Juriš

Dvije pobjede

Splitski uzvrat za Srbiji za Beograd 2012. bio je gotovo savršen

Sumnjam da je u glavi Lina Červara idealan rasplet izgledao išta bolje. Naravno, ako iz njega izostavimo ozljedu Domagoja Duvnjaka, koja je malo uozbiljila nasmijana lica nakon utakmice. To otvaranje velikog natjecanja, koje je komplicirano u svakoj situaciji, što je u Spaladium Areni po tko zna koji put dokazao poraz ‘apsolutnog favorita’ Švedske od ‘apsolutnog autsajdera’ Islanda, ovog puta jednostavno nije moglo proći drugačije.

Stotinu puta ponovljena priča o hrvatskom rukometu i srpskoj košarci. U devet od 10 rukometnih utakmica između Hrvatske i Srbije, koje se neće igrati u brutalnoj atmosferi linča i kiše užasnih uvreda poput one u Beogradu 2012., Hrvatska će pobijediti. Isto kao što će u devet od 10 košarkaških utakmica Srbija pobijediti Hrvatsku. I to vjerojatno košem u zadnjim trenucima.

Najkonstantnija primjedba koju je većina rukometnih analitičara imala nakon što bi se Hrvatska vratila s nekog velikog natjecanja u zadnjem desetljeću bila je zašto nismo kompletni(ji). Uvijek smo nešto filozofirali sa sastavima, pričali bajke o pomlađivanju i budućnosti i žalili zašto nismo imali toga i toga da barem na pet minuta odmori toga i toga.

Ovog je puta Lino Červar konačno okrenuo ploču. Europsko prvenstvo u Hrvatskoj valjda je bilo dovoljan izazov da se konačno oko državnog barjaka okupi ono najbolje što imamo, bez obzira na godine. Ova Hrvatska, kao rijetko koja dosad, praktično na svakoj poziciji ima po dvojicu ravnopravnih igrača. Na nekim pozicijama i po trojicu. Dokle će nas to dovesti – ajmo vidjeti. Utakmicu po utakmicu.

Hrvatska je protiv Srbije 40-ak minuta izgledala onako kako ju je Červar zazivao u najavama Europskog prvenstva. Obrambeno čvrsta i agresivna, s puno energije i predviđanja, s munjevitom tranzicijom u polukontre i kontre. Igrala je onako kako je najlakše reći, a najteže izvesti. Jednostavno. I efikasno.

12.000 grla pjevalo je, bodrilo i nosilo Hrvatsku svih 60 minuta bez ijedne jedine upućene ružne riječi prema gostima

Valja priznati da je hrvatskoj napadačkoj rapsodiji koja je okončana s 32 pogotka pripomogao i katastrofalan dan srbijanskih vratara. Vladimir Cupara i Tibor Ivanišević u 60 minuta skupili su brojkom i slovom – četiri (4) obrane. Što je očito toliko šokiralo EHF-ov žiri na kraju utakmice, da su Mirku Aliloviću za njegovih pet obrana dali titulu najboljeg igrača utakmice. Što je i njega prilično zbunilo.

Jer, realno, igrača utakmice trebalo je tražiti u trokutu između Luke Stepančića, Manuela Štrleka i Luke Cindrića. Stepančić je djelovao nezaustavljivo. Pogodio je svih šest lopti koje je šutnuo i radio ogroman posao u obrani. I Štrlek je zabio šest komada, stalno uskakao s lijevog krila i bježao u kontre, bio je jedan od motora te tranzicijske igre koju Červar želi. A Luka Cindrić je u samo 20 minuta na parketu pokazao da imamo novog vođu. I da nakon Ivana Balića i Domagoja Duvnjaka opet imamo nekog čarobnjaka na srednjem vanjskom.

Cindrić je bio čovjek čiji se broj okretao kad bi zagustilo. I na semaforu i na devetercu. Na postavljenim napadima njegova je lopta munjevito tražila rješenja, a kad rješenja nije bilo – rješenje je bio on. Kao šilo se probijao kroz srbijansku obranu, a koliko im je dizao živce najbolje se vidjelo kad mu je u drugom poluvremenu izbornik Srbije Jovica Cvetković zalijepio ‘policajca’. Tip ga je gurao sve do centra i isključivao iz svake primisli da sudjeluje u kreiranju hrvatskih napada.

Ono što se hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji događalo u Beogradu 2012. ostalo je urezano duboko u sjećanju. Iako se igrači nakon tog polufinalnog poraza od objektivno lošije reprezentacije nisu izvlačili na ono što ih je okruživalo, a čemu su u konačnici podlegli i suci, svima je negdje u kutu memorije ostala želja za revanšom.

A on se dogodio na najljepši mogući način. Gotovo savršen. 12.000 grla pjevalo je, bodrilo i nosilo Hrvatsku svih 60 minuta bez ijedne jedine upućene ružne riječi prema gostima. U nestašici pogrda i uvreda s tribina, u kojoj su čak i njihovi igrači hvalili ono što su doživjeli, srbijanski su tabloidi zavrištali zbog zvižduka na njihovu himnu.

Ali ako je zviždanje himni najgore što će bilo koja strana napraviti na bilo kojoj utakmici između Hrvatske i Srbije, ja takvu utakmicu odmah i uvijek potpisujem. Dajte bar zrno realnosti.

Split je po tko zna koji put pokazao koliko vapi za velikim sportskim događanjima. Ne samo Split, nego i čitavo njegovo dalmatinsko i hercergovačko okruženje i zaleđe u kojem mu gravitira gotovo milijun ljudi. Šest i pol godina, dugih i sramotnih šest i pol godina prošlo je od posljednje kvadratićaste euforije u drugom najvećem gradu u zemlji. Od nogometne utakmice između Hrvatske i Gruzije. Šest i pol godina je prošlo otkako je splitskim ulicama grmio poklič bodrenja svoje reprezentacije.

O problemima hrvatskog rukometa i njegovim čelnicima napisao sam desetke kritičkih tekstova. Vjerojatno ću ih napisati još čim zasluže. Ali jednu stvar ne želim prešutjeti. HRS-ov predsjednik Tomislav Grahovac bio je izviždan tijekom snimljene pozdravne poruke na velikom semaforu. Jednako bi prošao i Zoran Gobac. I toga su obojica bili svjesni. Kao što su bili svjesni svih poteškoća koje su ih čekali u stečajnoj Spaladium Areni.

Ali su svejedno inzistirali da hrvatska reprezentacija svoje utakmice u skupini igra u Splitu. Kako 2009., tako i 2018. Nisu morali. Mogli su naći tisuću opravdanja i objašnjenja. Mogli su se izvlačiti na nezavršen i otužan eksterijer Spaladium Arene. Na odugovlačenje Grada s potpisivanjem ugovora. Na financijske probleme. Na južinu. Na piciginaše s Bačvica. Na marjanskog vepra. Na mirise s Karepovca. Mogli su, poput nekih drugih, palamuditi one traljave i tupave idiotarije o *svastikašima, orjunašima i mrziteljima svega hrvatskog*.

Mogli su. Ali nisu. Svejedno su inzistirali da hrvatska rukometna reprezentacija igra u tom svojeglavom i tvrdoglavom, ali nikad hladnom gradu koji ju je dočekao raširenih ruku i srca. Tamo gdje nogometna već dva desetljeća jako rijetko svraća jer se čelnicima njenog saveza ne sviđa izmet koji će letjeti u njihovom smjeru. Pa onda radije žrtvuju reprezentaciju nego sebe.

Koliko god kritika zasluživali za neke druge stvari, čelnim ljudima HRS-a nešto treba i priznati. Znali su reprezentaciju sačuvati od svih sranja. Znali su vlastiti komociju i animozitet kraja za kojeg znaju da ih neće dočekati cvijećem – staviti na stranu. I reprezentaciju ostaviti svima. I Zagrebu i Dalmaciji i Slavoniji i Istri i Kvarneru i dijaspori. Nažalost, i toliko malo je u današnjoj Hrvatskoj toliko puno.

Uspjeli su je učiniti najpopularnijom hrvatskom sportskom reprezentacijom. Bez obzira što je rukomet u Hrvatskoj daleko od najpopularnijeg sporta.

Tako će se “ljepotica iznutra, rugoba izvana” još barem dvaput do čepa napuniti kvadratićima. U iščekivanju nordijske kombinacije, Islanda u nedjelju i Švedske u utorak, ugodno je poklopiti balkanski lonac s dvije pobjede. Jednu na terenu, drugu na tribinama.