Tvrda, drljava gumica već nakon drugog brisanja je mrčila, a nakon trećeg kidala papir. Joj, kako me živcirala. Sjećam se da sam po treći ili četvrti put ljutito prepisivao parove na novi list, jer nijedan nije mogao izdržati toliko brisanja i pisanja. Golovi su se u radijskom prijenosu toliko brzo smjenjivali da veći dio poslijepodneva uopće nisam imao pojma jesam li sve ispravno obrisao i zapisao.
Zvezda i Partizan smjenjivali su se u naizmjeničnom trpanju mreže sarajevskih klubova. Zagrebački Dinamo u Novom je Sadu zabijao gol za golom. Hajduk i vinkovački Dinamo u Splitu pucali iz svih oružja, a Čelik i Rijeka svoj posao odrađivali elegantno i bez drame. A Titograd? Titograd mi je sam iskidao barem tri lista.
Ćirin Dinamo je Vojvodini utrpao sedam komada kako bi osigurao Kup UEFA, ali svejedno nije uspio. Jer su i Rijeka (dovoljnih 1:1 za riječku Europu i Čelikov spas) i Hajduk (dovoljnih 5:3 za Hajdukovu Europu, a Vinkovčaninu Davoru Čopu za titulu najboljeg strijelca) znali što se sprema i unaprijed ugovorili ‘građenje’. OFK Beograd se nije uspio spasiti usprkos 3:2 kod trećeplasiranog Veleža, a Budućnost i Sutjeska dogurali su sve do 5:5 (!) kako bi bili sigurni da će i jedni i drugi imati dovoljnu gol-razliku za opstanak.
A u onoj najzanimljivijoj borbi za titulu, kojoj su radijski urednici posvećivali najviše vremena dok su kolege s ostalih stadiona uskakali i prekidali, beogradski klubovi protiv sarajevskih pratili su se gol za gol. Obje su utakmice završile s po 4:0, što je Partizanu bilo dovoljno da osvoji titulu zbog jednog pogotka bolje ukupne gol-razlike.
Bila je to najuzbudljivija subota mog dotadašnjeg osnovnoškolskog života. Mislio sam da je nogomet najbolja stvar na svijetu, da ništa ne može biti tako uzbudljivo. Sve dok se samo koji dan kasnije nije pojavio neki proćelavi Slavko Šajber i uručio mi prvo veliko životno razočaranje.
Sve je bilo namješteno.
Bio sam premlad da bih tada shvaćao čitavu pozadinu onoga što se događalo nakon što je rečeni Šajber poništio zadnje kolo, pokažnjavao klubove i umjesto u Partizanove posredno skrenuo naslov u vitrine Crvene zvezde. Ali sam istražujući tu temu puno godina kasnije, saznao kako je taj Zagrepčanin na koncu platio najvišu cijenu tog skandala.
On, koji se drznuo raskrinkati mafiju u jugoslavenskom nogometu, koji je namjeravao kazniti i iskorijeniti namještaljke, popušio je sto puta gore od onih koji su namještali.
Politika ga je uništila jer je dirnuo u osinje gnijezdo. Partizanovi komunisti, milicajci i agenti protiv Zvezdinih čupali su se za tu titulu na najvišoj državnoj razini. Zajednički im je bio samo jedan neprijatelj. Slavko Šajber. Koji je i jedne i druge raskrinkao kao varalice. Ne samo njih, nego i njima slične u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Novom Sadu, Titogradu, Mostaru, Sarajevu, Zenici. Svi su redom imali svoje komuniste, svoje agente i svoje zaštitnike. I svi su udarali po jednim leđima. Šajberovim.
“Ne može Šajber na ovakav način uznemiravati javnost uoči 13. kongresa Saveza komunista Jugoslavije”, grmjeli su Partizanovi šefovi. Punih 30 godina prije negoli je Ante Kulušić zagrmio kako “USKOK uhićenjem čelnika HNS-a uznemirava javnost uoči godišnjice Vukovara”. Rekao bi čovjek kao da su iste škole završili.
Pilotska spitfire jakna. Okrenuta naopako, na unutarnju, narančastu stranu. Stranu koja je u navijačkom pokretu označavala prkos. Otpor. Protest. I među Torcidom i među BBB-ima i među Kohortom i među Armadom tih kasnih 1980-ih. I zajednički poklič koji je istovremeno bio i prijetnja i obećanje:
“Hrvatska liga! Hrvatska liga!”
Kao simbol svega onoga što jugoslavenska liga nije. Simbol poštenja. Jednakih šansi. Liga bez privilegija. Bez povlaštenih. Bez korumpiranih sudaca. Bez političkih intervencija. Bez namještaljki.
A što smo od svega toga dobili?
Ovog je tjedna ta Hrvatska liga obilježila četvrt stoljeća natjecanja. Koje je, ironijom sudbine, počelo istom onom utakmicom kojom se za mnoge ovog tjedna definitivno ugasila. HAŠK Građanski i Cibalia tada, Cibalia i Dinamo danas. I 25 godina provalije u kojoj smo pokopali sve one ideale, nade i snove s kojima smo je tako naivno dočekali.
Sudac, ime mu zaista nije važno jer je mogao biti bilo koji drugi, koji je prošlog vikenda Dinamu u Vinkovcima poklonio onaj smiješni penal kaže kako “mu to nitko nije naredio”. I znate što? Ja mu vjerujem. Jer puhanje u Dinamova jedra više nije pitanje naredbe. Nego navike. Svi suci jako dobro znaju kako sustav funkcionira i tko njime upravlja. Svi znaju kako će napredovati, a kako neće. Svi znaju što se dogodilo Ivanu Bebeku zbog samo jednog penala na štetu Dinama. Bez obzira što je bio ispravno dosuđen.
Usprkos golim i hladnim činjenicama koje se ponavljaju godinama i vrište gore od praznog Maksimira i krika onih iskrenih, starih Dinamovaca čija srca razdire jaz između svega što je taj klub predstavljao nekoć i svega što predstavlja danas, nema ništa jadnije od likova koji ispranih mozgova ili napunjenih džepova istinu o okupaciji čitavog hrvatskog nogometa od strane jednog kluba, odnosno jedne interesne skupine kojoj je taj klub samo poslužio kao sredstvo, relativiziraju i banaliziraju “sudačkim pogreškama na svim stranama”.
Da, svi su klubovi u Hrvatskoj isti. Svi imaju jednak tretman i mogućnosti. Svi su se formalno ugasili bez da su ispali iz lige i izbrisali dugove, a ostavili trofeje i igrače. Svi imaju suce koji s njihovim igračima sviraju tambure i koji su im uvijek kad zaškripi spremni bez srama i straha poklanjati nepostojeća zaleđa i penale. Svi u prvoj ligi imaju svoju drugu momčad s kojom mijenjaju i bodove i kadrove, svima se mijenjaju pravilnici kako god im odgovara. Svima će savez izgraditi nacionalni kamp uz njihov stadion, svi imaju skaute koji o istom trošku snimaju igrače i za klub i za savez, svi kontroliraju mlade reprezentacije i kroz njih sebi regrutiraju igrače i dižu im cijenu, svi disciplinskim sucima posuđuju lovu, svi imaju napisane optužnice da su na transferima zamračili stotine milijuna.
Znam da se svaka laž u ovoj zemlji može pretvoriti u istinu ako je dovoljno puta ponoviš i dovoljno se dugo praviš se glup. Jer mnogi u Hrvatskoj imaju memoriju i inteligenciju čovječje ribice. Srećom, ipak, nemaju baš svi.
I opet, poštujući činjenicu da se ništa ne može uspoređivati sa sustavnim forsiranjem Canjuginih i Mamićevih aždaja čiji rep mete sve oko sebe, nemojmo se zavaravati. Nijedan klub nije bez masla na glavi. Ničija povijest nije ispisana svetom vodom. Hajdukovi su vazali, za vrijeme dok je klub bio talac iste političke opcije koja je konstruirala nacionalnog monstruma, Canjuginu Croatiju, pristajali na ulogu koja mu je tu i tamo nudila keksić i mogućnost da svima ostalima bude ono što je Croatia bila njemu. Bunili su se kad su oni poviše gazili njih, šutjeli kad se gazilo one ispod.
Laže svatko tko tvrdi da je u Jugoslaviji bilo dobro. Ali još više laže svatko tko kaže da je ovo Hrvatska kakvu smo sanjali
Dok je pljačkan i devastiran iznutra nije se brinuo za budućnost sve dok su na obzoru bili Vidoševićevi ili Sanaderovi državni milijuni i dok je imao politički ‘džoker zovi’ kad god bi zaškripalo. Samo ga je višegodišnja navijačka upornost i tvrdoglavost iščupala iz ralja političkog kadroviranja i potkusurivanja koje ga je dovelo na rub gašenja.
Rijeka? Rijeka je svoja prva dva kupa osvojila pod pokroviteljstvom Sanaderovog ortaka Roberta Ježića. Osijek? Jedini trofej u povijesti potpisali su Antun Novalić i Reno Sinovčić. Ostali? Svi su prije ili kasnije zbog nekih sitnih interesa ili ustupaka bivali usisani u vrtlog nogometnog crnila. I za sve njih ni danas nema nikih problema dok se o njih direktno netko ne očeše. Tek tada vrište i vape za poštenjem.
Ispalo je da je ona prva, ratna sezona HNL-a, koja je po toliko toga bila totalno antisportska i neregularna, zapravo bila najsportskija i najregularnija. A to je milijun puta gori i bolniji poraz za hrvatski nogomet i od Liliana Thurama i od Semiha Şentürka.
Pa iako je pokojni Stjepan Spajić javno priznao da je kupovao suce, iako je u aferi Offside dokazano da se utakmice u Hrvatskoj namještaju, iako je Hrvoje Maleš dokazao da se hrvatske suce može kupiti, iako je prošle godine jedan nogometaš namjerno promašio penal jer mu je dosta namještaljki i prijevara, iako nijednog hrvatskog suca desetljećima nema ni blizu europske, kamoli svjetske elite, iako je jedan mladi sportaš poginuo na stadionu zbog nečije aljkavosti – za HNS u hrvatskom nogometu i dalje postoji tek jedan jedini problem. Navijači.
Ljudi koji su prije četvrt stoljeća sanjali ligu koja će biti sve ono što jugoslavenska nije bila. A ispalo je da su dobili ligu koja je u mnogim stvarima još i gora. Laže svatko tko tvrdi da je u Jugoslaviji bilo dobro. Ali još više laže svatko tko kaže da je ovo Hrvatska kakvu smo prije dva i pol desetljeća sanjali.
U tih 25 godina ne da se hrvatski nogomet nije uspio izliječiti od jugoslavenskih tumora, nego je uspio metastazirati na neke razine na koje se ne bi usudili otići ni najrigidniji režiseri s Terazija.
Umjesto svega što smo tako prkosno zazivali u onim okrenutim spitfire jaknama krajem osamdesetih, dobili smo četvrt stoljeća kolektivnih poraza, propalih snova i ugašenih ideala.
A nismo uopće tražili toliko puno.
