Juriš

Čovjek čiji su golovi zaustavljali rat

Na terenu je bio kralj. Sada želi biti predsjednik i promijeniti svoju zemlju

Dok se afrička nogometna elita u Gabonu nadmeće za krunu najbolje nacije Crnog kontinenta, jedna je reprezentacija opet ostala pred zatvorenim vratima. Nije da nije navikla. Liberija tu nikad i nije pripadala. Malo je toga najstarija afrička republika dala afričkom nogometu. Zapravo ništa.

Osim najvećeg ikada.

Kraj osamdesetih, mlađahni i malo poznati trener Monaca očajnički treba napadača. Mladog i jeftinog, naravno, ipak je riječ o Arseneu Wengeru. Vrti brojeve svojih poznanika i skauta, sve dok mu prijatelj i tadašnji izbornik Kameruna Claude Le Roy nije rekao da prestane tražiti. I dođe vidjeti jednog visokog tipa iz tamošnje lige koji je u potrazi za kakvim-takvim nogometnim kruhom doselio iz Liberije. Zemlje siromašne čak i za afričke pojmove.

Le Roy ga je toliko nahvalio da je Wenger uhvatio prvi zrakoplov za Yaounde, kako bi svojim očima vidio i procijenio 22-godišnjeg Liberijca. Nije mu trebalo više od jedne utakmice da dogovori ekspresnu dostavu za Monte Carlo na kojoj je pisalo: George Tawlon Manneh Oppong Ousman Weah. Koštala ga je pišljivih sedamdesetak tisuća dolara.

Liberijcu nije trebalo dugo za privikavanje na novi ambijent – kako nogometni, tako i životni. A razlika je bila uistinu dramatična. Ruševne afričke ledine i najsiromašniji geto siromašne Monrovije zamijenio je luksuz kneževine u koju su svjetski bogataši dolazili pokazivati svoje bogatstvo.

Weah je Wengeru odmah počeo otplaćivati rate zahvale za povjerenje i već nakon prve sezone u bijelo-crvenom dresu proglašen je najboljim afričkim nogometašem. Tim se naslovom još dvaput kitio u PSG-u 1994. i 1995., a 1996. je nakon svoje prve sezone u Milanu proglašen najboljim afričkim nogometašem 20. stoljeća.

Tomu je kumovala činjenica da je 1995. postao prvi neeuropljanin koji je ponio godišnju krunu France Footballa, a istu nagradu dobio je i u FIFA-inom izboru nogometaša godine. Kao prvi i do danas jedini Afrikanac.

Iz današnje perspektive zvuči neobično da je te godine za najboljeg na svijetu proglašen igrač kluba koji nije bio niti prvak Francuske, kamoli Europe ili Afrike. Štoviše, PSG je završio tek treći, iza Nantesa i Lyona. Ali to samo potvrđuje koliko je George Weah te godine bio individualno impresivan.

U Milanu je imao sjajnih partija i maestralnih golova. Onaj protiv Verone, kad je uzeo loptu u svom kaznenom prostoru, sjurio se preko cijelog terena, otresao četvoricu čuvara i zabio, ostat će vječni spomenik snazi, moći i silini kojom je rušio protivničke obrane.

Od brojnih drugih jednako tjelesno moćnih afričkih nogometaša svog vremena dijelila ga je disciplina i vrlo brza prilagodba na sve taktičke zahtjeve europskog nogometa. Bio je prototip modernog napadača koji je radio i unutar i izvan kaznenog prostora te nudio svojim trenerima brojne nove taktičke opcije. I zabijao poput stroja.

No, koliko god dobar bio, na reprezentativnom planu nije uspijevao pomaknuti stvari s mjesta. U njegovim najboljim godinama Liberiju je gušio građanski rat, u kojem bi možda i sam završio da ga sudbina nije preselila u Kamerun, pred oči Le Roya i Wengera. Trudio se svim silama, plaćao putovanja i pripreme i prema nekim procjenama na reprezentaciju potrošio oko 2 milijuna dolara vlastitog novca.

Premije je davao, nije tražio.

Uspio je na svojim leđima prvi put u povijesti odvesti Liberiju na Afrički kup nacija 1996. godine, kad su zajedno s njim u momčadi bila i dvojica tadašnjih Hajdukovaca – napadač Mass Sarr i pričuvni vratar Anthony Tokpah. Zbog lošije gol-razlike nisu prošli skupinu, presudio im je jedan primljeni gol. Slično kao što im je pet godina kasnije presudio jedan bod u kvalifikacijama za SP u Japanu i Južnoj Koreji.

Taj jedan bod ostavio ga je zauvijek u društvu Alfreda di Stefana, Georgea Besta, Ryana Giggsa i sličnih velikana koji nikad nisu zaigrali na Svjetskom prvenstvu. Ali su njegov život i uspjeh postali prava inspiracija za brojne siromašne Afrikance koji su se uhvatili lopte.

O njegovoj nogometnoj karijeri zna se sve. No onaj drugi dio njegova života, humanitarni i politički, u Europi je daleko manje poznat. Uostalom, kao i većina onoga što se u Africi događa.

Često kad pričamo o američkim sportskim zvijezdama govorimo kako su imali teško djetinjstvo. Ali što je uistinu teško djetinjstvo puno bi bolje mogao svjedočiti sportaš koji je odrastao bez roditelja u najsiromašnijem dijelu jednog od najsiromašnijih glavnih gradova na svijetu. Svaki dan je nakon škole morao preprodavati robu na ulici kako bi imao za hranu, a jednom je izjavio kako se u njegovoj kući piletina jela jednom godišnje. Za Božić.

Pratile su ga i divile mu se sve zaraćene strane. Tih 90 minuta tjedno razjedinjena i posvađana liberijska plemena bila su – Liberijci

Svu simboliku djetinjstva Georgea Weaha najbolje dočarava ime njegova prvog kvartovskog kluba. Young Survivors. U slobodnom prijevodu – „Preživjeli klinci”. Doista, na surovim ulicama Monrovije jedini je pravi sport bilo preživljavanje. “King George” ne samo da je preživio. Nego je iz blata teško zamislivog siromaštva odjurio na tron najboljeg nogometaša svijeta.

U međuvremenu je osim nogometne reprezentacije financirao i škole, ne samo nogometne. I bolnice, kojih je 9 od 10 u zemlji bilo srušeno tijekom građanskog rata. Pomagao je na mnoge načine, a tisuće ljudi pratile su ga u stopu gdje god bi krenuo. Postao je pravo božanstvo i 2005. odlučio ući u utrku za predsjednika države.

Bio je uvjeren da će, s obzirom na svoju popularnost, pomesti konkurenciju. Dobivao je podršku sa sukobljenih strana i od svih etničkih skupina. Ali nije znao da u politici, za razliku od sporta, ne postoji viteštvo i fair-play.

Ugrožene političke elite učinile su sve da ga ocrne i zaustave. Na sudu je morao dokazivati da nema francusku putovnicu, zbog čega ne bi mogao biti predsjednički kandidat. A posebno su mu na nos nabijali da je pripadnik najsiromašnijeg liberijskog plemena Kru i da nema visoko obrazovanje.

“Sve probleme Liberije i Afrike u zadnjih sto godina stvorili su obrazovani ljudi. I što su napravili za narod osim što su ga opljačkali?”, javno im je odgovarao.

Suparnica na predsjedničkim izborima bila mu je harvardska diplomantica Ellen Johnson Sirleaf, iskusna političarka sa snažnim bankarskim i elitističkim zaleđem. Iako je u prvom krugu Weah dobio najviše glasova, u drugom je Sirleaf proglašena predsjednicom. Weah je tvrdio da su izbori lažirani, što je na ulicama dovelo do žestokih prosvjeda njegovih pristaša. Prosvjedi su se nakon nekoliko dana ipak ugasili.

Šest godina kasnije u novi okršaj s istom protivnicom ušao je kao dopredsjednički kandidat, ali opet neuspješno. Kad nije uspio pobijediti mamu Sirleaf, kakvu-takvu satisfakciju je 2014. dobio uvjerljivim trijumfom nad sinom Sirleafom u borbi za mjesto u državnom senatu.

To ga je opet motiviralo, pa je objavio je da će se u listopadu 2017. još jednom kandidirati za predsjednika. Protivnik ovog puta neće biti gospođa Sirleaf koja je odradila maksimalna dva mandata, a Weah je ovog puta dobio još širu podršku opozicije.

Morao je, međutim, ući u neke kompromise i za dopredsjedničkog kandidata prihvatiti Jewel Taylor, bivšu ženu bivšeg predsjednika Charlesa Taylora, koji izdržava 50-godišnju zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina. Time je izgubio dio naklonosti na jednoj strani, ali je zaradio bodove na nekim drugim mjestima.

Tko li je ono rekao da je politika kurva?

A Liberija je zemlja u kojoj tri od četiri čovjeka nemaju posao. Zemlja iz koje je buknula ebola. Zemlja u kojoj gotovo 80% stanovništva živi ispod granice koja definira siromaštvo, u kojoj tek 1% od 4,5 milijuna stanovnika ima struju i koja je na 188. mjestu u visini BDP-a po glavi stanovnika od 194 države svijeta. Dva mandata rečene Sirleaf nisu ništa bitno popravili.

George Weah je svojim golovima zaustavljao rat. Doslovno. Legenda kaže da su tijekom 14-godišnjeg građanskog rata koji je odnio 250.000 života puške u Liberiji mirovale onih 90 minuta u kojima je George Weah igrao važnu utakmicu. Pratile su ga i divile mu se sve zaraćene strane. Tih 90 minuta tjedno razjedinjena i posvađana liberijska plemena bila su – Liberijci. I najobičniji nogometni navijači.

“Želim mijenjati svoju zemlju jer sam živio život kakav ni jedno dijete ne bi smjelo živjeti.”

King George će pokušati ponovno. Ne zanimaju ga glamur i fiktivne titule. Želi biti ono što je uvijek bio. Napadač.

U listopadu je proslavio 50. rođendan. Ali pred njim je očito još puno golova koje treba zabiti za Liberiju.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.