“Zagrepčanin sam, to će uvijek biti moj grad, ali od djetinjstva navijam za Hajduk. Nikad to nisam skrivao, znali su to i u Dinamu. Možda je i to pomoglo da me prekriže, ali nikome ne zamjeram. To me na koncu dovelo do toga da sam ostvario san i postao kapetan Hajduka.”

U Hajduku je tada prošao probu, ali njegova se proba zapravo odigravala svakog od sljedećih nekoliko ljeta. Na svake je nove pripreme dolazio kao treća ili četvrta opcija i u svakoj se novoj sezoni izborio za mjesto u prvih 11. Mijenjali su se njegovi stoperski partneri; Buljat, Pandža, Živković, Sablić, Vejić, Milićević, Inoha, Jonjić, Milić, Milović, ali Maloča je svoje mjesto izborio kod svakog novog trenera.

Nekako tiho, gotovo neprimjetno, stasao je u nezamjenjivog. Znao je oscilirati u izvedbama, od maestralnog do kriminalnog, no pripisivalo se to njegovoj mladosti i neiskustvu. Nije u njegovom odrastanju pomagala ni kaotična situacija u Hajduku. Vječne promjene trenera, suigrača, sustava, uprava, smjerova, financijskih gabarita i ambicija često su se prelamale preko njegovih leđa. Kao i frustracija tribina lošim igrama i rezultatima.

Ne treba revidirati prošlost i uljepšavati činjenicu da je u lošem Hajduku imao loših partija i pogrešaka. Međutim, nije istina da su takve partije bile dominantne. Stopersko prokletstvo leži u činjenici da te se rijetko spominje kad momčad igra dobro i kad se pobjeđuje. Tad se priča o asistentima, strijelcima, driblinzima i golovima. Ali kad se gubi, onda su pogreške obrane u prvom planu. Iako je obrana samo dio momčadi. I često pati zbog pogrešaka suigrača ispred sebe.

Ne treba bolji primjer od činjenice da su Maloča i Milović u jednoj sezoni proglašeni najboljim stoperskim parom lige, a već u drugoj najgorim. Što se u međuvremenu dogodilo? Oni se nisu previše promijenili, ali promijenili su se suigrači ispred njih. Suigrači s kojima nisu ‘kliknuli’ i čije pogreške i rupe nisu uspijevali pokrpati. Pozicija zadnjeg veznog u Hajduku je već godinama najproblematičniji dio momčadi. A zbog toga su najvišu cijenu plaćali upravo stoperi.

Mario Maloča je bio kapetan i ponašao se kao kapetan. Nije bio šonjo. Znao je stati ispred svojih suigrača i na terenu i u svlačionici

Mario Maloča nije ni najbolji stoper u povijesti Hajduka, ni njegov najveći kapetan. Ali je bio pošten i karakteran igrač, čovjek koji je uvijek i svugdje davao sve što je imao. Nekad je igrao dobro, nekad loše. Nekad je oduševljavao, nekad početnički griješio. Ali nikad se nije štedio. Ni sebe, ni protivnike.

Mario Maloča je u Hajduku dugo vremena igrao za smiješan ugovor. U vrijeme kad su neki njegovi suigrači sjedeći na klupi zarađivali mjesečno ono što je on godišnje, on je šutio i igrao. Kad su neki njegovi suigrači gunđali iza leđa zbog kašnjenja svojih ogromnih plaća, on je svoj minimalac strpljivo čekao. Uvijek s osmijehom na licu. I nekim dječačkim ponosom zbog toga što je uopće tu. Nije to trebao isticati. Vidjelo se. On nije sanjao transfer u inozemstvo. On je svoj transfer života ostvario dolaskom u Hajduk.

Mario Maloča je mjesecima primao blokade prije utakmica i odgađao operaciju jer nije želio klub i momčad ostaviti na cjedilu. Nije čuvao noge za transfer, igrao je ozlijeđen, bolestan, pod temperaturama i s bolovima. I često i zbog toga griješio i bio kritiziran. Ali je šutio. Trpio. Nije se na to izvlačio, niti je to spominjao.

Mario Maloča je na dan kad je saznao da mu se otac nakon srčanog udara u zadarskoj bolnici bori za život, odlučio igrati prvenstvenu utakmicu za Hajduk. U situaciji kad bi velika većina tražila poštedu, sjela u automobil i otišla u bolnicu biti sa svojim ocem, on je igrao. Plakao je u sebi, borio se s emocijama, čekao da sudac odsvira kraj da se može zaletjeti na tribinu upitati suprugu je li mu otac još uvijek živ.

Mario Maloča je bio kapetan i ponašao se kao kapetan. Nije bio šonjo. Znao je stati ispred svojih suigrača i na terenu i u svlačionici i zbog toga trpjeti i kartone i klupske kazne. Bez obzira što su znali igrati kriminalno i gubiti utakmice koje nisu smjeli gubiti, činjenica da je uvijek kao kapetan stajao ispred svojih suigrača i borio se za njih govori o njegovom karakteru.

Mario Maloča je rođeni Zagrepčanin čiji je član šire obitelji poslovno i privatno povezan sa Zdravkom Mamićem. I koji je od trenutka kad je postao standardni stoper u Hajduku barem deset puta i službeno i neslužbeno pozivan da se vrati u Dinamo. Što god bi tražio, Zdravko Mamić bi platio. Jer je čovjek koji voli pokazati svoju moć. A gdje ćeš boljeg iskazivanja moći od uzimanja kapetana svom najvećem rivalu?

U Dinamu bi ga dočekale fanfare. Dočekalo bi ga mjesto u momčadi, mir u svlačionici i na tribinama, dvadeset puta bogatiji ugovor nego u Hajduku, trofeji, liga bez stresa, bolji suigrači i širom otvorena vrata reprezentacije. Sve je to odbio. Svaki put. I nikad sa činjenicom da su mu vrata Maksimira u svakom trenutku bila otvorena nije kalkulirao, niti njome ucjenjivao.

Kad je Mamić nakon jednog derbija ispod maksimirskih tribina dobacio njegovoj majci, koju je godinama poznavao, kako će vratiti njenog sina u Dinamo, ona mu je s osmijehom uzvratila:

“Zdravko, nemate vi tog novca da njega dovedete u Dinamo.”

Mario Maloča, kapetan Hajduka i igrač koji je odigrao više od 300 utakmica za taj klub, u zadnjoj je sezoni potjeran u drugu momčad jer je nabio jednu loptu na treningu. Na kraju sezone praktično je potjeran iz kluba, iako je imao još godinu dana ugovora. A on je svejedno otišao kao gospodin. Bez ijedne ružne riječi prema klubu koji ga se odrekao, prema tribinama koje su ga vrijeđale, prema gradu kojeg je smatrao svojim.

I tužno je što će ovu priču mnogi doživjeti tek danas kad je Mario Maloča dobio nekakvo inozemno priznanje. Tužno je što nama Hrvatima uvijek treba netko izvana da nam otvori oči. Ne, nije se u Poljskoj rodio neki novi Mario Maloča koji je odjednom postao odličan nogometaš. Samo je jedan mladi čovjek došao u okruženje koje mu je umjesto guranja glave nogom u glib ponudilo ruku da iz njega izađe.

Navijači Hajduka često ističu kako žele “hajdučki” Hajduk. Igrače sa srcem i mudima, pa makar i na uštrb kvalitete. Igrače koji će ginuti za Hajduk, pobjeđivao on ili gubio. “To što tražim od tebe nisu čak ni pobjede, samo srce to tvoje hajdučko, svima poznato”, kaže stih jedne navijačke pjesme.

A baš te vrijednosti navijači Hajduka često ne prepoznaju, a još manje honoriraju. I baš takve igrače čije je srce možda i veće od igračke kvalitete, često najsočnije pljuju i najustrajnije ismijavaju. A klanjaju se i plješću raznim prolaznicima i bezveznjacima koji im udijele poneki sladunjavi kompliment ili atraktivni dribling. I pobjegnu čim dođe prva ponuda.

Mario Maloča neće ući u Hajdukove povijesne knjige kao jedan od najvećih ili najuspješnijih kapetana u njegovoj povijesti, kao što ni deseci njegovih suigrača iz konfuznih i promašenih zadnjih sezona neće tamo završiti.

Ali u zadnjem desetljeću, bez obzira na sve lošije partije i kritike, Mario Maloča je svojim ponašanjem, stavom i lojalnošću bio najbliže onome što riječ “kapetan” u Hajduku predstavlja i znači. I nije zaslužio otići iz Hajduka na način na koji je otišao. Osramoćen i prokazan. Kao Krnje koji je zapaljen u ime svih nagomilanih klupskih pogrešaka i promašaja.

I bez obzira što tko mislio o vršnoj vrijednosti njegove igračke kvalitete, Mario Maloča je kapetan kojemu su poljudske tribine ostale dužne.

Ako ne pljesak divljenja, onda barem pljesak poštovanja.