi praviti glupi.

No, je li to uistinu pametno?