Bez obzira što je njegova trenerska karijera još uvijek u ranoj fazi, teško će Igoru Tudoru biti nadmašiti sve ono što je proživio u 2017. U 306 dana, koliko je trajala njegova komprimirana odiseja u jednom od dvaju najpopularnijih turskih sportskih giganata, 39-godišnji Splićanin prošao je put od pakla do raja. A onda i natrag. I tako nekoliko puta.

Gotovo senzacionalno je sredinom veljače zazvučala vijest kako je Galatasaray za nasljednika najurenog Nizozemca Jana Oldea Riekerinka odabrao Hrvata koji je tada vodio Karabükspor, 11. momčad turske lige. Tudor je dobio poziv da uskoči u proključali kotao s uljem u ambijentu koji ne poznaje realnost i sredinu. Baš kao ni onaj iz kojeg je Tudor krenuo osvajati nogometni svijet.

Veliki dio Galatinih navijača od početka nije bio uvjeren da je Tudor ‘taj’, njegov im životopis nije baš ulijevao povjerenje. Stoga nije mogao računati niti na inauguracijskih ‘100 dana mira’. Zapovijedajući čudno komponiranom svlačionicom u kojoj su različiti klanovi vukli na različite strane, Tudor je proljeće priveo kraju na četvrtom mjestu i najavio ljetno pospremanje.

Potrošio je 40 milijuna eura, riješio se uteg-veterana Lukasa Podolskog i Wesleya Sneijdera, složio mlađu i bržu momčad i poput svakog trenera na svijetu zatražio malo mira da sve skupa profunkcionira. Jer skoro je već u srpnju sve otišlo kvragu. Prave pripreme još nisu ni počele, a Galatasaray je već izletio iz Europe od švedskog patuljka Östersunda. Strpljenje je već bilo pri kraju, a prvenstvo još nije ni počelo.

No, onda je krenulo. U prvih 11 prvenstvenih kola Galatasaray je upisao devet pobjeda i dva remija. S vrha ljestvice Tudor se smješkao konkurenciji sve dok nije stiglo gostovanje na stadionu znakovita imena – ‘Fatih Terim’. Istanbul Başakşehir torpedirao ih je s 5:1 i otvorio prve ozbiljne pukotine u Tudorovu tkivu.

Nedugo zatim i Beşiktaş ih je ispratio s tri komada, pa je kolektivno ludilo na planeti Galatasaray zamijenilo – kolektivno ludilo. Samo drugačijeg predznaka. Tudor zapravo nije imao šanse, iako je 14 od 16 kola proveo na prvom mjestu. Nije imao šanse čim se oko Galatasarayevih odaja opet počela nadvijati sjena Fatiha Terima. Čovjeka koji je za desetke milijuna navijača tog kluba prvi do oca nacije Mustafe Kemala Atatürka.

IVAN LEKO: Godina belgijske čokolade

Ivan Leko 2017. je dočekao upravljajući mladom momčadi Sint-Truidena. Nakon teške jeseni u proljeće je njegova momčad ‘propjevala’ i s 12. mjesta uspjela se popeti sve do borbe za Europsku ligu. Leko je primao komplimente za izgled svoje momčadi na terenu, ali malo je tko slutio da će već na ljeto stići pozivnica iz jednog od najvećih klubova u zemlji.

Club Brugge se upravo bio rastao s legendarnim Michelom Preud’Hommeom i iznenadio belgijsku, a i hrvatsku javnost odabirom svog novog stratega. Leku su dobro poznavali, igrao je u tom klubu četiri godine, a dobre kritike iz Sint-Truidena bile su sav stručni ispit koji im je trebao. U Leki su tražili novu energiju, nove ideje, novi smjer. Novi Club Brugge.

Oh, kako li su ga dobili.

Momčad je pod njegovim vodstvom postala apsolutni hit belgijskog prvenstva. U 21 kolo zabila je čak 53 pogotka, igra brzo, okomito, efikasno. Kulminacija je bila ‘petarda’ u mreži najvećeg rivala Anderlechta, koja se ironijom sudbine dogodila istog onog dana kad je njegov prijatelj Tudor izgubio od Malatyaspora i dobio otkaz u Galatasarayu.

Zanimljivo je da je i Leki ‘Fatih Terim’ skoro zagorčao sezonu. Na tom je stadionu Club Brugge zaustavljen od Istanbul Başakşehira u kvalifikacijama za Ligu prvaka, a kasnije ga je AEK izbacio i iz playoffa Europske lige. Jesen bez Europe na koncu je vjerojatno i pomogla 39-godišnjem Splićaninu da brže i temeljitije posloži momčad, koja je kraj godine dočekala na čelu ljestvice s 11 bodova prednosti pred pratnjom. I kišom komplimenata.

IVAN JURIĆ: U vrlogu Genovske ciklone

Treći iz klana splitskih prijatelja koji su zajedno odrastali proživljavao je tešku godinu u kaotičnoj Genoi. Nakon dobrog jesenskog starta, gazda Enrico Preziosi u siječnju je rasprodao pola momčadi i dočekao nove prosvjede navijača kojima je duže vrijeme svojim čudnim potezima kidao živce. Zadovoljan stanjem na ljestvici usred sezone je prodao Leonarda Pavolettija Napoliju, Tomasa Rincona Juventusu, a Lucasa Ocamposa posudio Milanu bez da im je pronašao adekvatne zamjene.

Oslabljena momčad u novoj je godini ušla u negativnu seriju, koju je sredinom veljače glavom platio Ivan Jurić, iako je svima bilo jasno da je najmanje kriv za lošu klupsku politiku. Priznao je to indirektno i Preziosi, koji ga je samo mjesec i pol dana kasnije vratio na klupu. Jurić je nekako uspio pokrpati rupe i u mučnoj završnici spasiti klub od ispadanja. U sezoni u kojoj je pobijedio i Juventus i Inter i Milan.

Na ljeto je momčad dodatno oslabljena, prvi strijelac Giovanni Simeone prodan je Fiorentini, a bez ozbiljnih pojačanja Genoa je postala jedan od glavnih kandidata za ispadanje. Jurić je svoj posao guranja kamena uzbrdo završio u studenom, porazom u gradskom derbiju od Sampdorije. I upisao se u nogometne almanahe kao jedan od rijetkih koji je dvaput smijenjen u istom klubu u istoj godini.

SLAVEN BILIĆ: Kraj lude londonske vožnje

Prvo proljeće izvan Boleyn Grounda za Slavena Bilića je bilo prilično komplicirano. Počelo je konačnim razlazom s Dimitrijem Payetom, prvom zvijezdom momčadi koja je silno željela transfer. Nastavilo se serijom od 11 utakmica u kojima je upisana samo jedna pobjeda i slobodni pad sve do 15. mjesta. S dvije pobjede u finišu prvenstva West Ham je prošlu sezonu završio na solidnom, ali u odnosu na očekivanja ipak razočaravajućem 11. mjestu.

U ljetnom prijelaznom roku Bilić je potrošio 40 milijuna eura na Marka Arnautovića i Javiera Hernandeza Chicharita, City mu je velikodušno prepustio Joea Harta i Pabla Zabaletu, no kemiju u momčadi nikako nije uspio pronaći. West Ham se ulogorio u samom dnu ljestvice, a strpljenje je šefove izdalo početkom studenoga, nakon domaćeg poraza od Liverpoola 1:4.

Biliću će uvijek ostati uspomena na oproštaj od legendarnog doma u Upton Parku i činjenica da je bio trener koji je započeo tranziciju kvartovskog kluba u globalnu korporaciju. Bile su to Bilićeve dvije i pol sezone lude vožnje najzahtjevnijom nogometnom cestom na svijetu.

NIKO KOVAČ: Pišem Eintracht, mislim Bayern

Eintracht je u 2017. ušao s četvrtog mjesta, što je za klub koji se pola godine ranije tek u relegacijskom playoffu spasio ispadanja bilo upravo senzacionalno. Kovačev stroj u proljeće je ipak počeo kašljucati, pogođen ozljedama i padom forme nekih važnih igrača. Prvenstvo je završio na 11. mjestu, što je zapravo odavalo prilično objektivnu sliku kadra s kojim je hrvatski trener raspolagao.

No, priča sezone bio je kup u kojem je Eintracht došao sve do finala, izbacivši pritom čak tri suparnika na penale. U Berlinu je Borussia Dortmund ipak bila prejaka, ali prva prava Kovačeva sezona u Frankfurtu pokazala je i šefovima i navijačima da mu trebaju vjerovati.

U ljeto je dobio 15 milijuna eura za pojačanja, a on je s tim novcem kupio čak petoricu igrača s kojima je potpuno osvježio krvotok svlačionice. Jesen je opet donijela čvrstu, kompaktnu, discipliniranu momčad, vjernu presliku Kovačevih igračkih karakteristika, čijim su ratničkim duhom i činjenicom da se nikad ne predaju navijači oduševljeni.

Godinu je završila na osmom mjestu sa samo dva boda zaostatka za trećeplasiranom Borussijom Dortmund, a Niko Kovač je postao nezaobilazan u raspravi o novom Bayernovu treneru idućeg ljeta. Veći kompliment za trenera u Njemačkoj ne postoji.

ROMEO JOZAK I NENAD BJELICA: Jedan će do trofeja

Dugo se nije znalo je li Romeo Jozak trener, direktor, stručnjak ili prodavač magle. Činjenica da je zapovijedao i propovijedao svima bez da je ikad u praksi dokazao ono što je u teoriji pričao, ostavila je uz njegovo ime logične sumnje. Posebno kad su u kratkom periodu u proljeće njegove vizije dobile nogu i u HNS-u i u Dinamu, gdje je dotad bio proglašavan Mesijom hrvatskog nogometa.

Stoga smo svi željno iščekivali njegov prvi trenerski angažman, koji je sredinom rujna konačno započeo u poljskoj Legiji. Početak je bio težak, krenuo je s dva poraza od Jagiellonije i Lecha, nakon kojeg su navijači igrače napali fizički, a Jozak verbalno. Izgledalo je da će ga tamošnji kaos brzo prožvakati i ispljunuti, no Jozak je uspio pronaći izlaz iz crne rupe.

Nanizao je pet pobjeda, popeo se na prvo mjesto i počeo dobivati sve više komplimenata od poljskog nogometnog auditorija za svoju praktičnu izvedbu. Kad već hrvatski nije uspio impresionirati teorijom.

Godinu je Jozak zaključio s dva boda ispred Nenada Bjelice, koji odrađuje drugu sezonu u Lechu. U prošloj je 46-godišnji Osječanin ‘za prsa’ ostao bez obaju poljskih trofeja, ali ove bi barem jedan hrvatski trener trebao podignuti poneki od tamošnjih pokala.

OSTALI: Sabliću kup, Buriću Njemačka

Robert Prosinečki je zaključio svoj treći kvalifikacijski ciklus kao izbornik Azerbajdžana na očekivanom petom mjestu u skupini i upravo dovršava pregovore za preuzimanje izborničkog mjesta reprezentacije BiH.

Goran Sablić preuzeo je u siječnju Široki Brijeg i s njim osvojio Kup BiH, a Igor Bišćan je nakon uvođenja Rudeša u 1. HNL preuzeo ljubljansku Olimpiju s kojom drži drugo mjesto slovenske lige. Zoran Vulić u 2017. je radio u Kazahstanu (Atyrau) i Grčkoj (Apollon Smyrnis), ali bile su to kratkotrajne žeton-epizode.

Damir Burić je u 2017. krenuo preuzevši Admiru Wacker, koju je izveo iz opasne zone do zlatne sredine austrijske ljestvice. Poziv iz Greuther Fürtha konačno ga je odveo u Njemačku, gdje je želio i gdje je proveo najveći dio svog trenerskog školovanja. Čeka ga teška bitka za opstanak u drugoligaškom društvu. I vlastito trenersko pozicioniranje.

Čak 15 hrvatskih trenera u 2017. godini radilo je u europskim ligama i klubovima, nikad u povijesti ih nije bilo više. Kad ‘Europljanima’ pribrojimo i još desetak naših trenera koji rade na ostalim kontinentima, imamo uistinu impresivnu brojku.

Bila je to bez ikakve dvojbe – godina trenera.